Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Anton Toni Gregorić: Ako nešto ne voliš, nemoj delat

Anton Toni Gregorić: Ako nešto ne voliš, nemoj delat

Pamtiti ćemo vas nasmijanog kao i tog 20. kolovoza...

Anton Toni Gregorić je prije dva mjeseca proslavio 99. rođendan i samim time već spada u osobe s kojima vrijedi porazgovarati. Kada na to dodamo nevjerojatno bogatu i opširnu karijeru u sportu, onda je jasno da je izvor tema nepresušan. Ipak, ovog puta zasmetali smo ga kao uvertiru u sutrašnji početak Kvarnerske Rivijere, međunarodnog omladinskog turnira kojem je on „otac“…

Bili ste prvi predsjednik Rudara koji je nastao fuzijom raškog Rudara i Labina. Danas se fuzije teško ostvaruju, kako je to bilo onda?

Pazite, 1955. godine, kad smo napravili tu Skupštinu, na nju je došlo 150 ljudi! Onda je to bilo dosta interesantno, napravimo jednu momčad kad već imamo lijepo igralište u Labinu, da nemamo dvije u istom rangu.

Došao je do mene Silvio Milevoj, on je bio čelnik raškog Rudara i pitao me možemo li se dogovoriti da napravimo tu fuziju. Jedna i druga uprava su o tome pregovarale i eto, od 1955. godine imamo NK Rudar iz Labina.

Kako je tada bilo voditi klub? Je li bilo novaca za sport, odnosno nogomet?

Rekao bih ovako. S Rudarom nije bilo problema jer je iza kluba stajala kova, ali u ostalim segmentima definitivno da. Tombole, plesovi i ostalo bili su imperativ kako bi jedan klub mogao djelovati mirno.

Prva Kvarnerska – kako je došlo do kontakta i sjećate li se prvih razgovora na tu temu?

Pokojni Milan Blažević bio je glavni organizator tog turnira, a kako smo imali dobre odnose s Rijekom, pitao me da li bi mogli organizirati jednu skupinu u Labinu. Nisam mu odgovorio potvrdno odmah, već nakon dogovora s upravom našeg kluba, odlučili smo krenuti u takvo što. Imali smo dobru omladinsku momčad i bilo je nekako logično da
krenemo u to.

Nakon donošenja odluke, trebalo je pristupiti radu pa smo formirali organizacijski odbor u koji su ušli Josip Milevoj, Božo Glazar, Milan Škopac, Vilim Kos, Bruno Karužić, Ljudevit Bracaduro, Pero Sršen, Paolo Mohorović i ja. Nažalost, samo smo dvojica među živima još uvijek, Mohorović i ja.

Svaki od nas je imao svoje zaduženje. U Rapcu tad nije bilo ni hotela ni ičega, i onda su igrači bili smješteni u Raši, ali trebalo je prije toga urediti te prostore. Prehrana je bila u centrali i mogu reći da je bila odlična, svi su bili zadovoljni.

Ipak, sada je lako govoriti, ali tada je malo tko vjerovao da će to toliko godina trajati.

Idemo barba Toni na teža pitanja. Sjećate li se najdraže Kvarnerske? Neke godine koja je posebno ostala u sjećanju…

Već na prvom turniru su Rudaru protivnici bili Austria Beč, danski Esbjerg i splitski Hajduk. Rudari su parirali i imali četiri boda, ali je u Rijeku ipak otišao Hajduk. Već smo tu osjetili veliki ponos.

Međutim, najdraža mi je bila 1963. godine. Tada je Rudar u polufinalu pobijedio Rijeku 1:0 da bi u finalu izgubio od praške Dukle. To je najveći uspjeh, ali treba reći da je Rudar osvojio labinsku skupinu desetak puta, a bilo je i drugih mjesta…

Mnogo puta se znalo dogoditi i da Rudar odlučuje tko će u Rijeku na završni turnir. Posebno je zanimljiva anegdota kada su igrači Partizana već otišli, računajući da će tadašnji prvak Jugoslavije u tom uzrastu, Željezničar, poraziti Labinjane. Međutim, Rudar je zaustavio Željezničara i Partizan je prošao dalje.

Možete li izabrati tri najbolja igrača koja su ikad igrala taj turnir?

Teško je reći, bilo je jako puno kvalitetnih igrača. Istaknuti možda treba braću Vujovića, Bega, Belina, Škorića, Ladića, Mandžukića…Od labinskih po meni je najbolji bio Anđelo Milevoj. Odličan je bio i Lučano Miletić, Bepi Mohorović, Brnjac, ma teško je sve nabrojati…

Mnogi znaju da ste vi autor knjige „Mojih 55 godina Kvarnerske Rivijere“. Koliko ste ju pisali i kako ste došli na ideju?

Nije mi trebalo puno jer imam veliku arhivu, sve imam spremljeno. Prvog sam kontaktirao novinara Marijana Milevoja koji nije pokazao nekakav veliki interes pa sam razgovarao i s Rudarom, pa i s tadašnjim Savezom sportova Grada Labina, ali nisam naišao na neku pozitivnu reakciju.

No, tada sam naišao na Zajednicu Talijana i gosp. Tulia Vorana koji su preuzeli organizaciju i logistiku kreiranja te knjige. To će ostati mlađim generacijama, ali mi je malo žao da Rudar u tim godinama nije podržao tu akciju.

Mnogi veliki klubovi igrali su na Kvarnerskoj Rivijeri – koje biste Vi izdvojili?

Poslužiti ću se malo svojim papirima, tko bi to sve popamtio. Dakle, u Labinu su igrali Bayern, Ajax, Inter, Hajduk, reprezentacija Japana, Atletico Mineiro iz Brazila, Partizan, Vasas, Dukla Prag, Levski, Crvena Zvezda, Legia, Fiorentina, Olimpija, Vardar, Velež, Sarajevo, Notty County, Sunderland, Vicenza, Lazio, Rapid…duga je lista zaista velikih klubova koji su nastupali u našem gradu.

Šjor Toni, koliko ste godina u sportu? Bili ste na različitim pozicijama tijekom djelovanja u sportu – koja Vam je najdraža funkcija?

Preko 80, sigurno. Ja sam rodom sa sela, tamo sporta nije bilo. Nas je bilo petoro braće, nijedan osim mene nije završio u sportu. Ne znam odakle sam to povukao, ali primjerice, ja sam sebi od drva radio sprave za vježbanje. Jednostavno, oduvijek sam bio privržen sportu.

Meni su sve funkcije drage. Nijedna mi nije bila teška. I danas kažem – ako nešto ne voliš, nemoj delat. Osnivač Sportskog društva Labin, SOFK-e, Fonda za unaprjeđenje fizičke kulture, Tenis kluba u Rapcu, pa i 1953. godine smo osnovali sportski savez u Istri, nažalost, jedini sam preživjeli iz tog osnivačkog društva. Ukratko, nije bilo organizacije u kojoj nisam radio, ali ne bih izdvajao najdražu.

Za kraj, čuli smo da pišete još jednu knjigu, o svom životu – je li knjiga pri kraju?

Još nije gotova, ali vjerujem da će biti sljedećeg ožujka, za „sto let“, da će knjiga biti završena.

Posljednje pitanje, barba Toni, dolazite i na 64. Kvarnersku Rivijeru u Labinu?

Naravno, nadam se da će sve biti ok, bio sam na svakoj pa se nadam da ću doći i na ovu.