Home STARE KATEGORIJE Oni dolaze Marina Rajšić: Hobi mi se pretvorio u način života

Marina Rajšić: Hobi mi se pretvorio u način života

Marina Rajšić je 23-godišnjakinja koja je i prvostupnica primijenjenih umjetnosti te studentica druge godine diplomskog studija Vizualnih komunikacija i grafičkog dizajna na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Za intervju zasmetali smo je u napeto vrijeme spremanja diplomskog ispita, ali je za naše čitatelje otvorila mali komadić sebe pritom pokazavši jednostavnost i dostupnost karakteristične uspješnim i zadovoljnim ljudima.

Otkad si shvatila da je umjetnost pravac kojim želiš ići? Jesi li imala uopće dileme po pitanju izbora fakulteta?

Likovno izražavanje oduvijek je bilo dio moje dnevne rutine. Ipak, svaki ostvareni rad ne može se nazvati umjetničkim djelom, ni svaki autor umjetnikom, čak ni sa završenom školom. Iz straha da nisam dovoljno dobra za Umjetnost, na mojoj wish listi fakulteta bile su uglavnom društvene znanosti. Na svu sreću, na vrijeme sam shvatila razlog dvoumljenja i krenula s pripremama za Akademiju… Ni trenutka nisam požalila.

Već si imala samostalne izložbe. Za nas laike, koliko je to teško s organizacijskog segmenta, a koliko je to eventualno stresno? Ili s druge strane, ispunjavajuće?

Kod organizacije ima puno segmenata o kojima se mora voditi računa, a koji su na prvu ‘’nevidljivi’’ ; Traženje sredstava za produkciju izložbe, kvalitetna produkcija radova, dizajn izložbe i dizajn postava izložbe te oglašavanje samo su neki od njih. Stvarno zna biti stresno, pogotovo na dan izložbe, ali sve se to uvijek odvija u pozitivnom tonu, dobrom društvu i naravno ciljem vrijednom truda.

Izdala si i umjetničku knjigu “Umjetno(st) lijepo(g)”. Koliko si vremena dala u taj projekt i kako si došla na tu ideju?

Projekt je započeo 2017. Imala sam ideju snimiti fotografiju, akt žene koja je iscrtana po cijelom tijelu kirurškim crtežom, na mjestima koja bi trebala korigirati estetskim operacijama, ne bi li se približila izgledu idealnog ženskog tijela. Htjela sam da markiranje ‘’nepravilnosti’’ na njenom tijelu bude točno, pa sam se bacila na učenje o idealu ženskog tijela čitajući knjige o povijesti umjetnosti i estetike.

S druge strane morala sam naučiti o trendovima u estetskoj kirurgiji i markiranju tijela prije operacije, za što su kao literatura poslužile knjige o estetskoj kirurgiji. Iščitavajući te, kategorički i ideološki različite sadržaje, nastala je ideja o suodnosu dva različita mišljenja, dva različita vremena, u jednoj knjizi. Kroz ostatak godine osmislila sam ideje za ostale radove izložene na izložbi Umjetno(st) lijepo(g). U 2018. prvi primjerak knjige je bilo zgotovljen, a kroz natječaj za financiranje projekata u kulturi (kojeg je raspisao Studentski kulturni centar Sveučilišta u Rijeci), financirano je izdavanje knjige u 100 primjeraka i produkcija samostalne izložbe. Projekt je ostvaren u prosincu 2018.

Naslovnica knjige “Umjetno(st) lijepo(g)”

Kroz većinu tvojih radova daješ svoje mišljenje/stav vezan uz žene u društvu? Koji ti stereotip najviše smeta na tu temu?

Ako bih morala definirati temu koje se tiče većina mojih dosadašnjih radova, rekla bih – čovjekov preživljavački instinkt prilagođen uvjetima 21. stoljeća. Mislim da je razlog čestog pojavljivanja žene u prvom planu činjenica da okolinu gledam kroz prizmu mlade žene. Inače, nemam posebnih problema sam ženama (ha-ha).

Stereotip s kojim se često susrećem je da od ljudi koje tek upoznam obavezno čujem da ne izgledam kao netko tko studira na umjetničkoj akademiji, da ne izgledam kao netko tko zna svirati harmoniku, tko je trenirao capoeiru i slično. S vremenom mi je to prestalo i smetati, dapače, super je ne uklapati se u nekakve okvire.

Kakvi su planovi za budućnost? Radiš li trenutno na kakvom projektu ili čekaš val inspiracije?

Trenutno radim na svom diplomskom radu. U skorije vrijeme se planiram posvetiti i kreiranju web stranice na kojoj će se moji radovi naći na jednom mjestu, obzirom da na društvenim mrežama nemam naviku objavljivati radove, pogotovo ne u cijelosti.

Imaš li hobi izvan umjetničkog svijeta? Čime odmaraš um kad ne radiš na projektima?

Kad ne radim na projektima trudim se podržavati riječku i labinsku kulturnu scenu, pa bili to koncerti, izložbe, radionice ili predstave. Uglavnom u društvu ekipe s akademije… Možeš pogoditi na šta nam se razgovori prije ili kasnije svedu 🙂 Mislim da mi se hobi pretvorio u način života.