Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Dalibor Zupičić: Uvijek kažem da je Franko Mileta moj rukometni otac

Dalibor Zupičić: Uvijek kažem da je Franko Mileta moj rukometni otac

Dalibor Zupičić uvijek je
poželjan sugovornik. Bivši proslavljeni rukometaš, danas dopredsjednik RK Rudan
Labin ujedno je i direktor gradske tvrtke Labin 2000. Stotinu tema morali smo
„sažeti“ u lako čitljivu formu, a Vi ćete procijeniti koliko smo u tome
uspjeli.

Kako si počeo igrati rukomet, jesi li prije toga trenirao koji drugi
sport?

Da, nogomet. Branio sam kod
tadašnjeg trenera Danka Faragune, a kad sam nakon nekoliko kišnih treninga
morao onako blatnjav u stari grad, nekako sam uvidio da bih se rađe bavio nekim
dvoranskim sportom. Ubrzo nakon toga na poziv Danka Veselice počinjem igrati
rukomet i u njemu ostajem sve do 2009. godine.

Rukometna karijera bila je duga i plodonosna, za koga si sve igrao?

Možemo reći da je trajala
dvadeset godina jer u RK Rudar Labin dolazim 1989. godine i nakon pet godina
odlazim u riječki Zamet. Nakon dvije godine ponovno se vraća u Labin i tu sam
pet godina da bih tad polusezonu odigrao u pulskoj Areni. Ponovni odlazak u
Zamet događa se 2001. godine, a sljedeći klub je kostrenski Kvarner 2005.
godine, samo na polusezonu. Nakon toga jednu sezonu igram u Crikvenici, a
posljednje tri u karijeri, od 2006. do 2009. nosim dres Mladog Rudara. Veoma
sam ponosan što sam u svojoj karijeri bio i kapetan RK Rudar te RK Zamet.

Sjećaš li se debija za Rudar?

Da, bilo je to protiv zaprešićkog
Borca u sezoni 1993/1994, pobijedili smo 18:16, ali više od te utakmice sjećam
se osjećaja kad sam dobio svoj prvi seniorski dres RK Rudar, s brojem šest.
Plavi, Adidas, spavao sam u njemu kada sam došao doma i bio sam strašno
ponosan.

Koju utakmicu najradije pamtiš, a koju bi volio zaboraviti?

U Zametu je bilo puno dobrih
utakmica, ali jedna od najdražih je bila pobjeda protiv Metkovića 35:32 za koje
su onda igrali Balić, Čupić, Dominiković, Bjeliš, Kaleb, Jerković i ostali. U
toj utakmici sam dao sedam golova, a to nam je bila i sedma pobjeda u nizu pod
vodstvom trenera Zlatka Saračevića u sezoni 2003/04.

Volio bih zaboraviti susret osmine
finala EHF Cupa 2002. godine protiv Lukoil Dinama iz ruskog Astrahana. Tamo smo
izgubili deset razlike, ali svi smo smatrali da u Rijeci možemo to nadoknaditi.
U dvadesetoj minuti utakmice vodili smo četiri razlike i sve je izgledalo u
redu, ali onda se dogodio incident, u nekoj zamjeni uhvatili se igrači jedne i
druge momčadi, publika je uletjela u teren, prekinuta utakmica…Tu sport više
nije bio sport.

Što je najgore, iako sam bio
jedan od onih koji su mirili cijelu situaciju, u Novom Listu je bila velika
naslovnica s mojim likom u prvom kadru. Bilo me užasno sram što sam bio dio
toga.

Najbolji igrači s kojima ili protiv kojih si igrao?

Imao sam sreću da sam igrao u
vrijeme kad je naša prva liga bila krcata vrhunskim igračima. Ta je generacija
dala najveće hrvatske rukometne uspjehe. Kad sam počinjao, Zagreb je bio prvak
Europe, a svi su onda igrali tu. Tako da sam igrao protiv svih zlatnih
olimpijaca iz Atlante.

A onda sam igrao i protiv cijele
onu generacije koja je poslije osvojila svjetsko zlato, a suigrač sam bio
recimo Jakovu Gojunu, čak smo bili i cimeri neko vrijeme. Igrao sam s Jovićem,
Saračevićem, malo s Alvarom Načinovićem, naravno i s Valnerom Frankovićem. Moram
spomenuti i Sulića, Džombu, Stevanovića, Hrvatina i Blažička koji su također
bili reprezentativci i osvajači medalja za Hrvatsku.

