Home STARE KATEGORIJE Kovarski sretno Kakvu 2019. očekivati za labinske klubove?

Kakvu 2019. očekivati za labinske klubove?

Labinski
sport iza sebe ima dvije izrazito povijesne godine. Povezano ili ne,
izgradila se dvorana, a onda je stigao i rukometni klub u Premijer ligu te sve
polako liči na bajku. Što donosi 2019. godina, kako rukometnom i nogometnom,
tako i ostalim klubovima, ostaje za vidjeti, a nama za prognozirati.

Dobro je
rekao neki dan pomoćni trener Rudan Labina Boris Milevoj, mnogo je teže ostati
na vrhu nego do njega doći. A za naše okvire i prilike ono što su napravili
rukometaši sada Rudan Labina je zaista vrh. Međutim, kako bi na njemu ostali,
potrebna im je jeftina produkcija igrača, a to je moguće na samo dva načina.

Sjajnim
skautiranjem kakvim su doveli primjerice golmana Ćopića ili pak proizvodnjom
domaćih igrača. Činjenica je da omladinski pogon kluba nije na zavidnoj razini
i to rukometašima mora biti projekt „broj jedan“. Velika snaga kluba je već
neko vrijeme trener Ilija Lovrinović čiji autoritet ne dozvoljava nikakvo
iskakanje iz pozitivnih okvira ponašanja na i izvan terena. No, bilo bi idealno
kad bi seniorski pogon bila posljedica, a ne uzrok napretka kluba.

Obrnuta
situacija je u nogometnom klubu. Dok omladinski pogon broji povijesno najviši
broj članova, a turnir kojeg tradicionalno organiziraju u lipnju ove bi godine
trebao poprimiti znatno veće obrise, u seniorskom kadru nešto ne štima. U
posljednjih pet godina mira je bilo ravnih šest mjeseci. Bio je to period kad
je Robert Černjul vladao sredinom terena, a vrlo vjerojatno i unutar
svlačionice držao potreban mir. Nažalost, s njegovom ozljedom otišao je i
spokoj.

Danas se sa
svih strana „nabija“ umjetno inducirani pritisak koji sigurno šteti velikom
broju mladih igrača. Sva je sreća da su u klubu, nakon nekoliko velikih
promašaja, napokon shvatili da je iz pulskog bazena kad je nogomet u pitanju,
najbolje uzeti korner zastavice po akcijskim cijenama. Usporedno s ostavljanjem
samo karakternih momaka u klubu, krenulo se u „shopping“ po Rijeci gdje su
mladi nogometaši drugačije sportski odgojeni. Ovo proljeće trebalo bi biti
posve mirno jer imperativa nema ni najmanjeg, ali to je Rudar, teško je
očekivati baš bonacu.

„Mirno more“
sigurno mogu očekivati rukometašice Rudara. Kvalitetom spadaju u sami vrh druge
lige, ali mnogo upitnika visi nad glavama onih koji odlučuju. Klub na svojim
leđima drže dva čovjeka i sigurno je da će se umoriti, ako već nisu. Trenutno,
ŽRK Rudar djeluje kao klub bez plana i programa. Naime, ako se želi krenuti po
Prvu ligu, sad je vrijeme za povratak dvije Ane, Jajčević i Dobrić, koje
sigurno ne bi tražile „brda i doline“, a ako prvoligaška karavana nije cilj,
onda je šteta toliko ulagati u kadar ‘sa strane’ kada se zna da će u ligi
ostati i rovinjske rukometašice koje su od labinskih slabije 20-tak golova.
Bilo kako bilo, upućeni tvrde da je ovo ljeto za rukometašice „ljeto istine“, a
koji god smjer izaberu u ŽRK-u, straha za labinski ženski rukomet nema.

Godinu 2019.
mogli bi za labinski sport uvelike uljepšati i boćari Labina koji su trenutno
vodeći u trećeligaškom društvu. Ponovno bi čelni ljudi Sportske zajednice,
zajedno s navijačima i sugrađanima, u prosincu mogli trljati ruke od zadovoljstva.
Nadajmo se da će tako i biti.