Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Miljenko Vidić: Nakon utakmica Jedinstva i Omladinca, pobjednik je sedam dana slavio

Miljenko Vidić: Nakon utakmica Jedinstva i Omladinca, pobjednik je sedam dana slavio

MIljenko Vidić dugogodišnji je sportski novinar, delegat i političar iz malog sela Eržišće kraj Nedešćine. Kako se intervju primicao kraju,
kroz glavu mi je prošla misao koja itekako pristaje ovom sugovorniku. Dino Rađa
je za pokojnog legendarnog splitskog novinara Milorada Bibića Mosora rekao da je „napravija karijeru na svoju
dobrotu“. I zaista, Miljenko Vidić napravio je svoju na istom postulatu –
poštenju, emociji i dobroti.

Istaknut u mnogim poljima, imao
je samo jedan problem – samozatajnost. To današnji svijet ne prašta. Ako se sam
nećeš gurati, nema ti spasa. Zbog toga, Vidić i dalje živi prema svojim
postulatima časti i poštenja i u tome je apsolutni pobjednik. 

Premlad sam da bih znao otkad ste u sportu, kako je krenula Vaša
sportska priča?

Započeo sam igrati u srednjoj
školi. Nije tada bilo mlađih godišta. Pokojni Renato Peršić Raketa poslao je
preko Darija Načinovića reći neka donesem dvije slike kako bi me registrirali
za NK Jedinstvo. Ja sam kao 12-godišnjak ostao bez oca, pa sam uvijek bio malo
povučen. No, kao 17-godišnjak igrao sam za seniore u općinskoj ligi, s nekim
igračima koji su mi mogli biti i očevi, po godinama.

Mnogo godina sam igrao u
Nedešćini, a s klubom sam ispadao i ulazio u više rangove, a kad sam vidio da
mi treninzi postaju naporni, odlučio sam prestati. Moram reći da smo svi mi
tadašnji igrači spomenutog Renata Peršića držali kao za oca, on nas je učio
kulturi i komunikaciji. Bio je autoritet, on je i po plesovima znao prolaziti i
upozoravati nas da je sutra utakmica. Bio je strog, ali i pedagog. Takav se
rijetko rađa, a zbog toga smo mu i mi bivši igrači podignuli spomenik u
Nedešćini.

Ipak, nije tu bio kraj nogometne karijere?

Ne, nakon toga su do mene došli Šumberci
Boris Licul i Josip Glavić te su me pozvali da igram za njihov klub. Tamo je
već bilo nekoliko kvalitetnih igrača i napravljena je jedna prava klapa. Tu sam
i ja odigrao svoje najbolje utakmice u karijeri. Igrao sam u veznoj liniji, a
igrali smo bez pritiska.

Kod Šumberaca mi se možda nije previše
sviđala ta agresivnost sa strane trenera i igrača. Na utakmici bi se bili ubili
za svoj Šumber, a kad bi susret završio, opet su svi prijatelji. Ljudi
veličanstveni, treba im skinuti kapu jer vole svoje mjesto.

U nedešćanskom Jedinstvu dugo ste vremena bili tajnik, ali neki su
možda zaboravili –  i trener…

Istina, trenirao sam juniore s
kojima sam bio i drugi u prvenstvu. Generacija Elvisa Šumberca, Valtera
Peršića, Serđa Načinovića, Alena Načinovića i ostalih, a osvojili smo tad i Kup
Labinštine pobijedivši Rudar 3:1 i u finalu Učku.

Tajnik sam postao nakon Klaudija
Kiršića, a u vrijeme tri predsjednika: Lučana Šumberca, Safeta Hodžića i Živka
Gulina. Bez lažne skromnosti, bio sam maksimalno agilan i davao svoj maksimum.
Do dan danas mi je drago kad se sjetim riječi legendarnog Marija Brnjca da
takvog tajnika u Nedešćini nije bilo, a da bih mogao raditi i u prvoligaškoj
Rijeci.

