Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Patrik Drndić: Mićo Martić mi je spasio karijeru

Patrik Drndić: Mićo Martić mi je spasio karijeru

Patrik Drndić je svjetski
priznati malonogometaš, ili prema novijoj terminologiji, igrač futsala, koji je
2009., deset godina prije ovog intervjua doživio ostvarenje sna – da sa svojim
Potpićnom osvoji naslov prvaka u futsalu. Povodom te obiljetnice, porazgovarali
smo s njim o – svemu…

Priča o Potpićnu 98 kreće kao što i ime nalaže, negdje 1998. godine.
Tko je bio inicijator?

Prvi predsjednik je bio Branko
Katičić, a Igor Buršić je bio tajnik. Ja nisam bio punoljetan, ali možemo reći
da smo nas tri to pokrenuli.

Skočimo odmah na ulazak u prvu ligu. Sjećaš li se kvalifikacija? Kakva
je bila momčad?

Naravno, Novi Marof, Vinkovci i
Vrgorac su bili s nama i tad smo pokazali da nam je mjesto u prvoj ligi.

Rekao bih da je to bila mješavina
Rijeke i Istre, Lalić i ostali su došli kasnije, a momčad se napravila na način
da smo igrali međusobno na turnirima po Kvarneru pa se napravio jedan
kvalitetan spoj. Nismo mogli trenirati, financijski je to bila nemoguća misija,
zbog velikog nogometa, ali mali nogomet je bila ljubav.

Ali, i naslov ste osvojili gotovo pa bez treninga…

Imali smo veliku kvalitetu. Bili
smo u naponu snage, jako dobro smo se znali. Brat Keven je bio strašan,
najbolji igrač te momčadi; Fatos, Malac (op.a. Radusin) i ja znali smo se
zatvorenih očiju, nakon toga se i Lalić odlično uklopio, Funčić je bio vrhunski
golman, ali i ostatak mlađih koji su pripomogli.

Treninzi bi bili korisni, s tom
kvalitetom je trebalo radit, bilo bi nam lakše da uigramo neke prekide ili neke
druge sitnice, ali izvukli smo sve kvalitetom.

Zašto nakon Vas nisu došli drugi, mlađi?

Teško je sada to govoriti. Bila
je sjajna šansa da uz nas gore navedene mlađi uče, stasaju i napreduju.
Nažalost, to se nije dogodilo, bilo je puno oscilacija, neki su samo odrađivali
formu, a neki su dali svoj maksimum koji je bio dostatan tek za prosjek.

Mi stariji smo trebali biti samo
podrška u posljednjim sezonama, ali nikako da se dogodi taj „klik“ pa da mlađi
preuzmu.

Jedanput si se uvrijedio na mene kad sam napisao kako Potpićan 98 nikad
nije bio klub, već samo sjajna momčad. Zbog čega smatraš da to nije u redu? Bi
li taj klub postojao da nije bilo tebe?

Ma, nisam se naljutio…Smeta mi
kad čujem da klub postoji ‘radi Patrika’. Ok, shvaćam što si htio reći, ali
ispada kao da sam ja tu bio isključivo zbog svoje dobrobiti, što nije točno.

Sigurno je da sam ja bio ta
lokomotiva. Ja sam najviše „vukao“, to nije sporno, ali bilo je tu još ljudi
koji su bili uz klub i dali svoj doprinos, veći ili manji.

Istina je da nikad nismo imali
osobu koja bi s pozicije moći mogla donositi odluke, a na račun doprinosa
kluba. Tu moram spomenuti tvrtku ABS, u dvije sezone su nam jako puno pomogli i
to se ne zaboravlja. Primjera radi, njima je nuđena odgovorna pozicija u klubu,
međutim nisu pristali, što ja i razumijem, vode posao koji je zahtjevan.

Međutim, uvijek ih spominjem kao
jedinu lokalnu tvrtku koja je stala iza nas, uz nekoliko sitnijih poduzetnika.

Trenutak se samo dotaknimo Lige Prvaka. Iako ste odigrali vrlo dobro
većinu vremena, ostaje žal za susretom protiv Benfice…

Nazvao bih to našim mentalitetom
zbog čega smo poraženi previsokim rezultatom koji je omogućio Benfici da bude
prvak Europe te sezone. Protiv Rusa smo odigrali vrhunski, a protiv Benfice je
krenulo savršeno, poveli smo 1:0, bili dobri u polju, a onda kroz dvije-tri
akumulirane greške koje nam se tad nisu smjele dogoditi, pali smo i oni su u
zanosu napunili našu mrežu.

Dotaknimo se i Općine Kršan. Poznato je da niste bili zadovoljni
njihovim tretmanom…

Osobno sam razočaran, da. Sve te
godine uvijek su pomagali i razumijevali, ali kada smo ih doveli u situacije
kad bi bili dužni prema službenim osobama, znalo je biti svega. Samo smo
tražili da nam pokrivaju hladni pogon, a za eventualnu kvalitetu smo znali da
se moramo sami pobrinuti. Smatram da je napravljen veliki propust.

