Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Ratko Benazić: Posebno sam ponosan na košarkaše s početka sedamdesetih

Ratko Benazić: Posebno sam ponosan na košarkaše s početka sedamdesetih

Odakle
krenuti pisati uvod o profesoru Ratku Benaziću? Dobitnik tri nagrade za životno
djelo, šesterostruki dobitnik priznanja i nagrada za najboljeg trenera ili
sportskog radnika Grada Labina, dobitnik povelja košarkaškog i rukometnog
saveza RH, izbornik, dobitnik priznanja za rad u sindikatu i za rad u
prosvjeti…

Čovjek je to
koji je osvojio više od 30 rukometnih naslova u mlađim dobnim skupinama u oba
spola u Istri, a ima i desetak takvih košarkaških. Međutim, mnogi će reći da su
ova priznanja i naslovi samo potvrda Benazićevog znanja i sposobnosti da isto
prenese na svoje pulene, a da je najveća dobit ovakvog stručnjaka za okolinu u
kojoj živi pedagoški pristup na račun kojega su mnogi ostali u sportu…

Kada započinje Vaš rad u školi?

Fakultet sam
završio 1964. u Zagrebu koji je mijenjao imena tijekom godina, a danas se zove
Kineziološki fakultet. Od tada, sve do 2005. godine kad odlazim u mirovinu,
radio sam u Ivo Lola Ribar.

Impresivno – u „tiru“ 41 godina u istoj školi?

U tom periodu
jedna godina otpada kad sam bio u vojsci te, mnogi ne znaju, mjesec dana na
početku devedesetih. Bio sam prvi tajnik SIZ-a za fizičku kulturu. Otvoren je
natječaj, a ja sam imao namjeru, obzirom da sam od 1951. sportaš i da mi je to
u krvi, da se u infrastrukturi i sportu nešto napravi. Međutim, nije bilo
podrške okoline.

Moja namjera
je bila na Kršinu, iza kolodvora, napraviti pravi sportski centar. Tamo je bilo
nogometno igralište Radnika, koji bi možda i dan danas egzistirao da su me tih
godina poslušali. 

Već tada smo
imali inicijalna sredstva za izgradnju dvorane gdje je ona danas, ali tada je
rečeno da se ne uklapa u urbanistički plan. Te 1978. godine se nije uklapala,
danas se uklapa.

I onda, u
jednom trenutku, vidjevši da neću ništa napraviti u tom okruženju, ponovno se
javljam na natječaj škole Ivo Lola Ribar, tri dana prije isteka, i tu se vraćam
sve do 2005. godine.

Može se reći da je 40 godina povijesno veliki
period. Komentar na djecu, jesu li ona ostala ista ili su se promijenila otkad
ste Vi počeli raditi do mirovine?

Djeca su uvijek djeca. Promijenile su
se možda neke druge okolnosti. Činjenica je da djece ima puno manje. U Ivo Lola
Ribar imali smo čak i E razrede, dakle u jednoj generaciji preko 120 učenika.
Danas u petom razredu ima 60-tak učenika, dakle upola manje.

Iako su Vaš život obilježili i rukomet i nogomet, košarka je bio
sport u kojem ste ostvarili prve velike uspjehe?

U ono
vrijeme, košarka je bio najkvalitetniji sport u Labinu. Mi smo 1973. godine
igrali kvalifikacije za jedinstvenu Drugu ligu Jugoslavije. To su bili uglavnom
igrači, kako ih ja zovem klinci, koji su od „nule“ do tog nivoa radili sa mnom.
Posebno sam ponosan na to. Dva su igrača tad posebno iskakala, Mladen Mohorović
i Dražen Movrić, ali i ostali su bili vrlo dobri.

Trenirali ste još jednog reprezentativca, Luku Stepančića. Sjećate
li se njegovog dolaska?

