Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Alen Golja: Sajam bi mogao nestati, a markat je srce svakog grada

Alen Golja: Sajam bi mogao nestati, a markat je srce svakog grada

Alen Golja je
osoba uz čiju sliku u rječniku treba biti riječ „uporan“. Njegov poslovni put
nije bio nimalo lagan, a s vremenom je odbacivao jednu po jednu teoriju koja je
započinjala s „Ne može se…“. Danas je direktor trgovačkog društva 1. Maj
d.o.o o kojem će rijetki pronaći zamjerke, čak i oni koji ciljano traže.

Kako je krenula Vaša poslovna karijera? Poznato je
da ste akademsko znanje stekli uz rad, koliko je to bilo teško?

Moj početak
rada je još sada davne 1989. u hotelskom poduzeću Rabac gdje sam radio na svim
poslovima, od konobara do direktora profitnog centra. Uglavnom cijeli radni
vijek do dolaska na ovo mjesto sam bio u Rapcu, osim posljednjih godinu i pol
dana kad sam radio u Rivijeri Poreč koja je bila u sklopu Valamara, i tamo sam
bio na poziciji Direktora regije Lanterna).

Još 1989.
godine upisao sam fakultet u Iki, međutim nakon odlaska u vojsku, uslijedio je
i Domovinski rat pa sam bio i na ratištu kao pripadnik 119. brigade i na kraju
sam od toga odustao. Početkom novog milenija, 2000. godine, počeo sam se
obrazovati uz rad. Posljednje što sam završio jest Fakultet Politehnike u Puli.

Što se tiče
studiranja uz rad, bilo je jako naporno jer se u vrijeme mog školovanja u Rapcu
gdje sam radio promijenila vlasnička struktura, a moj posao direktora profitnog
centra dobio je mnoge novine te se promijenio i sam koncept rada profitnog
centra te je veliki dio odgovornosti pao na mene. Kad na to dodate fakultetske
obaveze, mogu reći da je bilo jako puno besanih noći.

Međutim, s
druge strane je lakše, jer ono o čemu učiš, već nekako znaš iz prakse, pa je to
sigurno jedna pozitivna strana tog načina obrazovanja. Kad čovjek želi, kad je
motiviran, sve se nekako da napraviti.

Dopredsjednik ste NK Rudar, a i sinovi su mali
nogometaši. Koliko pratite sport i je li Vam nogomet najdraži?

Cijeli život
sam nekako vezan uz sport, posebno uz nogomet. Na neki način sam se želio
odmaknuti od nogometa. S obzirom da mi je tata bio nogometaš koji je igrao i za
Rijeku i u inozemstvu, puno puta kao dijete nisam mogao gledati crtiće nego
nogomet.

Možda i zbog
toga sam kao klinac stvorio averziju prema nogometu, ali evo u proteklih par
godina, još kako mi je i sin počeo igrati nogomet, a i drugi iskazuje želju,
onda silom prilika sam se morao vratiti na teren. Hoćeš-nećeš moraš pratiti
nogomet.

Član ste Predsjedništva IDS-a. Kad ste i zbog čega
ušli u politiku?

Politikom sam
se počeo baviti sasvim slučajno, a vezan je uz moj boravak na ratištu. Sjećam
se sad jedne večeri koja je meni nekako ostala upečatljiva. Vratili smo se i
kao i svi mladi, zabavljali se negdje oko 23 sati, biti će to negdje 1995., a
tada je proglašen prvi stupanj pripravnosti pa su nas iz vojnog odsjeka, ili
kako se to već zvalo, doslovno pokupili sa slobodnih dana.

U tom
trenutku sreo sam Branka Bičića koji je tada bio predsjednik podružnice IDS-a u
Labinu, a poznavali smo se od ranije i on me pitao kamo idem. Rekao sam mu,
mobilizacija je, moramo ići na ratište – daj da ti potpišem pristupnicu, ako
poginem, barem da poginem kao IDS-ovac.

Specifičan
ulazak u stranku, a nakon toga bio sam član ogranka te sam se nakon toga polako
polako penjao na tim „stepenicama“ i danas sam član Predsjedništva.

