Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Kristian Krpan: MCZ ima namjeru u Labinu ostati dugo godina

Kristian Krpan: MCZ ima namjeru u Labinu ostati dugo godina

Kristian Krpan je Direktor tvrtke MCZ
koja se u poduzetničkoj zoni Vinež već pet godina bavi proizvodnjom peći na
pelete. Kako su rijetke tvrtke koje se tako brzo asimiliraju i budu prihvaćene
od strane lokalne zajednice, pretpostavili smo da veliku ulogu u tome ima i
agilni Direktor. Usprkos gustom rasporedu, za Labinsku Komunu izdvojio je svog
dragocjenog vremena.

Mnogi
ne znaju, Vi ste šest godina radili u brodogradilištu Viktor Lenac. Kakva su
Vam sjećanja iz tog doba?

U Viktor Lencu sam se zaposlio 1998.
godine kao pripravnik. Bilo je to vrijeme ekspanzije brodogradilišta koje je i
dan danas najbolje u Hrvatskoj. Tad je Lenac bio pojam i samo zaposliti se u
Lencu bila je velika stvar.

Zanimljivo je da je Lenac bio izrazito
tržišno orijentiran te da su inženjeri morali imati znanja o komercijali,
ekonomiji i pravu ako su imali ambiciju dobro raditi svoj posao. Kvaliteta
inženjerskog i majstorskog kadra bila je izvrsna, kolegijalnost prema mladima
na visokom nivou, uz moje starije i iskusnije kolege mnogo sam naučio. Lenac je
uvelike oblikovao moj daljnji životni put.

Kao
netko tko je radio u toj branši, kako komentirati posljednja događanja vezana
uz Uljanik? Je li se mogla izbjeći katastrofa ili je brodogradnja osuđena na
propast?

Kao prvo, potrebno je odvojiti posao
od emocija, socijalna od ekonomskih pitanja. Čuju se priče da nama brodogradnja
ne treba, da je to prevaziđeno, da su to zastarjele grane industrije… U
jednom dijelu to nisu netočni odgovori, međutim, brodogradnja i brod je za naše
podneblje, za našu državu, jedan od najsloženijih proizvoda koje mi znamo
napraviti.

Mi kao narod, kao ekonomija, znamo
napraviti brod koji je kao takav izrazito složen proizvod, tehnološki i
organizacijski. Gašenjem brodogradnje gubimo gospodarsku granu visokog nivoa složenosti
u ovom času bez alternative, okrećemo se proizvodima manje složenosti, manje
dodane vrijednosti. Iz ovog razloga ne vidim ništa pozitivno u događajima u
Uljanik grupi. S ljudske strane priča je traumatična, prošao sam je osobno u
Lencu. Sreća je da u Istri je velika potražnja za radnom snagom, tako da je za
očekivati da će se neovisno o završetku priče u Uljanik grupi, nastavak
proizvodnje ili stečaj, radnici Uljanika brzo zaposliti.

To je moj osobni stav po pitanju
brodogradnje. Pitanje rentabilnosti, da li je moguća ekonomski isplativa
brodogradnja – svaki moj odgovor na tu temu bio bi prepaušalan jer nitko od nas
nema dovoljno podataka za dati ocjenu. Da se jako puno godina krivo radi, to je
apsolutno točno. Da se bilo kome da tri milijarde kuna i da se ne provjeri što
se s njima napravilo – tu opravdanja nema. To su stvari koje nitko ne smije
prihvatiti.

Prebacimo
se na MCZ. Zbog čega je tvrtka odabrala baš Vinež, odnosno Labin. Koliko je
utjecaja na odluku tvrtke imala lokacija?

Ne, lokacija uopće nije povezana s
odabirom sredine. Grad Labin je jedna vrlo aktivna lokalna zajednica koja je
odlučila ne biti „dolina gladi“ i preuzeti odgovornost za svoju budućnost u
svoje ruke. Dakle, prvi kontakti sežu na početak milenija kad je bivši
Gradonačelnik Tulio Demetlika došao u kontakt s MCZ-om, 2003. godine. Nakon
toga je došlo do suradnje MCZ-a i kooperanata Krase iz Potpićna.