Najbolji igrač s kojim sam igrao?
Borna Franić. Radio je ogromnu razliku na terenu. Uvažavajući sve ove gore
navedene, on je igrao na poziciji srednjeg vanjskog i bio je zaista odličan.
Međutim, opredijelio se na život van Zagreba, u smislu kluba, što mu je usmjerilo
karijeru, ali on je bio sigurno jedan od najboljih igrača prve lige tada.

Moramo se dotaknuti i trenera. Teško je reći najbolji, ali koji su ti
najdraži, koje pamtiš više od ostalih?

Uvijek kažem da je moj rukometni
otac uz kojeg sam definitivno sazrio je Franko Mileta. Vodio me i u Rudaru i u
Zametu, nema dvojbe.

Međutim, moram reći da je Zdravko
Štingl nakon jednog sata tjelesnog odgoja mene pitao da li bi igrao pivota.
Naime, dotad sam igrao na vanjskim pozicijama. I eto, nakon dva-tri tjedna već
sam igrao prvu ligu na toj poziciji pa smatram da je to imalo veliki obol na
moju karijeru jer bih na vanjskoj poziciji bio nešto lošiji od ovoga što sam
ostvario na pivotu. Barem mi se tako čini iz ove perspektive.

Evo, i sam si trener sada mlađim kadetima, inzistiraš li i ti na što
kasnijoj specijalizaciji?

Definitivno, do neke 14. ili 15.
godine igrači moraju isprobati što više pozicije. Nema potrebe za ranom
specijalizacijom. Pokušavam da svi nauče što više, a imati će vremena
isprofilirati sebe na parketu. Primjerice, ja sam se specijalizirao za pivota u
18. godini pa je sve prošlo ok.

Naš portal Labinska Komuna imala je anketu o najboljoj labinskoj
rukometnoj generaciji. Bi li se usudio dati svoj komentar na tu temu, obzirom
na involviranost?

Pa gledaj, da si me pitao u
studenom ili prosincu, rekao bih ova postojeća. Ona igra koju su dečki igrali u
prvom dijelu bio je najbolji rukomet viđen u Labinu, ali spomenuo bih i
generaciju koja je ulazila u Prvu ligu 2000. godine s Vladimirom Šujsterom i
Valnerom Frankovićem, s dva zlatna olimpijca, Mladen Prskalo, Tino Černjul,
Paolo Kos, Diego Datos, Misovski, kasnije i reprezentativac Makedonije…

Mislim da smo i mi tu negdje
definitivno, pogotovo obzirom da je tad liga bila znatno jača. Naime, te je
godine kompletna reprezentacija koja je godinu kasnije osvojila SP, igrala u
Hrvatskoj. Za razliku od danas, bez PPD-a i NEXE-a, kad je Premijer HMRL
objektivno nešto manje kvalitete.

Sada si i klupski djelatnik. Što je teže, biti igrač ili funkcioner?

Ma bez razmišljanja, funkcioner.
Ti si tu da stvoriš momčadi neke uvjete, što je velika borba. Međutim, najgore
je sjedit na tribinama i ne moći utjecati na rezultat. Puno lakše je bit igrač,
doć, skinut se, dati sve od sebe na parketu i gotovo.

Jedna važna osoba iz labinskog sporta već neko vrijeme upozorava da bi
se u slučaju ispadanja Rudan Labina mogao dogoditi problem. Smatraš li da je
eventualno ispadanje iz Premijer HMRL tolika tragedija – na kraju, sport je
satkan od pobjeda i poraza?

Ako se ispadne, definitivno da će
klub morati promijeniti način funkcioniranja. Mi smo, maltene, profesionalni
klub, koji ima osigurane uvjete za rad na jednom profesionalnom nivou.
Nažalost, rezultati su izostali.

Uprava je spremna pokušati
zadržati taj nivo i u drugoj ligi, ali ukoliko se tu dogode neke promjene u
smislu financijskih izvora, sigurno da imamo i plan „b“. Po meni to uopće nije
crna varijanta, već iskorak kluba u novom smjeru koji smo malo zanemarili.

U konačnici, rukomet će se
sigurno igrati i dalje, a mi ćemo napraviti sve da se vratimo u nekom novom
ciklusu.

Dosta o sportu, selimo se na parking. Labin je jedini grad u Istri koji
ne naplaćuje parking u centru grada. Bez obzira na to, otpor prema tome je u
ovom gradu velik. Koliko se teško nositi s tim direktoru Labina 2000?

