Home STARE KATEGORIJE Pasana šetimona Miškulin, Ružić i Franković – dosljedni u nedosljednosti

Miškulin, Ružić i Franković – dosljedni u nedosljednosti

Prošli tjedan zasjedala su lokalna vijeća. Aktualni sat u labinskom novinari čekaju s većim nestrpljenjem nego domaćice novu epizodu turske sapunice. Bude svega, od naručenih simpatičnih „kamilica-pitanja“ vladajućih – do oporbenog „pelina“, ali i čestih pucnjeva u prazno. Za razliku od zanimljivih i žestokih polemika, ponekad na rubu (verbalnog) incidenta, zadnji je „aktualac“ prošao neuobičajeno mirno. Tko ne pozna odnose čak bi i poslovično čangrizave Tanju Pejić i Neel Rocco, nakon njihovih pomalo djetinjasto naivnih pitanja, mogao svrstati u PR-mašineriju vlastodržaca. Jednom riječi „dupla kamilica“.

Da zasjedanje „trusta mozgova“ ipak ne protekne bez „pelina“ pobrinula se novopečena vijećnica – ali i „veteranka“ u odajama na Titovom trgu, Nevina Miškulin. Pri donošenju odluke o prodaji zemljišta Plodinama, žučno je upozorila da se radi o „važnom pravnom pitanju“ koje mogu razumjeti samo (vrsni) pravnici (valjda poput nje), te preporučila da se ova točka ne izglasava prije nagodbe ili dok nadležni Ured državne uprave ne riješi postupak naknade za imovinu oduzetu u doba tiskanog izdanja „Labinske komune“, na što se – usput rečeno, čeka već 22 godine.

Zdrava logika, utemeljena na zakonu, nalaže da vlasnik nekretnine istu može prodavati, čak i ako je opterećena raznim teretima, a na potencijalnom kupcu je „rizik“ provjere i upuštanja u kupoprodaju. U konkretnom slučaju ne postoji nikakva zabrana raspolaganja, pa ni privremena, jer je ista odlukom suda već odbijena, što je vijećnica Miškulin, da je htjela, mogla vidjeti u materijalima.

Uši je posebno „zaparalo“ priznanje da je na tu temu razgovarala sa savjetnicima iz Ureda državne uprave. Bilo bi zanimljivo čuti u kojem je svojstvu tražila informacije, a još zanimljivije za čiji račun birokratskim smicalicama, makar i privremeno, pokušava zaustaviti dotok u proračun par milijuna, nasušno potrebnih za daljnju sanaciju škola, vrtića, ulica i inu izgradnju za opće društveno dobro…..

Ipak, najzanimljivijim se zapitati zašto nije reagirala kod prodaje zemljišta Lidlu, tad kao nadležna direktorica gradskog Upravnog odjela, iako se radilo o parcelama za koje je tad također bio u tijeku isti upravni postupak. U svakom slučaju dojam je da je, nakon ekspresnog povratka u gradsku palaču, (p)ostala dosljedna samo u jednoj stvari, u nedosljednosti.

Dosljedni u nedosljednosti bili su i Pićanci. Tamo su „koplja ukrstili“ opozicionar Branko Ružić i njegovi bivši partijski drugovi, predsjednik Vijeća Silvan Juran i načelnik Ivan Franković. Potonji je, za smještaj sudionika Legendfesta, sam sebi platio 50-ak, nadležni ga kaznili sa 10, što znači da je opet ostao „dobar“ 40-ak tisuća kuna, i to samo za prve dvije, a glumce je udomljavao još šest godina.

Umjesto da šuti i „pokrije se ušima“, jer je, unatoč kazni(ci), u debelom plusu, Franković se, uz pomoć „pobočnika“ Jurana, okomio na Ružića, jer je ovaj tražio njegovu ostavku, kao moralni čin. Ružić bi u nekim uljuđenim demokratskim društvima bio u pravu, ali moral u Pićnu, bar kad je biznis sa općinom u pitanju, na kućnom broju 40 ne stanuje još od „gašenja mraka“. Nakon „otrovnih strelica“ vladajućeg dua, o njegovim kasno-godišnjim studenskim danima na srbijanskim visokoškolskim institucijama, bivši načelnik je uzvratio tvrdnjom da je za njih dvojicu – kad su mjenice u pitanju, on akademik.

I u pravu je! Ružić je za svoje ere potpisao više mjenica, sa ili bez pokrića, nego li ih Istarske knjižare prodaju za godinu dana. Iako (ne)dosljedan, barem kad je moraliziranje na ovu temu u pitanju, uporno je inzistirao na ostavci, a Franković je, još „(ne)dosljednije“, povukao obrambenu paralelu sa sličnim slučajem malo sjevernije (Bandić). Nije bio odveć uvjerljiv, ali je barem opravdao, u puku uvriježenu, tezu da su Pićanci istarski Hercegovci.