Obzirom na to da je porasla potreba za
peći na pelete, prirodno je bilo da se ovdje otvori proizvodni pogon. Odluka da
se ide u Hrvatsku, odnosno u Labin došla je 2012. godine, a u realizaciju se
krenulo godinu kasnije. Ali, tu je bilo potrebno puno rada prvenstveno lokalne
zajednice koja je odlučila pružiti investitoru sigurnost. To je koncept koji bi
sva mjesta trebala pratiti. Puno lokalnih uprava imalo bi što naučiti od
labinske.

Koliko
imate radnika, nalazite li dovoljno radne snage na Labinštini i kakvi su ovdje
radnici?

Trenutno nas je u tvornici 75, sad smo
van sezone. U trenucima visoke sezone koja nama počinje od osmog mjeseca
nadalje, tada će nas biti oko 90. Ovi prostori 2013. bili su prazni, krenuli
smo od nule, zapošljavanjem prvih 15 radnika. Najintenzivniji period
zapošljavanja imali smo prije godinu i pol kad je broj radnika narasao s 40 na
80 u vrlo kratkom periodu. Rad je organiziran u 4 pogona i to savijanja lima,
zavarivanja čeličnih konstrukcija, lakiranja, montaže gotovog proizvoda.

Adekvatnu radnu snagu smo teško
pronašli, MCZ kao i mnoge druge firme, je prisiljen ulagati u edukaciju. Svega
polovica zaposlenih radnika ima završenu neku vrstu tehničkih škola. Potrebno
je puno učenja, što teorijskog, što praktičnog, kako bi se moglo stvarati
kvalitetan proizvod. Novi radnik koji je kao zavarivač radio u „fušu“ u
nekoliko dana nauči kako ne praviti štetu. Ali, od ne činjenja štete do zarade
je jako dugi put. U ovom trenutku smo vrlo zadovoljni s kadrom i procesima u
firmi te sada krećemo sve više ka zrelosti. MCZ je premium proizvođač i
europski lider u proizvodnji peći na pelete. Ideja kvalitete je visoko usađena
u cijeli taj bit i koncept MCZa te u svakog radnika.

Što se tiče kvalitete ovdašnjih
radnika i motiviranosti, možda najbolje govori kako smo samo direktor
proizvodnje i ja iz Rijeke, sve ostali su zaposleni ljudi s Labinštine, naši
Labinjoni.

U
godinama 2016. i 2017. godine proglašeni ste najboljim hrvatskim izvoznikom u
kategoriji malih tvrtki. Jeste li očekivali te nagrade?

Ne, ne, to je došlo kao jedno veliko
iznenađenje. Samo razmatranje u tom kontekstu nas je iznenadilo i napunilo
zadovoljstvom. Tu se ne gleda samo udio izvoza u proizvodnji, tu se razmatra
kvaliteta bilance, kvaliteta poslovanja i ostali ekonomski pokazatelji…

Čelni
ste čovjek uspješne privatne tvrtke. Jeste li ikad razmišljali o političkoj
karijeri ili ste, što se ono kaže, apolitična osoba?

Ne postoji apolitična osoba. Politika
nam određuje sadašnjost i budućnost. Svi se moramo ozbiljno baviti time jer ako
se mi ne budemo bavili politikom, politika će se baviti nama na negativan
način. Odgovornost svih nas je demokracija. Tražili smo izlazak iz jednog
kolektivističkog sustava, izašli smo iz njega te sada moramo preuzeti
odgovornost. Svaki od nas za svoj život.

Često čujem u nevezanim razgovorima tu
s poznanicima s Labinštine, nezadovoljni s ovim, nezadovoljni s onim…Naravno
da može bolje, ali tko to kaže, nije vidio puno Hrvatske i svijeta pa onda daje
takve nekakve zaključke. Primjerice, u Gradu Labinu postoji Gospodarsko vijeće
koje je ustanovio gosp. Demetlika, a sada imamo nastavak s gosp. Glavičićem. Članovi
Vijeća su ljudi iz poduzetničke zone, ali i ostalih sfera. Industrija, turizam,
veliki, mali, obrtnici, zaista veliki dijapazon gospodarstvenika plus i gosp.
Ružić, ravnatelj Srednje škole Mate Blažina. Na tom vijeću se vrlo žustro i
redovito se raspravlja o temama koje su vezane uz gospodarstvo, ali i šire.

