Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 NEDJELJOM U 3 | Nedjeljko Josipović: Netko je sanjao Hajduk i Dinamo,...

NEDJELJOM U 3 | Nedjeljko Josipović: Netko je sanjao Hajduk i Dinamo, ja dres Rudara

Nije bilo
lako izabrati osobu koja će prva „gostovati“ u Nedjeljom u 3, stalnoj rubrici
našeg portala, ali je nakon promišljanja izbor pao na Nedjeljka Josipovića. Za
njega se može reći da je to najmlađa legenda Rudara koja je u svojoj karijeri
odigrala 287 službenih utakmica pritom zabivši 45 golova. Kad se zna da je u
klubu proveo za današnje pojmove nestvarnih 14 godina, onda je popularni „Joso“
odlična osoba za prvu ovakvu interakciju na našem portalu.

Kad si prvi put obukao kopačke?

Kao klinac, s
12 godina. No, moja nesreća je bila što sam išao popodne u školu. Od prvog
osnovne do drugog razreda srednje škole, svaki dan popodne. Samo sam treći i
četvrti srednje odradio ujutro. Danas je to nepojmljivo, ali ja sam bio u E
razredu, dakle bilo je pet odijeljenja po 32 učenika – govorim o 71′
generaciji. Došao sam igrati u Rudar, ali onda nije bilo treninga ujutro pa sam
nakon nekog vremena počeo igrati za Radnik. Juniorski staž sam također odradio
tamo da bih sa 17 godina, 1988. došao u Rudar. Tu me u juniorima vodio Sergio
Stemberga, a u seniorski nogomet me uveo Livio Lazarić.

U Rudaru si bio do 2002. godine, u tih 14 godina,
možeš li izdvojiti utakmicu ili dvije koje će ti zauvijek ostati u sjećanju?

U Drugoj HNL
1993. smo igrali sa Sesvetama u Labinu. U prvom dijelu sezone smo od njih u
gostima doživjeli najteži poraz Rudara, 10:1, a novine su drugi dan objavile da
je u predgrađe Zagreba došao „leteći cirkus iz Labina“. I stvarno, trebali smo
izgubiti i više tog dana. I onda, u proljetnom dijelu preuzeo nas je legendarni
i pokojni Nedim Kovačević.

Nikad ne
zaboravim, igrači Sesveta došli su pogledati teren, a Kova je u tom trenutku s
rukama u džepovima od jakne prošetao se među njima i kratko rekao „Danas ćete
vi vidjeti tko je leteći cirkus.“ Sjećam
se i da je dan ranije jedan od suigrača postao tata, Suvad Miskić, ali nije se
proslavilo večer prije utakmice, nego smo odigrali, pobijedili 4:3 uz moja tri
gola i odličnu igru baš Miskića, mislim da je upisao dvije asistencije.
Naravno, nakon toga uslijedila je fešta.

Spomenuo bih
još jednu, protiv Pazinke par godina kasnije. Kiša, blato, 0:0, teška utakmica.
U jednom trenutku pazinski vratar Smoković degažirao je jednu loptu koja je
dolazila ravno prema meni, igrao sam zadnjeg veznog. Ne znam što mi je bilo u
tom trenutku, ne mogu sada objasniti tu odluku, ja sam iz voleja, bez da je
lopta pala, pogodio gol. Tu smo utakmicu pobijedili 2:0. Tu je utakmicu sudio
Jure Nekić iz Senja, koji je kad je pokazao na centar, rekao mi „Ovo ne bi
smio“, pružio ruku i čestitao na pogotku.


Malo ljudi zna da ti preuzimanje Rudara nije prvo
trenersko iskustvo…

Prestao sam
igrati u Rudaru 2002. godine da bih nakon toga na poziv prijatelja otišao
igrati za Plomin, ali to je bila Druga ŽNL, klasična rekreacija. Ubrzo je
stigao i poziv iz Potpićna, gdje sam odigrao polusezonu i onda se teško
povrijedio na poslu te sam definitivno prekinuo karijeru. No, onda slijedi novi
nagovor prijatelja iz Plomina da pomognem, te sam preuzeo momčad s deset bodova
manje od pretposljednje Petrovije u Drugoj ŽNL i ostali smo u ligi te godine.
Sigurno jedno lijepo iskustvo.

Možeš li imenovati najdražeg trenera?

Sad svojim
igračima govorim da od svakog trenera moraju od svakog trenera uzet pozitivne
stvari, a maknut negativne. Mogu nabrojiti na prste jedne ruke kod koga nisam
bio prvotimac, pa ne bih volio da ispadne da nekoga zaboravim. Livio Lazarić me
uveo u seniorski nogomet, Rade Korać je bio veliki znalac, Klaudio Zgrablić je
došao u neugodnom trenutku za naš klub, a i kao igrač uvijek je bio oštar, ali
nas je ekipirao, stvorio klapu i pokazao da je ljudina. Šta reći o Nedimu
Kovačeviću, ta je legenda posebna priča…

Sjećaš li se debija za Rudar, kako si se osjećao
tada?

