Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Andrej Prskalo: Motivacija nema veze s peharima, na golu ću biti dok...

Andrej Prskalo: Motivacija nema veze s peharima, na golu ću biti dok god me tijelo bude služilo, u tome uživam

Jedan od najemotivnijih tekstova
koje sam u životu natipkao dogodio se 21. svibnja 2017. godine. Bilo je jutro,
nedjelja, a tog dana u 19 sati na Rujevicu je stizala Cibalia. Sve je bilo
jasno – pobjeda Rijeci donosi naslov, a Labinu brisanje ikakvih dvojbi tko je
Najveći.

Kad su sportaši u pitanju, uz
dužnu čast svima, osoba koja s kapetanskom trakom na ruci podigne pehar za
prvaka države, u istom momentu najveći je sportaš kojeg je ikad dala
Labinština. Deset dana kasnije osoba o kojoj pišem, Andrej Prskalo, će i na
Maksimiru biti odličan te će ispred više od osam tisuća ljudi podignuti pehar u
Kupu Hrvatske. Kad se na to nadoda nedvojbena činjenica da je te sezone Prskalo
bio uvjerljivo (!) najbolji vratar lige, onda je jasno koliko je utjecaja na te
titule imao.

Taj pomalo emotivni tekst nije
bio usmjeren na veliko postignuće koje je Prskalo ostvario, već na njegov
nogometni put koji sve čini još većim i značajnijim. Andrej je jedan od
rijetkih ljudi koji zaista može reći da je uspio bez da mu je itko išta
poklonio…

Mnogi misle da si ti dijete Rudara, čak ima onih koji misle da si počeo
u Cementu iz Koromačna, ali odakle je točno počeo tvoj put?

Haha, znaš koliko je samo igrača
u kadetima i juniorima Rudara mislilo da sam iz Koromačna? Ne, moj put je počeo
u klubu koji više nažalost ne postoji, Omladincu iz Svetog Martina, a prvi
trener bio mi je Lino Faraguna. Za Cement nisam nikad ni igrao, a navijao
jesam, jer je tata igrao. Osim što sam s njim radio treninge, volio bih
spomenut i Vladu Gergorića s kojim sam radio u Martinskom.

Kad dolaziš u Rudar?

U sedmom razredu, kao stariji
pionir. Trener mi je bio Serđo Lazarić, bila su to vremena kojih se i danas
rado sjećam.

Međutim, nakon juniorskog staža, čak niti ne dovršenog, odlaziš prema
Rijeci?

Da, tri razreda srednje škole sam
odradio u Labinu, a onda sam krenuo u Rijeku. Nakon jedne Kvarnerske Rivijere,
htjeli su da ja dođem. Ja sam imao neke druge zamisli u glavi, pa sam godinu
dana jedan dan trenirao u Rijeci, a branio sam za Rudar. I onda, 2005. definitivno
odlazim u juniore Rijeke.

Najdraži trener?

Od golmanskih trenera, uz tatu,
moram istaknuti Mladena Žganjera i Gojka Mrčelu tu iz Rijeke. Volio bih
spomenuti i Brunu Grebenara iz Pule koji mi je također ostao u dragom sjećanju.
Vlado Tičak također, Marijan Jantoljak koji me i doveo u Rijeku…ma skoro sa
svima trenerima vratara imao sam i imam poseban odnos.

Što se tiče trenera momčadi,
spomenuo bih Borisa Pučića koji mi bio je trener u Orijentu 1919, a i Predrag
Stilinović u Pomorcu iz Kostrene. Tamo smo imali i odlične rezultate,
atmosferu, sve je štimalo. Zbog financija nismo ušli u Prvu HNL, bili smo drugi
iza Splita, a ušao je i treći Hrvatski Dragovoljac.

Tvoja karijera specifična je po tome da si u nekoliko navrata morao
sjediti na klupi, iako si prema svakom iole objektivnom sudu bio kvalitetniji
od kolege među vratnicama. Koliko je teško u tim trenucima ostati miran?

Realno, jako teško. To mi se prvi
put dogodilo u Puli i nije nimalo ugodna situacija. Iskreno, šutio sam i radio,
a i vjera mi je pomogla u tim trenucima da ostanem smiren. Hvala Bogu, došlo je
i mojih pet minuta nakon toga. Ali da je lako, nije nimalo. Moj sportski nije
bio lagan, ali ništa ne bih promijenio. Bilo je loših vremena, ali i veoma
lijepih, tako da ne bi mijenjao.

Tri najvažnije karakteristike za jednog vratare?

Hrabrost, požvrtvovnost,
upornost.

Tata Mirko također je vratarska legenda Labinštine. Koliko ti je to
bilo teret, a koliko ti je pomoglo?

Ma iskreno, bilo mi je drago,
pomagao je jako puno svojim savjetima. Nije bio jedan od onih koji mnogo hvale,
rekao bi – „bilo je ok“, a kad bi pogriješio ukazivao bi na stvari koje treba
pogriješiti. Nikad se nije postavljao na način da me on treba gurati, već mi je
pomagao da se proguram sam. Što se tiče drugih, bilo je komentara „još ćeš ti
pojes palenti dok prideš ko tata“, ali to je meni bio samo motiv više.

Vratarski uzori? Danas, koga cijeniš od vratara najviše?

Tata i Peter Schmeichel. Od
aktualnih, sviđaju mi se Oblak, De Gea, Courtouis i možda najbolji Alisson
Becker. Naravno, i veliki Gigi.

Najgora i najdraža utakmica?