Sadašnji i prošli Gradonačelnik pokazali su jednu veličinu jer traže od nas
informacije i stavljaju pred jedan takav krug autonomnih ljudi, koji ne žive ni
od njega ni od politike, teme oko kojih mi posvećujemo svoje vrijeme za
boljitak zajednice. Otvoreno se raspravlja o budućnosti, obrazovanju, kakva
radna mjesta želimo, kakve kadrove želimo…Naredno je 05. travnja, a tema će
biti „Dani otvorenih vrata poduzetnika na Labinštini“. Plan je učenike sedmih i
osmih razreda i njihovi roditelji dođu vidjeti kako se radi u MCZ-u, kako se
radi u nekim drugim firmama na Labinštini, kakve su plaće, kakvi su poslovi.
Zajednica zahtijeva princip „pomozimo jedni drugima“ da nam u budućnosti bude
bolje.

Moja osobna orijentacija je liberalna,
što manji upliv države u poslovnu i privatnu sferu. Neprestano se čuje teza o
tzv. neoliberalnom kapitalizmu u Hrvata što nema nikakve veze s našim trenutnim
uređenjem. Što je liberalno u društvu u kojem je recimo Vaš samostalan odabir
dimnjačara kojem ćete platiti uslugu čišćenja dimnjaka onemogućen, već Vam
Država odlučuje tko imenom i prezimenom Vam smije čistiti dimnjak? Meni ovo
više sliči na totalitarističke sustave nego na liberalne…

U
našoj sredini se na račun loših iskustava iz prošlosti zna posao „kod Talijana“
okarakterizirati uz negativu. Kakvi su uvjeti rada u MCZ-u u odnosu na Italiju?

Ulaskom Hrvatske u EU promijenjen je
profil kako domaćih tako i inozemnih investitora, jedan dio kapitala, koji je
imao špekulativna obilježja je nestao s pozornice. MCZ je primjer. Naša
tvornica je npr.  modernija nego ona u
Italiji, kao prvo. Nikakvih transfera starih tehnologija nema. Jednostavno, sve
u tvornici je na ili debelo iznad zakonskih zahtjeva i normi. Od uvjeta rada,
sigurnosti, ergonomije radnih mjesta. To su stvari na koje se na nivou grupe
jako pazi. Mi smo jednostavno novija tvornica pa smo na višem nivou od kolega u
Italiji. Odgovornost prema radniku mora postojati. Ne postoji sukob rada i
kapitala, to su izmišljeni koncepti. Postoji samo dobrobit radnika kroz
dobrobit firme.

Za
kraj, član ste Izvršnog odbora RK Rudan Labin, a tvrtka MCZ sponzor je tom
klubu. Zašto ulaganje u sport?

Mi smo u Labinu, ovdje imamo namjeru
ostati dugo, dugo godina. Svi naši planovi za širenja poslovanja, osim Italije,
vežu se za Labin i Labinštinu. Nama je jasno da naše odgovornosti ne prestaju s
proizvodnjom peći na pelete, već želimo biti aktivni dio zajednice.

Mislim da je bila 2015. kad smo
prepoznali kvalitetu ljudi koji vode tada RK Mladi Rudar. Vidjeli smo da jako
dobro znaju što žele napraviti od kluba, što žele napraviti u zajednici kroz
popularizaciju sporta. Prvenstveni naš cilj je bila mladost i sport. Sport kao
vrijednost. Ne zanima nas previše seniorski pogon, već nas intrigira micanje
djece s ulice. Naučimo klince sve ono što sport iziskuje – solidarnost,
odgovornost, želju za natjecanjem. Sve to mi jedno sutra želimo vidjeti u našim
radnicima pa to potičemo putem sporta. Od jednog od sponzora ove godine sam
pozvan u Izvršni odbor kluba čime  mi je
ukazana iznimna čast. Sa sportske strane IO kluba ne mogu pomoći, niti si
utvaram da mogu, ali na polju logistike i organizacije sigurno mogu. Poslovna
iskustva su vrlo primjenjiva i u sportu. Kuraja!