Rado se sjećam i 1989. godine kad
sam u hotelu Maslinica u Rapcu primio nagradu za sportskog djelatnika
Labinštine. Smatram da to nedostaje i danas – svaka čast labinskom izboru, ali
Labinština također ima kvalitetnih kadrova.

Fuzija dva kluba, Omladinca iz Svetog Martina i Jedinstva iz Nedešćine
odvila se pred Vašim očima. Jeste li bili za nju ili protiv?

Pozvan sam na sastanak gdje su
bile uključene dvije uprave i tadašnji općinski načelnik Srećko Mohorović.
Atmosfera kao na vjenčanju, a obećanja su letjela na sve strane. Već sam tad
zaključio da ja za to nisam.

To je bio praktički
profesionalizam. Igrači iz Pule, pojačavalo se na sve strane, preko noći se
širio stadion… Jednostavno, neprirodna štorija.

Iako sam ja s „ove“ strane, ja
sam Nedešćon, ali ta ideja mi nikad nije bila privlačna. Mi smo spojili dva
običaja, dva naroda ako ćete. Sjećam se tih utakmica, Jedinstvo protiv Omladinca,
to je za nas bila utakmica kao da igraš protiv Barcelone. Sedam dana se slavilo
kad se pobijedilo.

Već ste dugo godina delegat. Sjećate li se početaka u toj branši?

To mi je predložio pokojni Živko
Gulin. Bio sam i delegat na trećoj ligi, i na četvrtoj, a sad sam na
županijskim rangovima. U početku sam u isto vrijeme bio i tajnik NK Jedinstva i
delegat, a kasnije sam svojim radom stekao napredovanje do treće lige.
Naglašavam, radom, a ne vezama i vezicama kao neki. Napredovao sam nakon četiri
godine na istoj listi. Pokojni Mario Mijandrušić i Anton Peruško ipak su nešto
vidjeli u meni kad sam zaslužio prigodu u trećeligaškom društvu.

Nažalost, nikad nisam dobio
objašnjenje zbog čega sam skinut s viših lista, iako su i dan danas na njima
neki delegati koji nemaju pojma. Slobodno tako napiši, pojma o nogometu nemaju.
Guraju se i grebu, nekim drugim putevima. Iskreno, malo me boli što su u
trenutku mog spuštanja na niže liste u Izvršnom Odboru NSŽI-a sjedila dva
Labinjana.

Skačemo s nogometa na boćanje. Neugodna epizoda s BK Eržišćem ostavila
je traga na Vama?

Nažalost, da. Vetva Županići,
Jurazini, Štrmac, Polet Snašići…boćalište do boćališta, ljudi se druže,
zabavljaju, meni je to bilo sjajno. Pomislio sam, bilo bi lijepo da i Eržišće
ima tako nešto, nekakvo mjesto okupljanja.

Krenuo sam sam, bez podrške
Općine, bez ičega. Napravio sam na privatnom posjedu jog, a ako ga netko sad
želi rušiti, neka uzme bager, ja ću mu pomoći.

Gospodin Velid Begić bio je
majstor, ja sam bio pomoćnik. Iskopao sam sve temelje, nabacao materijal s
prijateljima, rasvjetu rješili…Osnovali smo klub, počeli i igrati općinsku
ligu, družili se i uživali. Moja pokojna supruga Ticijana brinula se da nam ne
nedostaje ića i pića, bio je zaista užitak.

I onda, poziv s policije. Moja
obitelj Vidić nikad nije bila na policiji. Bilo je to pred lokalne izbore.
Sjećam se kao danas, policajac Turković me dočekao i obavijestio da je
podignuta prijava protiv mene da sam uzeo sredstva namijenjena BK Eržišće. U
tom trenutku za mene je to bio veliki šok, bio je to veliki udar na moju dušu,
moja supruga također nije znala kako to rješiti. Užasna situacija.

