Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Daniel Mohorović: Zarazio sam se politikom još u osnovnoj školi

Daniel Mohorović: Zarazio sam se politikom još u osnovnoj školi

Daniel Mohorović javnosti je prije svega poznat kao političar i srednjoškolski profesor. Međutim, osim toga, on je i Član
Glavnog odbora SDP-a Hrvatske, labinski gradski vijećnik i književnik.
Raznovrsnost i elokvencija ovog čovjeka bila je garancija za zanimljivi razgovor. 


Poznat ste kao čovjek koji zna s riječima, a opet, mnogi kažu da je o
sebi najteže pričati/pisati. No, za naše čitatelje, tko je Daniel Mohorović kad
nije profesor i gradski vijećnik? Imate li kakav hobi, što Vas ispunjava?

Bavim se pedagoškim radom,
politikom i književnošću. Najduže ekonomijom i pedagogijom, najkraće politikom.
Imam privilegiju da se bavim sa tri discipline u kojima uživam kao i prvoga
dana, koje me ispunjavaju, u kojima nalazim smisao.

Netko može pomisliti da je
književnost za mene hobi, ali nije, sva tri područja doživljavam kao poziv. Ako
bih morao izdvojiti klasične hobije, nekada joggiranje, danas brzo hodanje,
ponekad tenis i bicikliranje. Jako se volim družiti sa obitelji i prijateljima.
Ipak sam u suradnji sa neprežaljenim Božom Glavičićem napisao knjigu TERRA
FAMEJA.

Kada ste se odlučili krenuti u političke vode? Koji su bili glavni
motivi za to i zbog čega baš SDP?

Nećete vjerovati, ali zarazio sam
se politikom još u osnovnoj školi u vrijeme raspada pokojne Jugoslavije.
Zahvaljujući toj epidemiji imao sam odličan iz povijesti kod strogog druga pa
učitelja Stjepana Pavišića. Znao sam nabrojati sve jugoslavenske funkcionere i
hrvatske dužnosnike, od kojih su neki danas već pali u zaborav, i eto petice.

Kada sam se učlanio u SDP
predsjednik je bio Ivica Račan, školski primjer poštenog političara i
državnika. Prošao sam nekoliko stepenica u hijerarhiji SDP-a što mislim da je
dobro i poželjno za svakog političara, da ne preskače stepenice jer bi mogao zadihati
se. Išao sam stepenicu po stepenicu: tajnik i potpredsjednik gradske organizacije,
član Županijskog odbora i Predsjedništva SDP-a Istre, član Glavnog odbora SDP-a
Hrvatske, još samo nisam bio u predsjedništvu i predsjednik (hahaha).

Izbori koji su iza nas bili su veoma pozitivni za Vašu stranku. Po
Vama, koji su razlozi za čak četiri mandata? Jeste li mislili prije izbora da
SDP može to ostvariti?

Kao član Glavnog odbora,
najvažnijeg tijela stranke između dviju konvencija, i to u drugom mandatu, imao
sam priliku upoznati većinu istaknutih esdepeovaca pa tako i većinu kolega sa
liste. Ponudili smo objektivno najbolju listu, ljude koji su se dokazali, kao draga
kolegica Biljana Borzan i kolega Tonino Picula, koji su kroz cijeli prethodni mandat
nudili rješenja za probleme koji muče građane i rješavali te probleme.

Rješenja za probleme – to je
posao političara, a ne jalovo politiziranje. Očekivao sam tri mandata. To je
bio realno postavljen cilj Glavnog odbora. Jako sam se obradovao i četvrtom.
Protekli izbori bili su gem, na predsjedničkim izborima kandidat SDP-a osvojit
će set, a na parlamentarnim i politički meč.

Komentar raspada Živog Zida? Je
li Vas to iznenadilo?

Na svakim izborima, u posljednjih
nekoliko ciklusa, jedna skupina ili stranka, na ljevici i/ili desnici, ubire
tzv. protestne glasove. Ne zaboravimo ORAH, MOST. Živi zid je počeo kao pokret,
pa postao stranka, a ostao obitelj (mislim na veze između istaknutih
pojedinaca). Borili su se protiv nepravednog sustava, a pokazalo se da imaju
sistemsku grešku; osobni, materijalni interesi, nekoliko tisuća eura, su im ispred
i iznad svega. Ne brinite, na sljedećim izborima pojavit će se neki novi spasitelji
koji će se vjerojatno isto zabiti u zid.

Netipičan ste vijećnik opozicije
– miran i nešto tiši od prosjeka. Jesu li to Vaše karakterne osobine koje ne
možete promijeniti ili politički stil kojeg gajite?

Mislim da se oni koji me poznaju
ne bi složili da sam jako tih. Vjerojatno ni kolege iz Vijeća i gradske uprave.
Svjesno ne njegujem određen politički stil. I kao opozicijski vijećnik trudim
se iznositi argumentirane prijedloge i argumentirane kritike. Labin je mali
grad, svi se međusobno znamo. I u političkim raspravama je potrebno zadržati određenu
razinu.