Svaki posao ima svoje ružne i
lijepe strane. Nažalost, kod nas se naplata parkinga tretira kao nešto
negativno, iako se mi trudimo kroz prezentacije i elaborate to prezentira na
drugi način. Nije to „otimačina“ novaca, već je to ulaganje u povećanje sigurnosti
i dostupnosti parkirnih mjesta. Situacija se puno promijenila u proteklih pet
godina, otkako smo krenuli s intencijom naplate parkinga u Podlabinu.

Napravili smo drugi elaborat,
projekt energetske učinkovitosti u prometu koji bi ubrzo trebao ići na Gradsko
vijeće, a jedna od tema je i parking u Labinu. Fakultet prometnih znanosti
napravio je kompletnu analizu, prezentirati će se to Gradskom vijeću, kao i
mjere koje bi uključivale kompletni Grad Labin.

Kada razgovaramo o parkingu u Podlabinu, koliko iznosi otprilike
oportuitetni trošak na godišnjoj razini?

Teško je reći egzaktno, ali prema
projekcijama koje smo radili prije nekoliko godina radilo bi se o oko 400 do
500 tisuća kuna godišnje.

‘Skočimo’ do Titovog trga u Starom gradu. Koje je po tebi idealno
rješenje te problematike parkinga?

Ne bih rekao da je tih 14
parkirnih mjesta na Titovom trgu problem. Doslovno, govorimo o 14 parkirnih
mjesta. Međutim, veći je problem promet, a za to je rješenje zaobilaznica.

Rađena su mjerenja, usred sezone
Titovim trgom prođe nešto ispod sedam tisuća auta dnevno. Zaobilaznica je
jedino moguće rješenje.

Na čelo Labin 2000 došao si 2014. godine. Tada je labinska rak-rana
bila sportska infrastruktura, a ima ljudi u gradu koji su rekli da su tek nakon
tvog dolaska na ovu poziciju bili sigurni da će se izgraditi dvorana. Koliki je
tvoj udio i kakav je osjećaj sudjelovati u takvom projektu?

Nije se zbog mene išlo ulagati u
sportsku infrastrukturu, ali stoji da do tog trenutka nismo u Gradu imali osobu
kojoj je to bio primarni posao. Međutim, bez spremnosti Grada i građana da iz
proračuna izdvoje sredstva, na moju poziciju je mogao doći bilo tko, ništa se
ne bi bilo napravilo.

Pohvalio bih tu Sinišu Verbanca,
koji je stalnim ukazivanjem i prezentacijama „zapalio“ tu „vatricu“ polako i
onda je Labin 2000 tu došao kao egzekutor. Svi su znali za tu potrebu, a kad su
se stvorili uvjeti, krenulo se u realizaciju.

Izrazito sam ponosan na Sportski
centar „Franko Mileta“, ne samo na to kako izgleda, nego i na činjenicu da se
sve odradilo unutar rokova i financijskih projekcija. Moram tu spomenuti te
zahvaliti i Marka Kontošića te tvrtku De Conte jer vjerujem da je to bio izazov
i za njih, ali na kraju je posao odrađen sjajno.

Međutim, moram reći i da sportska
infrastruktura nije samo dvorana, tu je i atletska staza, boćalište koje su
ljudi čekali tridesetak godina, sve je to jako važno, kao i održavanje svih tih
sportskih terena je također nešto na što treba obraćati pozornost. Još
nedostaje izgradnja terena s umjetnom travom.

Onda, nakon svih mogućih pregovora i dogovora, znamo li lokaciju barem
za taj teren?

Ja sam stava da brojke trebaju
dati odgovor. Varijante su dvije. Novo igralište uz postojeći teren na Vinežu
ili postavljanje umjetne trave na igralište postojeće na Vinežu. Moj stav da
potrebe i financije trebaju dati konačan sud.

Nemam analizu pa sad ne bih
ulazio u to što bi bilo bolje jer paušalno bacanje cifri nikome ne koristi.

Koliko izgradnju terena s umjetnom travom usporavaju odnosi Rudara i
Iskre?

Teško je svih zadovoljiti, ali
ponovno ću se vratiti na sportsku dvoranu gdje imamo deset korisnika, a suživot
je moguć i miran.

Ja bih htio da ta dva kluba
funkcioniraju kroz vid suradnje, a i mislim da su stvari bolje nego što je bilo
prije. Međutim, ima još prostora za napredak u tim odnosima, a mi smo tu kao
upravitelji i poštujemo želje korisnika, ali ako bude trebalo poduzeti neke
konkretnije stvari, budite sigurni da ćemo to realizirati. Ukoliko ne bude
dogovora, mi ćemo taj problem rješiti.


REKLI SU O DALIBORU ZUPIČIĆU