Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Goran Baćac: Ono što brzo izgradiš, brzo će i propasti

Goran Baćac: Ono što brzo izgradiš, brzo će i propasti

Poslovna i
životna priča mladog vinara Gorana Baćca u proteklih godinu ili dvije
postala je općepoznata. Obiteljsku tradiciju koju je započeo pradjed Anton, a
nastavili djed Tonin i sin Feručo, najmlađi Goran je nastavio početkom
tisućljeća nakon što su mu doma povjerili 500 kilograma grožđa. S tom prvom
malvazijom osvojio je srebrnu medalju na Smotri vina u Gračišću. Kažu – ostalo
je povijest.

Marljivi, ali
i inteligentni Baćac 2006. u potpunosti preuzima obiteljsku tada već vinariju,
a dvije godine kasnije uspijeva uvjeriti ukućane pa se uređuje i novi podrum.
Rast je bio spor, ali kontinuiran sve do 2013. i najslađeg „šamara“ kojeg je u
životu dobio – zlatnu medalju na Vinistri za svoj prvi proizvedeni muškat. Od
tog trenutka Goran Baćac postaje ono za što je očigledno svo to vrijeme bio
predodređen – priznati vinar.

Jesi li u djetinjstvu bio privržen vinskom svijetu
ili su te zanimale neke druge stvari? Rijetkima je poznato da si bio zapažen i
nogometaš…

Završio sam
srednju školu u Labinu za elektromehaničara 2001. godine i htio sam upisati
ekonomiju u Puli, to se tad već moglo uz prijemni ispit. U školi do otprilike
sedmog razreda nisam briljirao, a onda sam se nekako uhvatio knjige i sve do
tog trenutka bio izrazito ozbiljan, čak sam se i za taj prijemni ozbiljno
spremao.

U
međuvremenu, 2001. je otvoren smjer Vinarstvo i vinogradarstvo u Poreču na što
su me nagovarali stariji, najviše tata koji je također završio poljoprivrednu
školu, pa i doma radimo s vinom… 
Moja reakcija
je tad bila – ma koja poljoprivreda, nema šanse. Nisam o tome ni razmišljao,
doma kad smo radili s vinom, to mi je bila najveća muka. Trganje, vinske drope,
ma muka klasična.

I onda, kako
to najrađe biva, prijamni u Puli na ekonomiji i upis za fakultet u Poreču bili
su isti dan. To ni danas ne znam objasniti, iako spreman za prijamni, tog jutra
sam se probudio i rekao da ne idem u Pulu. Svi su ostali šokirani, a ja sam ipak zamolio da me tog dana odvedu u Poreč.

Što se tiče
nogometa, igrao sam ga otkad pamtim za sebe, mislim da sam u potpićanskom klubu
krenuo s deset ili 11 godina. Odradio pionirski staž nakon čega sam i u
juniorima bio kapetan dvije godine.

Kako je bilo na fakultetu, ljubav se morala tad
roditi?

Da, ali ne na
početku. Sjećam se, na dodjeli indeksa, do mene je sjedio jedan dečko kojeg su
svi slikali, a ja nisam imao pojma zašto. Totalno sam bio van tog svijeta pa
nisam znao da je to Gianfranco Kozlović, poznati vinar.

Čak ni
tijekom prve godine, bio sam tamo pro forma, a na drugoj godini smo dobili
svaki svoj red vinograda. Počeli raditi trse, pa odradili i berbu. Dobili smo
svoju bačvu od 100 litara i sve je bilo na nama. Tu se dogodilo nešto u meni i
javila se ljubav koja raste do današnjeg dana. Hvala Bogu, sve je veća…

Kod tebe je veoma izražen taj lokalpatriotizam,
rijetko zaboraviš naglasiti da si Pićanac i da si „z Kukurini“. Odakle je došlo
ime za tvoja vina?

Od djedovog
brata sin, živi u Puli, zove se Damir Baćac, on je rekao kad smo radili prvu
etiketu – „za foru, stavimo na dno Vina z Kukurini“. I odmah je to nekako sjelo
i ostalo do dan danas. Sad smo možda došli u period kad nam se dva branda
sudaraju, Vina Baćac i Vina z Kukurini.

Međutim,
odlučili smo da nastavimo s tim nastavkom „z Kukurini“. Sjećam se naše prve
Vinistre, 2006. godine, kad je na štandu pisalo to. Jako mnogo ljudi je došlo
na štand pitati što to znači, pa smo i tad shvatili da smo pogodili.

Kad spominješ Vinistru, možemo reći da se 2013. sve
promijenilo od te zlatne medalje?