Direktor tvrtke 1. Maj postajete u veljači 2008.
godine. U tim trenucima situacija je bila izrazito delikatna, a (pr)ocjene
Vašeg prihvaćanja tog posla kretale su se od hrabrosti do ludosti. Danas je,
ako ne u potpunosti sređena situacija, ali posve mirna i komotna. Što je bilo
najteže u tom procesu oporavka, sad već i napretka?

Jedan od
mojih osnovnih motiva zbog kojeg sam uopće i pristao doći bilo je dokazivanje
da jedno javno poduzeće može i treba poslovati kao privatna firma. Tad sam bio
i zamjenik Gradonačelnika koji je bio na neki način zadužen za koordinaciju
javnih poduzeća u vlasništvu Grada, i vidio sam da se neke stvari mogu
promijeniti.

Ljudi koji su
radili u 1. Maju bili su vrijedni, ali trebalo je tu još neke stvari
promijeniti, posebno u financijskom dijelu gdje su se morali malo bolje pratiti
troškovi i prihodi. Na neki način trebalo je sanirati poduzeće
i ustrojiti ga na moderniji način, povećati kompetencije najbližih
suradnika te odlučivanje i odgovornosti spustiti na niži, operativni nivo.
Tada je 1. Maj imao 139 zaposlenih, a danas smo ispod 100. Treba naglasiti i da
se obujam posla povećao.

Također, vrlo
je važno i da smo izašli na tržište što nije specifično za komunalna poduzeća,
ali da bi zadržali postojeći nivo usluge, a znamo da iz proračuna svakim danom
ide sve manje i manje novaca za održavanje zelenih površina, morali smo pronaći
način dodatnih prihoda bez opterećivanja građana.

Već neko vrijeme u interesnom fokusu zajednice je i
selektiranje otpada. Što očekujete na tom planu u bližoj budućnosti?

S odvajanjem
otpada i cijelom tom problematikom započelo se još prije mog dolaska kad su
postavljeni zeleni otoci. Tad navika te vrste kod građanstva nije postojala, a
treba reći da se s edukacijom u osnovnim školama započelo početkom ovog
milenija.

Sve to polako
danas sjeda na svoje mjesto. Mi pokušavamo iskoristiti maksimalno sve fondove
iz Europske Unije koji su nam na raspolaganju te smo dosta novaca već i
povukli. Sada na predstoji uštimavanje cijelog sustava, a krećemo i u postavljanju
polupodzemnih kontejnera diljem Grada Labina.

Od
ministarstva odobrena nam je nabavka 4700 posuda za otpad za selektivno
prikupljanje, a nakon toga vjerujem da ćemo imati posložen sustav onako kako
smo si ga i zamislili.

Koliko je u cijeloj toj priči važna edukacija
građana, odnosno svijest o potrebi selektiranja otpada?

Mi smo sada
dobili bespovratna sredstva od Fonda za zaštitu okoliša, odnosno resornog
ministarstva, gdje smo u suradnji s Gradom Labinom i preostale četiri općine
Labinštine išli u jedan veliki projekt koji je „težak“ preko 560 tisuća kuna.
Radi se o edukaciji i informiranju građana, od dječjih vrtića preko osnovnih i
srednjih škola sve do odraslih. Iz godine u godinu svjesnost građana je sve
veća, primjerice, u 2018. smo prikupili 70% više plastike nego godinu ranije.

Bilo je onih koji su rekli da bi, bez obzira na
visinu plaće, samo „luđak“ te 2008. prihvatio poziciju direktora 1. Maj. Koliko
je danas teško biti direktor komunalnog društva?

Svaki je
početak težak. Međutim, bila je specifična situacija, neki i moji najbliži
suradnici su se opirali promjenama, bilo je nekakvih naznaka da ću izdržati tri
ili šest mjeseci, ali oni koji me znaju, svjesni su da sam uporan i to me
ponukalo da idem brže i direktnije u neke promjene i danas sam siguran, naravno
s ekipom koja zajedno sa mnom vodi ovu firmu, možemo ostvariti sve zacrtane
ciljeve koji su stavljeni ispred nas. Najteže u tom
poslu su promjene. Svi žele promjene ali nitko se ne želi promijeniti.  Promjene se ne mogu desiti preko noći. Svi se
moramo mijenjati. To je proces koji traje i nikada ne prestaje. Treba biti
uporan. Planirao sam ostati jedan mandat, ali evo godine prolete i još uvijek
sam tu.