Mnogi će reći da bi SDP s Vama na čelu radio „više problema“ vladajućoj
stranci, kad su u pitanju izbori. Je li Vam ikad ponuđeno da Vi predvodite stranku
na izborima u Labinu?

Da se nadovežem na vaše prethodno
pitanje odnosno konstataciju: da li to znači da ti „mnogi“ žele tihe i mirne
političare? Neka.

Bio sam kandidat za
gradonačelnika Labina prije punih deset godina. Osvojio sam oko 24 % glasova.
Prije posljednjih lokalnih izbora imao sam ponudu od vrha stranke da budem
kandidat SDP-a za istarskog župana. Bio sam polaskan ponudom koju sam odbio
zbog osobnih razloga.

Moram priznati da sam uživao i
uživam u svemu što sam radio i radim, i kao županijski vijećnik i nekada i sada
kao gradski vijećnik. Kao što pjeva Tereza Kesovija: „Još se srce umorilo nije“.

Kako biste opisali stanje u
Labinu, ne nužno kao vijećnik, već kao žitelj. Kako je, po Vama, živjeti na
Labinštini?

Čujte, ja sam vam kronični
Labinjan, Labinjon. Za mene je dobar grad (društvo, ali i gradska uprava) onaj
grad koji ne misli za sebe da je dobar grad. Prvi ću pohvaliti ako mislim da je
učinjeno nešto dobro, a onda pitati da je li to moglo biti napravljeno transparentnije
i učinkovitije, bolje.

Imate li političkog uzora? Koga najviše cijenite u Hrvatskoj?

Nemam uzora. Trudim se pronaći
svoj put. Što ne znači da nemam političkih učitelja, koji ne znaju da su moji
učitelji i nikada neće doznati, od kojih svakodnevno učim, na njihovim
uspjesima i greškama.

Slažete li se s frazom kako je „danas najteže raditi u školi“? Kakva su
Vaša iskustva, mijenjaju li se djeca ili brišu okviri regulativa ponašanja kod
njih?

Počeo sam raditi u Srednjoj školi
Mate Blažine Labin prije nepunih osamnaest godina. Radio sam i u porečkoj
Srednjoj školi Mate Balote i Ekonomskoj školi Pula, predavao odraslima pri
labinskom i porečkom Pučkom učilištu, držao predavanja kolegama nastavnicima,
obrtnicima i poduzetnicima, pišem i stručne radove, jedno vrijeme obnašao sam
dužnost izvršnog direktora Radio Labina.

U tih osamnaest godina naše se
društvo ubrzano mijenjalo, stalno se mijenja, i mijenjat će se. Svi smo se
promijenili pa tako i djeca. Poznati hrvatski sociolog nažalost pokojni Josip Županov
rekao je: „Promjene su u svijetu tako brze, da imate samo dvije mogućnosti: ili
se u te promjene uključiti – bez izvjesnog ishoda – ili se potpuno zatvoriti,
što znači nastaviti trunuti.“

To vrijedi za društva i
pojedinca. Promjena ili truljenje. Danas nije teže raditi u školi već
izazovnije. Žao mi je da nemamo prave reforme školstva koja bi pošla od premise
da nema zadovoljnog učenika ako nema zadovoljnog i kompetentnog nastavnika,
koja bi omogućila jednakost učenika i škola, koja bi poticala kritičko
razmišljanje učenika. Trudim se svaki radni dan, svaki nastavni sat raditi
jednu malu, svoju obrazovnu reformu, biti bolji nastavnik iz dana u dan, iz
sata u sat.

„Pisci su očajni ljudi, i kada prestanu da budu očajni, prestanu da
budu pisci.“ Napisali ste nekoliko knjiga, ali djelujete kao vedra osoba.
Pustimo Bukowskog, što pisac, po Vama, mora imati da bi bio uspješan?

Uspjeh je tako relativan pojam.
Da se razumijemo, ne bih imao ništa protiv da moje knjige postanu uspješnice, a
ja milijunaš, svejedno ne bih otišao u profesionalne vode. I dalje bih se bavio
strukom i politikom.

Možda nikad neću postati
bestseler autor, ali se nadam da ću doživotno pisati. Pisac piše jer mora
pisati, preživio bi on i bez da piše, ali ga neka nevidljiva sila tjera da
ispunjava nepreglednu bjelinu papira.

Pisanje je za mene radost, nikada
očajna aktivnost. Pisanje je prije svega čitanje. Pisac mora biti svoj,
autentičan, mora biti zavičajan, inače će se zamrežat. Nema književnosti koja
nije lokalno obojana. Moja je književnost uvijek, makar u duhu – LABINJONSKA!


REKLI SU O DANIELU MOHOROVIĆU