To je bio čak
i šok. Bilo je i suza. Dva-tri dana sam bio izvan sebe, a danas kad osvojim
neku zlatnu medalju, prihvaćam to uz manje emocija. To
je i dalje veliko priznanje i dalje nas to veseli, ali se prva pamti posebno.
Bili smo mi i ranije tamo, ali uvijek je bilo neka bronca, neko srebro i tako.
Krenuli smo od eliminacije da bismo svake godine rasli pod bod-dva dok nismo
došli do zlata. Kroz godinu, na ocjenjivanje dajemo na Vinistru, Sabatinu i
Dionezijanu, na te tri smotre. Na ove dvije posljednje dalmatinske smo slali
muškat i oba puta smo se vratili sa zlatnom medaljom, lijep je to osjećaj, bez
daljnjeg.

No,
osim te 2013. godine, moram spomenuti i događaj sa samog početka naše priče.
Veliki pozitivni impuls dogodio se 2007. godine kad je Goran Zahtila probao
naša vina i rekao da ih želi u hotelima Maslinice gdje su, hvala Bogu, i dan
danas. Bila je to velika sigurnost za daljnje ulaganja na čemu sam i danas
zahvalan.

Smotre i nagrade samo su finale. Koliko je teško
raditi kroz godinu i pronaći kvalitetne ljude za rad?

Izrazito je
bitan. Ali, oduvijek sam tako naučen, ne možeš imati samo grablje da ćeš samo
povlačit, moraš imati i vile. Shodno tome, ljudi ne mogu raditi za ništa.
Nemamo problema s pronalaskom ljudi jer znamo koliko nam vrijede pa je tu uz
plaćanje i marenda, a svi dobiju i bocu vina.

Berba nam
traje gotovo mjesec dana. Naše potrgamo u tjedan dana, a onda nam stiže grožđe
od ostalih. Drago mi je i da smo otkupili grožde od svih susjeda, a nedostaje
nam muškata za naše potrebe prodaje pa i tu otkupimo. S muškatom smo krenuli na
500 litara dok danas proizvedemo oko 6000 litara.

Sala za vinske probe je također jedan od projekata
koji se pokazao punim pogotkom. Kojih gostiju ima najviše, koji su
najrastrošniji, a koji najmanje?

Da se
razumijemo, početak je bio težak. Prve dvije godine sala je gotovo pa zjapila
prazna, a svi oko mene su polako počeli vrtiti glavom. Međutim, nakon toga smo
krenuli od vrata do vrata s agencijama i danas smo tu gdje jesmo.

Najviše ima
Nijemaca, uvjerljivo, a najbolji su Skandinavci. Njima je zbog poreza na
alkohol ovdje i jeftino, bez da govorimo o ukusima ili nečem trećem. Svakoga
prihvaćamo s osmijehom, ali Nizozemci su zaista posebni.

Zna nam se
dogoditi da dođu, sjednu, popiju, uživaju uz harmoniku i djeluju zadovoljno. I
onda, ugodno pozdrave na kraju na izlazu gdje je prodaja kao da se ne nalaze u
vinariji. Cijene su pristupačne, pogotovo za njih, ali znalo se dogoditi,
najčešće s njima, da ne uspijemo ni svirku platiti od prodaje vina.

Spomenuti
treba i Kineze, koji su jednostavno drugačiji narod. Oni su maksimalno
disciplinirani, ekstremno slušaju vodiča i jako su kulturni. Spremni su sve
platiti, ali njihovi zahtjevi nisu uobičajeni. Bilo je onih koji su htjeli
kupiti cijelu stalažu vina, ali da im mi pošaljemo. Nažalost, još uvijek nismo
spremni za takve pothvate, slanje vina na takve udaljenosti iziskuje posebnu
otpremu. No, i o tome razmišljamo…

Nono Tonin i otac Feručo imaju veliko znanje.
Koliko si mogao savjeta preuzeti od njih obzirom na to da je tehnologija
napravila veliki korak unaprijed?

Na polju tehnologije
mogao sam od njih uzeti jako malo, ali su me naučili neke druge životne škole.
Da treba štediti, ne bacati i racionalno se odnositi prema svom proizvodu.
Dalje, kulturu čistoće, kakve trebaju biti bačve, da treba mnogo polagati
računa na tome – takve stvari. Recimo da su mi usadili neki temelj, nekakvu
bazu, a i otvorili su mi vidike kad je trebalo. Oni su mi napravili temelje, a
onda smo svi zajedno krenuli „zidati kat“.

Sada kao već uspješan poduzetnik, imaš li kakav
savjet za one koji tek kreću u takve avanture?

Prvo, u poslu
moraš uživati. Onog trenutka kad postaneš rob svog posla, mislim da tu nastaje
veliki problem. Znaju me pitati kad ću na ferije? Osim berbe, koja zna biti
jako naporna za mene i ljude koji su uz mene, svo ostalo vrijeme ja sam na
ferijama jer radim ono što volim.

Savjet za
mlade? Strpljenje. Ono što brzo izgradiš, brzo će i propasti. Kad krećeš u
nešto, ne smiješ gledati financijsku korist u onom trenutku. Nešto će dolaziti,
ali čovjek mora ulagati jako puno sebe i svog vremena da bi to jedno „sutra“
postalo profitabilno na način koji je on to zamišljao. Vjerovati u sebe i imati
strpljenja.