Pa sigurno se rado ne sjećam lani
kad sam protiv Hajduka loše ispucao i kad je Bašić pogodio preko mene. A
iskreno, ima i jedna koju nisam branio, a boli me. Cijeli život navijam za
Milan, a dan prije gostovanja na San Siru sam se povrijedio. A ni drugu protiv
Milana nisam branio jer sam nakon te pogreške protiv Hajduka maknut s gola. I
zbog toga me ta greška s Hajdukom još više obilježila.

Istaknuo bih dvije pozitivne
protiv Dinama. Finale Kupa kad smo ih pobijedili 1:3 i jednu kad sam branio
dobro, a imao sam temperaturu – završilo je 1:1. E da, i jedna na Poljudu, 25
tisuća ljudi, Roce je zabio za 0:1, a onda je u novinama izašlo „Roce i Prskalo
ušutkali Poljud“.

Ta bajkovita sezona sigurno je ostavila neke odnose zauvijek. S kim si
ostao posebno dobar?

Ima jako puno igrača. Bertoša,
Maleš, Močinić, njih moram izdvojiti prije svih, ali bili su tu i Luka Marić,
Nikola Prelčec, Goran Roce tijekom karijere…

Spomenuta sezona, 2016/2017, za tebe bolja nije mogla biti. Što je ta
Rijeka imala, a druge nisu?

Sezona iz snova, istina.
Kvalitetu smo imali, ali neko zajedništvo nas je tjeralo i inat. Na početku
sezone otišli su neki igrači i nitko nije vjerovao u nas. Ama baš nitko. Mi smo
išli utakmicu po utakmicu, a onda smo nakon jedne pobjede protiv Istre 1961, a
Dinamo je „kiksao“ neku utakmicu i tu smo shvatili da smo blizu. Znali smo da
imamo kvalitetu, ali bilo je tu još faktora. Na kraju se sve poklopilo na
najbolji mogući način.

Reci nam, digao si ta dva pehara
s kapetanskom trakom na ruci? Što ti je nakon toga motiv?

Nema to veze s peharima. To je
sve super, ali ja uživam u nogometu. To volim i branit ću dok god budem mogao,
dok god me tijelo bude služio…

Nisi na kraju, ali recimo da si debelo prošao polovicu svoje igračke
karijere. Razmišljaš li o trenerskom poslu?

Da, ali ne kao trener momčadi,
nego isključivo kao trener vratara. Smatram da je to deficit i trenutno,
kvalitetnih trenera vratara nedostaje. Ima i sada kvalitetnih, ali nema ih
puno.

Ugovor s Rijekom ti traje do ovog ljeta? Smiješ li govoriti o
planovima?

Trenutno smo u pregovorima,
sastali smo se već nekoliko puta. Klub mi želi dati novi dugogodišnji ugovor, ali nismo se još usuglasili oko svih detalja. Moguće je da potpišem, ali
moguće je i da ne potpišem, to je istina.

Možda ćemo malo forsirati odgovor, ali ti se ide nekamo ili bi više
volio ostati?

Nažalost, postoje samo dvije
opcije koje bi me činile sretnim. Prva je da ostanem u Rijeci i branim, a druga
je da odem negdje i branim. Svatko tko trenira, želi i igrati. Nije lako biti
na klupi, ne znam nijednu osobu koja je zadovoljna.

Trenutni trener Igor Bišćan „hit“ je među mlađom trenerskom svitom.
Kakvi su tvoji dojmovi nakon prvih par mjeseci? Kakvi su ciljevi do kraja
sezone?

Gospodin čovjek. Odličan trener i
isti takav čovjek. Odnosi fantastični, treninzi prva liga.

Što se tiče ciljeva, Kup bez
daljnjeg, a ja bih volio i da osvojimo to drugo mjesto, mislim da možemo i da
hoćemo.

Godinama se postavljalo pitanje, tko ti je menadžer? Smiješ li nam to
otkriti?

Nedavno sam se dogovorio s Ivanom
Klasnićem, a prije toga nikad nisam imao nikoga. Dosad sam sve pregovore vršio
sam. Raspitao sam se, on je čovjek od povjerenja, tek je počeo raditi u ovom
poslu, ali moralno i karakterno smo na istoj valnoj dužini pa se tako i dogodio
taj kontakt. Oduvijek više cijenim ljudske kvalitete od svih ostalih…

U Rudaru si bio četiri godine, ali se prema tom klubu odnosiš kao da si
bio najmanje 15 godina. Zbog čega?

Rudar je moj klub, to ja uvijek
govorim. U Omladincu iz Sv. Martina sam počeo, ali njega više ni nema. Žao mi
je jedino da nisam više nastupa imao za seniore, ali ne treba značiti da neću
to promijeniti pri kraju karijere. Sigurno će mi bit želja vratiti se odigrati
još kakovu sezonu, ako zdravlje posluži.

Imaš dva sina, kako kao roditelj gledaš na njihovo uključivanje u
sport?

Načelno sam za da se bave
sportom, ali da ću ja sad forsirati da se bave nogometom, to nema govora. Ako
on odabere karate, a čini se da bi stariji to htio – ići će na karate. Njihova
želja će bit zadnja, to je sigurno. A, naravno da ćemo ih poticati na sport,
čisto radi zdravlja i socijalizacije koju on donosi.

Za kroj, forši se najbolje tornat na pocetak – Mole Golje?

Od tamo son. To mi je moje doma,
moj ID, moj OIB. Volin kad son doma, stvarno uživan. Je selo, ali to je moje selo
i niki mi ne more to kambijat. Volin odkuda son, nikad to neson skrivo, baš
kontra…