Kad sam rekao da postoje zapisi i
da sam nevin, zamolio sam ih da mi kažu tko me je prijavio. Prvi sam koji će
reći da treba prijaviti svaku kršenje propisa, ali treba reći jasno i glasno, s
potpisom. Imenom i prezimenom. Ne znaš tko te ni za što okrivljuje, a imaš
posla s policijom. Takvu situaciju ne bih poželio ni psu. Kad sam shvatio što
se dogodilo, sazvao sam sastanak članove BK Eržišće. Tu sam rekao što sam doživio
na policiji, dignuo se i otišao.

Danas Eržišće igra na terenu u
Jurazinima. Nikome ne želim zlo, ali nije mi više gušt tamo biti. Ne zanima me
kako ni što rade, za mene je to zatvorena knjiga.

Koliko pratite sport na Labinštini?

Ne previše, iako sam u toku, ali evo, spomenuo bih u ovom pitanju,
moram, manifestaciju Zelena Noć. Ono je meni dirljivo, meni je srce ko Učka kad
onakvo nešto vidim. Generacije i generacije igrača na jednom mjestu. Zelena Noć
Rudara je nešto fenomenalno.

Aktivni ste i na političkoj sceni. Komentar trenutne situacije u Općini
Sveta Nedelja?

Da, trenutno sam vijećnik i
predsjednik Komisije za sport. Ta se Komisija ne sastaje, a nema ni razloga jer
su sve odluke načelnikove. Da krenem govoriti da malonogometno igralište u
Nedešćini nema reflektore, to mi je smiješno, mnogi možda ne bi ni vjerovali,
ali je istina…

Kad sam ušao u Vijeće, bilo je
govora da sam IDS-ov igrač, da ću samo dizati ruku. Danas sam, recimo, oporba, ali
mene to ne zanima. Meni su svi jednaki, a gledam isključivo po tematici. Evo,
imali smo glasanje o visini komunalne naknade? Pa kako mogu dignuti ruku za
povišenje naknade, ako to izbija novac ljudima iz novčanika? Koga ja
predstavljam tamo onda?

Iskreno, nisam zadovoljan s radom
općinskog načelnika ni smjer u kojem ide naša Općina. Ali, treba reći da je i
načelnik Klarić osoba koja je spremna pomoći. U trenucima bolesti moje supruge,
pomogli su mi kao i udruga Mendula koju moram spomenuti, takve stvari se ne
zaboravljaju. Na tome se ovim putem zahvaljujem.

Što se tiče prošlosti, tvrdim da
bi Srećko Mohorović i dan danas bio načelnik da nije bio okružen krivim ljudima
u krivo vrijeme. Koštao ga je i nogometni klub. Ali, neki dan načelnik Klarić
govori o tim vremenima i o gomilanju dugova. Pa i on je bio u Općini tada, istu
su „vodu pili“, zašto nije pozvao USKOK ili neke druge institucije.

Na kraju, volio bih spomenuti
ljude s moje liste koji mi pomažu i koji daju sebe u to. Nažalost, nemam
mašineriju iza sebe, nezavisna smo lista pa nam je i domet smanjen. Ali, koliko
možemo, toliko pomognemo svakom kome možemo.

Iza Vas je veći dio sportske, političke i novinarske karijere. Da
možete, što bi promijenili?

Volio bih da sam, kad sam bio
mlađi, bio svjestan kako ljudi mijenjaju „bandiere“, kako se mijenjaju zbog
novaca, samo da bi stekli korist. Poznajem neke ljude koji nisu
imali gaće, baš tako napiši, gaće nisu imali, a danas žive u vilama koje čuvaju
psi i visoke ograde. Sa mnom su išli u školu, a nisu znali koliko je dva i
dva.

Ponosan sam što sam slijedio svoju
čast, nastavljajući tradiciju obitelji Vidić i slušajući pokojne oca Otavija i
majku Almu – „Mile, budi dobar, nemoj krast.“ Takav ću i ostati, do groba.