Debitirao sam
u Senju i nakon deset minuta sam iznešen s terena. Gurnuo sam kroz noge
protivniku, a on me „posložio“ na pod. Za sedam dana debitirao sam i u Labinu –
u pobjedi protiv Jadrana 5:0 zabio sam jedan gol.

Osjećaj?
Netko će reći da pretjerujem, ali to je zaista bilo ispunjenje sna. Netko je
sanjao Hajduk i Dinamo, ja sam dres Rudara.


Koliko je teško to danas objasniti mlađim
generacijama?

Da skratimo,
to je danas nemoguće objasniti.

Tko je najbolji igrač s kojim i protiv kojeg si
igrao?

Uvijek
govorim da mi je uzor na početku karijere nije bio ni Šuker ni Boban, nego Nardi
Golja. On je bio stariji igrač, igrao sam u veznoj liniji s njim, on mi je jako
puno pomagao, savjetima i na terenu.

A protivnik?
Bio je puno dobrih igrača s druge strane…Prije svega, Baka Slišković u dresu
Dragovoljca, pa sam i na Kvarnerskoj igrao dvije godine…Tad je čak i Zoran
Mamić dobio crveni karton nakon prekršaja na meni. Tu smo utakmicu pobijedili
Dinamo 1:0, a za njih su igrali Tomo Butina, Dževad Turković, Besnik Hasi, Igor
Jovičević, danas trener Dinama II, koji je nakon toga otišao u Real Madrid…

Najdraži i najtužniji trenutak u Rudaru?

Svaki dan kad
dođem tu, u prostorije kluba i na stadion – svaki je najdraži. Nažalost, ni po
pitanju najtužnijeg ne trebam misliti previše, bio je to trening kad je umro
pokojni Farkaš.

Za pretpostaviti je da je u tih 14 godina čovjeka
koji je zabio toliko golova netko s vremena na vrijeme i tražio? Jesi li ikad
razmišljao o odlasku iz Rudara?

Imao sam
ponude klubova iz Istre, ali kako je većina bila u istom ili sličnom rangu kao
i Rudar, nisam nikad ni razmišljao o tome. Najviše ponuda bila je od lokalnih
klubova, uvijek je bio netko tko je imao veći novac. Ali, to me stvarno nije
nikad zanimalo. Ironično, više sam novaca zaradio u šest mjeseci u Potpićnu
nego cijelu karijeru u Rudaru. Međutim, ni sekunde svog puta u Rudaru ne bih
mijenjao za ne znam kakav novac.

U Rudaru si igrao i Drugu HNL. Kakva su bila
gostovanja u Imotski, Opuzen, Kaštel Sućurac?

Svako
gostovanje je bilo teško i bodovi su se uzimali vrlo rijetko. Zbog toga i
pamtim pobjedu u Gospinom Dolcu (op.a. stadion Imotskog) od 0:2, golove su
zabili Andrej Buršić i Suvad Miskić. Teško je zaboraviti i gostovanje kod
Neretve u Metkoviću gdje je na proslavi njihovog naslova bilo 4500 ljudi.

Rudar je prije godinu i pol ušao u Treću HNL Zapad.
Iz današnje perspektive, je li to bila pogreška, po tvom mišljenju?

Kad sada
vrtim film, je, jer smo vidjeli da su zagrebački klubovi drugi svijet za nas,
ponajviše financijski. Međutim, lako je sada biti pametan, kad se počelo
govoriti o tome, prvi sam dignuo ruku na Skupštini jer sam iskreno mislio da ta
liga nije toliko jača od ove četvrte. Ispalo je – da je.

Mnogi će reći da je trenutno u Rudaru premalo
domicilnih igrača, s Labinštine. Kakav je tvoj stav o tome?

Svi domaći
igrači koji su otišli imaju svoje razloge i svoja razmišljanja. Jesu li u
pravu, to ja ne mogu suditi. Moja želja je njihov povratak, tko god s
Labinštine ima kvalitetu, šteta je da ne igra u Rudaru.

Iako,
gledajući trenutnu situaciju, treba pogledati kako se prema grbu i dresu Rudara
odnose igrači iz Rijeke, to su sve redom dečki za primjer. Ostale dečke koji su
duže u klubu, ja smatram našima, zbog toga što im je stalo do kluba.
Primjerice, tko se usudi reći da Macan, Dadić ili Hasanbegović nisu Kovari od
glave do pete?

Za kraj, kako je točno došlo do tvog angažmana?

Do toga je
došlo nakon što se razgovaralo s velikim brojem trenera, što s Labinštine, što
izvana i meni je bilo nepojmljivo da nitko ne želi preuzeti Rudar. Svatko ima
svoje razloge, neke sam razumio, neke nisam. Ovo nisam planirao ni sanjao, a
kad sam vidio da bi mogli doći u probleme, rekao sam da ću pristati, ukoliko na
to pristane svlačionica. Kad su igrači rekli da će pomoći meni i klubu da se
što prije dignemo, osjetio sam motiv više. Kad sam vidio da imam podršku
obitelji i poslovnog partnera, više za mene nije bilo dileme.