Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Alen Paliska: Kvalitetna manifestacija zahtijeva odricanje od osobnih interesa i veliki angažman

Alen Paliska: Kvalitetna manifestacija zahtijeva odricanje od osobnih interesa i veliki angažman

Alen Paliska je nesvakidašnji
tip. Naime, rijetki bi pristali na intervju 36
sati nakon što su odradili jednu od najkompleksnijih i najvećih trail utrka na
svijetu, ali direktor „100 milja Istre“, sportsko-turističke manifestacije koja
oduševljava mnoge iz godine u godinu to je napravio bez previše razmišljanja.

Prvo pitanje, onako najiskrenije – kako si, koliko si spavao, kako se
osjećaš?

Odlično. Fizički sam rasturen ‘ko
kanta’, a to je plod toga što sam u protekla tri dana spavao nekih pet sati. I
to je već ok, to je zato jer imam veliki broj ljudi koji radi sa mnom pa si to
mogu dozvoliti, prijašnjih godina je znalo biti i manje.

Kako u tijeku utrke donosiš odluke tako
fizički iscrpljen?

Na terenu se dešavaju različite
situacije. Međutim, segmentirani smo. Imamo 26 koordinatora koji su zaduženi
svaki za svoj dio. Ono za što ja donosim odluke je povreda pravila eventualno,
kraćenje staze, izmjena staze u toku utrke…a sve ostalo donosi se
koordinirano s osobama koje su zadužene za neki segment.

Tko pristaje na intervju 36 sata nakon završetka utrke? Doima se da
ekstreman napor ulažete u marketing i PR manifestacije, koliko to troši, a
koliko donosi?

Svjesni smo da je trail na
marginama. Nismo nogomet i nemamo pažnju. SN, primjerice, od 18 stranica danas
donose 14 stranica nogometa. To je teško zvati „sportske novosti“. To su nogometne
novosti. Mi se moramo boriti za svaki zarez, rukama i nogama.

A i realno, mi smo u
ponedjeljak već u osam sati ujutro svi bili na poslu, jer nama utrka ne
završava s ulaskom u cilj zadnjeg natjecatelja. Završiti će, ako budemo
ekspeditivni, narednog ponedjeljka možda, ali posla ima puno, treba biti
racionalan i paziti na detalje.

100 milja Istre danas izgleda zapanjujuće, ali krenuli ste od nule. Kad
si shvatio da bi se moglo spremiti nešto veliko?

Kad je završila prva utrka, 2013.
godine. Ustvari, točnije, kad smo nakon utrke otišli u Chamonix, na utrci Mont
Blanc, skužio sam što to ustvari je. Prva je bila eksperiment, da budemo
iskreni, a onda shvatiš da postoji jedna velika masa ljudi koja treba gibanje,
koji vole istražiti nova područja.

Vidjeli smo da tu ima hrpa
prostora za napredak. Sad smo došli na razinu gdje
je dosta stvari posloženo, ali još ima prostora.

Idemo na pitanja osobne prirode. Vidljivo je da uživaš u životu
ispunjenim pustolovnim utrkama. Je li ti žao što nisi ranije ušao u taj svijet?

Ne, nisu prije bili uvjeti za to.
Jednostavno, trail je pokret koji je započeo prije 20 godina, a i da smo počeli
tada, ne bi uspjeli. Potrošili bi vrijeme bez veze.

Inače, mi smo se i u 90-tima time
bavili, samo nismo to tako zvali. Istraživali smo već tad prostor oko Labina i
primjerice otišli do Ubasa i natrag. To je nama bilo pustolovno, gotovo pa
avantura života (haha).

A oči sam u potpunosti otvorio
2006. godine kad me današnja supruga odvela na
Učku i rekla „utrka će startati u Plominu i na Učki će se biti za četiri sata“.
Tada sam rekao da je to nemoguće. Naravno, bilo je moguće, i brži su neki bili
od toga. Godinu dana kasnije održao se prvi Labinjonski treking i sjećam se da
sam – ‘umro’. Bilo je 38 kilometara i završio sam za sedam sati. Iako sam bio u
treningu, upalio sam se jako, tjedan dana sam bio
slabo pokretan.