Naravno, on
je trebao biti u generaciji 1990. godine, zajedno s godinu mlađima. Međutim, u
početku on je odabrao nogomet. Ja nisam inzistirao da on igra rukomet, njegova
želja je bila u tom trenutku nogomet. Nakon godinu i pol dana, pojavili su se
njegov tata i on i rekli da bi on ipak se vratio rukometu.

Dvoumio sam
se, u koju ga selekciju staviti? Njegovo godište je već bilo treniralo godinu i
pol, ostvarilo nekakav napredak. Alternativa je bila uvrstiti ga s mlađim
uzrastom, godištima 1992. i 1993. Međutim, nisam htio napraviti taj presedan
nego smo ga ubacili u starije. Istina je da sam se u tim počecima trebao malo
više posvetiti njemu, ali on je bio pravi talent i sve je ubrzo „pohvatao“.


Veliki trag ostavili ste i u rukometu…

Da, 1976. odlazim iz košarkaškog kluba
i dolazim u ženski rukomet. Bio sam u školi, pa mi je bilo i lakše na taj način
animirati djecu da se bave sportom, odnosno ženskim rukometom. Šesnaest godina
kasnije, 1992. godine prelazim u muški rukometni klub u kojem također radim
više od desetljeća.

Pratite li utakmice danas, gledate li rukometaš(ic)e i nogometaše?

Ja sam sportaš ispod kože. Idem
pogledati sve, kad god imam vremena, da li govorimo o  mini rukometu, mlade nogometaše, judo turnir,
seniorske utakmice. Nisam jedan od onih koji gledaju samo kad su bolji
rezultati.


Nova dvorana, sviđa li Vam se?

Ne mogu reći da mi se ne sviđa, lijepo
je kad se nešto napravi, ali ja sam bio drugih razmišljanja. Rekao sam,
napravite gradsku dvoranu, a staru školsku renovirajte. Kad bi se bila gradska
dvorana napravila na Kršinu, a stara dvorana renovirala, srednja škola bi i
dalje imala vanjski teren. Po meni, nelogično je da ta djeca nikad nisu vani.

Vodili ste prve dvije utakmice Labudica u prvoj ligi, protiv
Radničkog i protiv Voždovca te su pod Vašim vodstvom one ostvarile i prvu
pobjedu…

Da, Mirko Banak je privremeno napustio
klupu pa sam ja vodio te susrete. Utakmice su prvi dio igrali u Rijeci, sjećam
se pobjede protiv Voždovca 17:16, a onda se kasnije igralo i u današnjem
pulskom Domu sportova „Mate Parlov“.

Posebno Vam je sigurno u sjećanju ostala i 1988. godine kad ste
osvojili – pet titula prvaka?!

Da, te godine sam vodio nogometaše,
seniore Rudara i osvojili smo prvo mjesto u ligi te osvojili Kup Istre. S mlađim
dobnim skupinama osvojio sam još tri prva mjesta u rukometu.


Postoji li neko igračko ime koje biste istaknuli u svojoj karijeri?

Da se razumijemo, veliki broj mojih
igrača i igračica ostvarilo je zavidne karijere. Međutim, najbolja sportašica
Labina ikad po meni je Adrijana Prosenjak. Ona ima najveći broj titula i
uspjeha, od osnovnoškolskih sve do seniorskih.

Iako, treba reći i da su ruski treneri
na jednom seminaru u Puli nedvojbeno kazali kako je Evelina Galo najkompletnija
rukometašica na svijetu u tom trenutku.

Za kraj, spomenimo i Olimpijadu OŠ Labinštine, vaš komentar te
manifestacije…

Definitivno pozitivna stvar, klinci
uživaju, napreduju u sportskim vještinama i zabavljaju se. Posebno bih ovdje
pohvalio kolegu Ljubu Vilića koji nema adekvatne uvjete i uvijek postiže dobre
rezultate na toj Olimpijadi, bez obzira na nešto manji broj djece u odnosu na
labinske škole.