Home STARE KATEGORIJE Oni dolaze Fran Mileta: Mislim da je Ilija Lovrinović najviše zaslužan za moj razvoj

Fran Mileta: Mislim da je Ilija Lovrinović najviše zaslužan za moj razvoj

Rubriku „Oni
dolaze“ biti će lako popunjavati jer je Labin i Labinština, bez obzira na
negativu koju neki šire, krcata mladim i uspješnim ljudima u raznoraznim
poljima. O prvom gostu nije bilo ni trunke razmišljanja – Fran Mileta je
odgovor koji se nametao.

Njegove
rukometne vještine više ne treba ni hvaliti, teško se sjetiti kada je u
Premijer HMRL neki klub imao igrača koji predvodi momčad, a da je
srednjoškolac. Mileta je zanimljiv i kao karakterni uzor mladim naraštajima
koji se bave sportom jer je fantastično reagirao na euforiju koja se već neko
vrijeme stvara oko njega.

Prije rukometa trenirao si nogomet. Kad si krenuo s
jednim, kad s drugim sportom i sjećaš li se trenutka kad si morao odlučiti? Što
je presudilo?

Nogomet sam
počeo igrati još u vrtiću, i to za NK Rabac koji je tada vodio Franko Čupić. U
prvom razredu osnovne prešao sam u NK Rudar kod trenera Lazarića, ali tu polako
počinje i priča o rukometu. Naime, svi su moji školski prijatelji igrali
rukomet, a ja nisam znao ni kako izgleda taj sport.

Došao sam na
jedan trening u maloj dvorani OŠ Matije Vlačića koji je, u sklopu produženog
boravka, vodio prof. Zdravko Štingl, te se potvrdilo da imam nekog talenta pa
sam nastavio usporedno s oba sporta. Kad tad je morala pasti odluka, a iskreno,
u rukomet me povuklo društvo – Dukić, Štingl i Šehić , dečki s kojima sam i
danas u istom razredu koji tako ima čak četiri igrača Premier lige, što je
sigurno rijetkost! Kad sad razmišljam, mislim da sam donio ispravnu odluku,
iako mislim da ni u nogometu ne bih bio loš.

Već neko vrijeme nižeš samo i isključivo uspjehe.
Koliko ti je teško ostati na zemlji, ne postati euforičan?

Uspjesi su
nagrada u sportu koje zaslužiš svojim treniranjem, odricanjem i mnogim drugim
stvarima koje idu uz sport, ali mislim da nema potrebe za euforijom jer jedan
mali peh ili nekakva ozljeda mogu uvelike promijeniti smjer karijere svakog
sportaša.

Rukometni uzor? Najbolji igrač s kojim si igrao i
protiv kojeg si igrao? Najbolji trener u karijeri?

Mnogo bih
igrača mogao izdvojiti, ali recimo Luc Abalo je jedan od njih koje gledam već
dugi niz godina, desno krilo PSG-a i standardni francuski reprezentativac kojem
se karijera nažalost bliži kraju – ima već koju godinu.

Ne mogu
izdvojiti najbolje pojedinca s kojim sam igrao, mislim da smo u reprezentaciji
svi podjednako dobri, a što se tiče kluba također nema nekog velikog odskakanja.
Kao kolektiv smo uspjeli iz Druge HRL Zapad ući u Premijer HMRL u tri godine
što je dokaz da rukomet nije pojedinačni sport. Što se tiče protivnika, također
ne bih izdvajao. Ovo ljeto na kadetskom EP igrao sam zasigurno protiv odličnih
mladih igrača od kojih neki već igraju i LP pa se mogu samo nadati da ću i ja
doći na tu razinu.

Što se tiče
trenera, u mini  rukometu je zasigurno
broj jedan bio Alen Dukić, a kad smo prešli na veliki rukomet, tu su bili Marko
Brezac te njegov pokojni otac Klaudio, ali i pokojni Franko Mileta, te Boris
Milevoj. Ipak, najviše sam zahvalan Iliji Lovrinoviću, sadašnjem treneru koji
mi je kao mladom igraču dao priliku da zaigram za prvu momčad. Mislim da je on
najviše zaslužan za moj razvoj.

Pet treninga na tjedan, utakmica, ponekad i
putovanje za vikend – mnogo je to obaveza. Kako uspijevaš rješavati i školske
obaveze uz sve to?

Osim tih pet
treninga, odlazim i u teretanu. Škola, putovanja, utakmice, da mnogo je toga,
ali najvažnije je odrediti prioritete i držati se nekog reda. Ako imaš volje i
želje pronaći ćeš vrijeme za sve.

Što bi poručio mlađim dečkima koji se bave sportom?
Što je, po tebi, presudno za uspjeh?

Kako bi se došlo
do nekakvog uspjeha sigurno da trebaš trenirati, truditi se i odricati, ali
između ostalog, i uživati u sportu – to je na kraju i najbitnije.