Kad već spominješ tešku tranziciju iz nekakvog nogometnog svijeta
treniranja u onaj traila, u čemu je najveća razlika u pripremi?

Prije svega, velika razlika u tim
sportovima su ventili. Kad igraš nogomet, tamo najčešće vidiš ispoljavanje
negativne energije da bi u preostalo vrijeme bio normalan, a ovdje se dolazi
ispoljavati pozitivnu energiju i „puniti“ se njome. Prije nego krenemo u bilo
kakvo uspoređivanje, to mora biti jasno.

Naravno, i fizički segment
pripreme nosi velike promjene. Tijelo se adaptira na trenažni proces kod trail
trkača koji je jako različit od drugih sportova. Zbog toga, zglobovi postaju
snažniji i slično, ali za sve to treba vremena, naravno.

Komentar na situaciju s utrke kad drugoplasirani i trećeplasirani
zajedno ulaze u cilj na stazi duljine 110 kilometara. Poznaju li se ti
natjecatelji?

Ti se dečki poznaju, jedan je
Slovenac, jedan Hrvat, ali to je manje bitno. I da se ne poznaju, to bi bilo
moguće. Mi smo izrazito homogena zajednica.

Primjerice, slike sa završnice.
Nema čestitanja, snažan stisak i ozbiljan pogled, već je to zagrljaj pun
emocija. Otprilike na taj način funkcionira cijela naša zajednica.

Obzirom da je LK portal Labinštine, moramo postaviti pitanje i o MNU
Labin gdje si dugo djelovao. Jesi li iz malonogometnog udruženja otišao razočaran?

Da. U to vrijeme MNU je bio jedan
od centara malog nogometa u Hrvatskoj, znalo je biti i po tisuću ljudi u
dvorani. Smatram da je bilo pameti i želje, da se i danas moglo zadržati taj
status u državi. Međutim, donosilo se vrlo loše odluke i još gore procjene, a
usporavala nas je možda čak i podkapacitiranost.

Kvalitetna manifestacija
zahtijeva odricanje od osobnih interesa i veliki angažman. Ja sam bio spreman,
ali većina nije. Koliko je populacija vezana uz mali nogomet bila
zainteresirana da se popravi stanje, takvo je i ono bilo. Nije tu pojedinac
kriv, već kompletna malonogometna zajednica.

Kad spominješ osobne interese, koliko je benefit traila to što se tim
sportom većinom bave već situirani, ostvareni ljudi?

Ogroman je benefit, a odlično si
detektirao – trailom se bave izgrađeni ljudi. Vrlo je bitno reći da trail nije
samo sport, već način života. Zbog toga je količina pozitivne energije na koju
ćete naići konstantna i velika.

Dotaknimo se i lokalnih samouprava. Malo je manifestacija koje povezuju
više lokalnih samouprava u kojima su čelnici raznih stranaka. Kako ste to
uspjeli pridobiti višestranačku pozadinu?

Vrlo jednostavno – mi nismo
politički angažirani. Imamo neke stavove, ali oni nisu bitni za utrku. Važno je
da su ljudi shvatili platformu. Utrka je platforma, ponavljam, potpuno je krivo
o ovoj utrci razgovarati isključivo kao o sportskom proizvodu.

Stvorena je situacija u kojoj na
završnici naše utrke svi politički predstavnici pokazuju veliku dozu poštovanja
jedni prema drugima, bez obzira na stranke, a to je zaista lijepa slika.

Što u budućnosti? Kakvu „stomajlericu“ možemo očekivati narednih
godina?

Plan je da do 2021. stignemo do
brojke od 3000 ljudi. Preko toga ne možemo ići, to je apsolutni maksimum.

Mi organski rastemo, a tako
napreduje i destinacija. Razvija se infrastruktura, senzibilira se lokalne
samouprave, ali i tvrtke koje se bave sa srodnim poslovima.

Ljudi koji danas rade s nama su
veliki profesionalci, međutim, sigurno pred deset godina ne bi bili na toj razini. Jednostavno, svi zajedno rastemo, pratimo
plan i kompletan se sistem razvija.


REKLI SU O ALENU PALISKI