Po tom
pitanju, danas je puno jednostavni biti na ovoj poziciji, ali otvaraju se neke
druge fronte, neki novi zahtjevi. Danas ide sve puno brže, očekivanja građana
su velika, letvica je visoko podignuta…

U prethodnom pitanju spomenuli smo plaću. Kakav je
Vaš stav i komentar po pitanju transparentnosti plaća direktora trgovačkih
društava u vlasništvu Grada?

Moje plaće
nikada nisu bile tajne. Ugovor nikad nije bio tajan, a i te su plaće bile dio
revizorskog izvješća koji se svake godine objavljuje tako da su svi mogli
pročitati, koga je interesiralo kakve su bile naše plaće.

Možda i da
taj dio razjasnimo, obzirom da su neki već dali to u medije. Moja posljednja
plaća bila je 15 600 kuna, i to nakon povećanja cenzusa oporezivanja – dakle,
svima su povećane. 
Od prvog dana
kad sam ovdje, osnovica je uvijek ostala, nije se mijenjala od 2008. godine, a
ona je varirala od  12 600 u vrijeme onog
kriznog poreza do današnjih 15 600, ali u bruto iznosu
uvijek je ista.  

Stava sam da
plaće direktora u trgovačkim društvima moraju biti javne.

Labinski sajam – je li isplativ financijski ili
donosi neke druge benefite? Ili pak, nije isplativ?

U samim
počecima, on je bio isplativ i za Grad Labin, i za komunalno poduzeće, a
vjerujem i za građane. Međutim, on je svakim danom sve manje interesantan i
građanima i nama. Trenutno, on je na nekoj „pozitivnoj nuli“, dakle ne stvaramo
ni gubitak ni dobit.

Mislim da
ukoliko uskoro ne pokušamo s nekim redizajnom, u sljedećih godinu i pol ili
dvije mogao bi splasnuti, odnosno nestati.

Spominjanjem redizajna inicirali ste naredno
pitanje – vezano uz labinski Markat. U proteklih godinu ili dvije dojam je da
je „živnuo“. Kakvi su Vaši planovi vezani uz taj dio svakodnevnog života
građana u Labinu?

Markat je,
uvijek volim reći, srce bilo kojeg grada. Pričali su stariji, što se nije
pričalo na markatu, to se nije dogodilo. Možda je markat jedna preteča
Facebooka.

Šalu na
stranu, ozbiljno razmišljamo o Markatu. Upravo izrađujemo idejni projekt u suradnji sa Studio 92. Krećemo  u rekonstrukciju ribarnice koja bi trebala
postati modernija, ljepša i kvalitetnija za naše građane. Radovi će se financirati uz pomoć FLAGA odnosno sredstvima EU.

Duboko se
nadam da ćemo početkom 2020. započeti s radovima i to će biti početak
rekonstrukcije cijelog Markata. Nakon toga, ovisno o otvaranju fondova idemo na
rekonstrukciju krova i ostatka zgrade. Želja nam je povećati ponudu, odnosno i
broj prodavača, a to je nešto na čemu konstantno radimo. Taj posao ne prestaje
nikada.

Groblje u Labinu zaista može biti na ponos građana.
Koliko je to „skup sport“, koliko to financijski iziskuje od tvrtke 1. Maj?

Mnogo ljudi
misli da su ti troškovi puno veći nego što su bili dosad. Međutim, mi
pokušavamo s postojećim, negdje čak i s manjim, sredstvima održati nivo
održavanja, kako zelenih površina, tako i groblja.

Groblje kao
takvo, barem ga ja tako doživljavam, je spomenik kulture, spomenik svih onih
koji su živjeli u ovom gradu. Oni su nas zadužili i tako se treba odnositi.

Prije nekoliko
godina smo uredili ulazni portal pa je na red došao i ulaz sa zapadne strane, a
sada radimo na idejnom rješenju proširenja groblja s druge strane
Komemorativnog centra.

On će
biti na osebujan način napravljen, a ne bih sad izlazio s detaljima, ali biti
će sigurno možda nesvakidašnji. Ali, Labin je avangarda u svemu, pa možemo biti
i u uređenju groblja. Samo što smijem napomenuti je da će tu biti tri elementa
– vatra, voda i zrak.