Home Ostalo Razmišljao sam treba li mi nešto što me gotovo uništilo prije desetak...

Razmišljao sam treba li mi nešto što me gotovo uništilo prije desetak godina

Dugo sam razmišljao da li mi uopće trebaju veliki koncerti. Da li se upuštati ponovo u nešto, što me gotovo uništilo prije desetak godina. Nažalost, kako stvari radim srcem, a ne mozgom, okrenuo sam broj Tonijeve menadžerice, predstavio se i rekao joj svoju ideju. Bio je to kraj listopada 2018. Budući je u to vrijeme Toni imao privatnih problema, a paralelno su izlazile pjesme sa novog albuma, razmišljalo se i o turneji… Labin i koncert, bili su daleko u mislima glavnih aktera.

Sve su gradske strukture jako pozitivno prihvatile ideju o velikom koncertu u novoj sportskoj dvorani, počevši od gradonačelnika, pa do Dalibora Zupičića, osobe koja se o dvorani brine sa velikim entuzijazmom. Odredili smo okvirni datum i na tjednoj bazi počeli dosađivati Tonijevom menadžmentu. Na kraju su shvatili da mislim ozbiljno, pa smo počeli pričati o uvjetima. Sama cijena bi odvratila većinu promotora, ali ja sam ostao siguran u svoju ideju i inzistirao da mi pošalju ugovor. Nakon uplate prvog djela honorara, mogli smo krenuti u brzu realizaciju vizuala, izradi marketing plana, te odabiru tehničkog partnera u projektu.

Tada je već bio početak siječnja te smo bili gotovo u vremenskoj stisci za ovako veliki projekt. Presudilo je iskustvo sa preko 300 odrađenih koncerata, pa smo stvari brzo posložili. U ekipu se vratio Igor Dundara, mag marketinga, za tehniku smo na nagovor Gorana Bresca odabrali tvrtku Vedras, okupili nekoliko sponzora i media partnere i – krenulo je..

Jumbo plakati, radio reklame, novinski naslovi, prodaja karata, plakatiranje, flyeri…glava mi gori, a u međuvremenu svaki vikend u clubu gostuju poznata imena koja traže istu pažnju, isti angažman, istu energiju… Razmišljao sam da li mi sve to treba i ima li smisla to raditi u Labinu, a ne u recimo Rijeci koja bi mi garantirala puno komotniju situaciju i zasigurno veći odaziv gledatelja. Trebalo je okupiti, organizirati i osmisliti rad ekipe od oko 50 ljudi, imajući na umu da je ovo prvi koncert takve vrste u novoj dvorani. Trebalo je razmišljati o tome tko će donijeti dozere, tko će montirati kase, pa do toga što će Toni jesti ili što će se prikazivati na video zidu u određenom momentu… Kompleksan i naporan posao.

Organizacija velikog koncerta je nešto poput vlastitog vjenčanja. Na dan kada bi trebao uživati, bio sam toliko iscrpljen da nisam ni stigao uživati u trenutku. Već nakon tonske probe bilo je jasno da je Vedras odradio vrhunski posao. Bina se kočoperila u svom sjaju, light se prosuo po dvorani, a Toni se zadovoljno smiješio već nakon prvih akorda na tonskoj probi. Loris iz NEX-a me tapša i kaže da smo odradili dobar posao. Cijelo to vrijeme telefon zvoni. Netko me zove za karte, netko se brine gdje će parkirati, netko pita servisne informacije za sljedeće koncerte, a mama, k’o mama. Ona zove da je ručak gotov i da dođem jesti…

Naravno, podrazumijeva se da organizator bude nasmijan, dostupan, staložen, a večeras je u ulogu nečija dvogodišnja plaća. U ulogu je da li će kuglica pasti na crno ili crveno. Jesi li pokojnik ili heroj.  Ljudi ulaze, tribine se pune, šankovi rade…žamor…knedla u grlu…iščekivanje… Gase se svijetla, kreće glazba…Toni izlazi na binu…delirij…

Sijevaju blicevi, ljudi se grle, pjevaju, plešu…čestitke na sve strane…ozarena lica poznatih i nepoznatih…Osmijeh na licu moje sestre i ponos u očima moga oca.. Eto, zato radim taj posao.

Zato volim to što radim. Zbog tog ushićenja tog trenutka. I sve neprospavane noći i sve muke, sve se zaboravlja…

Labin je položio, publika je došla, dvorana je položila, akustika je izvanredna. Staff je položio, radili su vrijedno do ranog jutra. Valjda sam i ja sam položio, zadržao sam osmijeh, svemu usprkos…

Pričam sa NEX-ima negdje rado u jutro. Svi zadovoljni. Skida se oprema, vrijedni Bećo (op. a. Zdenko Batinić) prije prvih pijetlova, čisti dvoranu. Tišina. Olakšanje.

Poslije pola sata gledanja u strop, telefon zvoni. Ekipa pita za stolove za Nervoznog poštara. Na mailu desetak nepročitanih poruka. Navečer me čeka dj pult. Ekipa pita kada su tonske probe. Menadžer Mile Kitića zove što ćemo sa plakatima za koncert. Nervozni poštar koji u Istri nastupa nakon gotovo 30 godina pita za opremu, pita tehničke podatke. U baru konobarica kaže da moram naručiti roba. Advokat me zove na sastanak oko preuzimanja Spidera. Neka prijateljica šalje poruku zašto ne odgovaram na smsove. Ljudi me u baru zovu za svoj stol i da im ispričam kako je bilo noć prije…

Sjedam za laptop i pišem najavu za večeras. Jedan gospodin ulazi, tapka me po ramenu i kaže: “Ca vajka tipkamo? Treba nešto i delat malo.” Samo se nasmiješim.

Moje ime je Alen Vozila, ja sam organizator evenata, vlasnik caffe bara i čovjek od krvi i mesa…