Home STARE KATEGORIJE Pasana šetimona Made in China

Made in China

U nedostatku lokalnih tema, pozornost
javnosti prošli tjedan zaokupljali su Kinezi, „marširajući“ od Kumrovca – preko
Kantride, sve do Dubrovnika gdje su potpisali brdo pisama namjere, važno je
naglasiti niti jedan ugovor. Stoga je prosto je nevjerojatno ushićenje kojim su
dočekani na svakom koraku, u zemlji u kojoj su s „mrskim komunizmom“ i svime
što dolazi sa istoka „raskrstili“, u potocima krvi,  još početkom 90-ih prošlog stoljeća.

No, ne trebamo se plašiti da su
Kinezi na brdoviti Balkan došli reanimirati 
jednoumlje. Neće sigurno tražiti ni ponovno osnivanje KPH. Njihov
interes je posve druge naravi. Oni žele tržište 16 zemalja koje su okupili na
Business Forumu u Dubrovniku.  Koliko li
je puta gotovo svatko od nas, kad bi nam se, neki netom kupljeni proizvod
pokvario, na putu od trgovine do kuće,  „na
pasja kola“ psovali markicu „Made in China“. A sad u toj dalekoj azijskoj zemlji,
zajedno s još 15 sličnih nama, točnije jadnih kao mi, vidimo svjetlo na kraju
tunela.

Dok su mnogi podno dubrovačkih
zidina, u gluho doba noći, već pjevali refren dobro poznate budnice: „U ranu
zoru, zoru, zoru, kad svane dan, ja idem kući sav nakresan…“, kineski je
premijer uzeo telefon i nazvao partijskog druga, direktora najvećeg državnog
brodogradilišta, naloživši mu, ni manje ni više, već spas Uljanika. Dakle,
problem oko kojeg se Hrvatska „glođe“ godinama, o kojem se rade tv-serijali i
polemizira na svim razinama, vjerovali ili ne, Kinez rješava za 20-ak sekundi
telefoniranja u dubokom roamingu. Prelijepo da bi bilo realno.

Od svega obećanog, a osim
Uljanika obećano je još puno toga, pored ostalog: ulazak u dubioze hrvatske
brodogradnje, spašavanje luke u Rijeci, gradnju nerentabilne željeznice,
nacionalnog u Velikoj Gorici i Miškovićevog stadiona na Kantridi, jedino se
realnim čini restauracija Titovog spomen kompleks u Kumrovcu. Samo će na tu
investiciju „zažmiriti“ birokrati iz Brexellesa, hajde možda i na stadione. E
sad hoće li Kinezi pristati na to, hoće li sva ta silna pisma namjere ostati
mrtvo slovo na papiru, pokazati će vrijeme.

Budimo realni, Kinezi ne
investiraju jer imaju višak novaca da bi ga dijeliti šakom i kapom. U
međunarodnim odnosima nema filantropije. Sve obećano vezano je uz njihovu strategiju
stvaranja globalnog utjecaja. Kao dan je jasno da investirajući u
infrastrukturu, luke, ceste i željeznice, žele stvoriti preduvjete da njihova
roba lakše dođe do kupaca u Europi. A to Nijemcima, Francuzima, i inim u
zapadnoj Europi ne ide u prilog.

Stoga Europska unija, znajući da
je od 16 potpisnica – čak 12 članica zajednice, ovu vrstu gospodarskog
angažmana promatra sa velikim nepovjerenjem, možda čak i strahom, pa će ga svim
silama „opstruirati“ na svakom koraku. Jer, planirani projekti trebali bi se financirati
kreditima velikih kineskih državnih banaka, pa malenim državama – s malo
vlastitog kapitala, koje uzimaju te kredite, kažu u Bruxellesu, prijeti
opasnost da upadnu u dužničku zamku i dospiju u političku ovisnost o Pekingu.“

Ovdje bi se moglo dodati (zamijeniti), ono što
su sigurno mislili – a prešutjeli su, dok su pisali ovaj pamflet, pa nisu stavili na papri: …a ne o
Berlinu, Parizu …….…