Nikad nisam rekao da se dvorana
mora napraviti zbog Patrika ili zbog prvaka države kojeg smo imali, ali smatram
da se 2009. moglo krenuti u to, jer je omladina bila nenormalna vezana za te
stvari koje su se događale u našem mjestu. Mislim da su se mogli izboriti,
trebali založiti da pruže školi u prvom planu, prvoligašu, ali i rekreativcima.

Sve se svodi na to da je u to
vrijeme vladala velika pozitiva i mislim da se to trebalo nagraditi. Ne
financijski, da nekoga osiguraš da ne mora više nikad raditi, nego dati prigodu
ljudima koji žele stvoriti nove reprezentativce…

Idemo na ljepše teme – kada ste 2009. shvatili da možete biti prvaci?

Utakmice u četvrtfinalu protiv
Torcide. Tu smo odigrali ispod nivoa, ali smo prošli. Možda su nas trebali
izbaciti, ali uspjeli smo izvući susret u Splitu gdje su nas „imali“, a onda
smo odigrali baš lošu utakmicu u Labinu gdje su oni možda malo propustili
„stisnuti gas“ i stigli smo do polufinalu.

Tad smo došli na jednu utakmicu sezone
u Splitu gdje smo od Brodosplita bili ne za koplje, nego za deset koplja ispred
njih. Tu smo shvatili da je sve moguće do kraja i da imamo moć.

U finalu nas je pomazila sreća u
finalu protiv Nacionala, a onda u Labinu realno nisu imali šanse. Dvorana je
gorila, a mi nismo nikad imali veću ambiciju.

Epizoda u Gospiću bila je vrlo dobra, kako je se sjećaš?

Pa moram spomenuti jednog od
najboljih predsjednika koje sam imao, Josu Vrkljana. Mnogi ne znaju, prvu
sezonu u Potpićnu odigrao sam dok sam bivao plaćen od njegove strane.

Zvuči smiješno, ali kako su
ostala dugovanja iz Gospića, a gosp. Vrkljan držao je i danas drži do svoje
riječi, zaostaci su dolazili cijelu sljedeću sezonu kad sam ja već igrao za
Potpićan. Kroz vrijeme vratio je svaku kunu, a usput sam imao priliku da igram
za svoj klub, za gušt.

Mnogi ne znaju da si bio pred završetkom karijere, ali onda – Mićo
Martić i Brazil?

Bilo je to 2003. godine. Iz
Uspinjače sam stigao u Petar Rauch gdje se zbog slabijih financija počelo sve
rušiti. Glavnim igračima, a tamo sam to bio, počelo se davati znakove da odu.
Tu sam ja odlučio da se vraćam velikom nogometu i definitivno odlučujem da
odustajem od malog.

Međutim, u to vrijeme dolazi
poziv reprezentacije u Zagrebu i sad mi iskreno nije jasno zašto, ali pojavio
sam se tamo. Ipak, nakon dva-tri dana, već se otprilike unaprijed znalo tko
odlazi u Brazil. Mićo Martić trebao se zahvaliti nama mlađima, mislim trojici,
ali hvala Bogu, meni nije mogao.

Moram reći da me uvijek podržavao
i na temu se zahvaljujem. Tako je i tad, do zadnjeg trenutka ucjenjivao Savez
da plati i moju dodatnu kartu za Brazil. Dvaput sam se, u Zagrebu u hotelu pa
na aerodromu, opraštao od kolega reprezentativaca, ali na kraju je Martić
izvojevao moj odlazak u Južnu Ameriku.

Nakon toga praviš „dar-mar“ u Brazilu i postaješ čak jednodnevna
zvijezda na Eurosportu. Je li preteška rečenica kako ti je Mićo Martić spasio
karijeru?

Mislim da ne. Čak možemo reći i
da je on meni previše pružio, a da se ja nisam uspio odužiti.

Idemo na teška pitanja. Funčić, dva Drndića, Hoxha i Radusin je
najbolja petorka s kojom si bio na parketu, a osim tih, koga bi izdvojio?

Knez, Tomičić, Simeunović i
Ibrišimović. Još bih dodao Novaka i Hertla koji su tu bili prisutni, a Gospićom
su tad „trčali“ i dva Brazilca, Serginho i Romario, pa smijem reći da je to
najbolja momčad u kojoj sam igrao, uz ovu u Potpićnu 98. Ipak, gore ti
definitivno nedostaju Alen Lalić i braća Novoselac koji su također ostavili
veliki trag.

Najdraža utakmica?

Bilo ih je puno, ali definitivno
proslava protiv Nacionala u Labinu, pobjeda 6:1. Skupilo se kompletno naše
mjesto, Labinština, a i mnogi prijatelji iz Splita, Gospića…Kad sve skupa
povežem, to je bila kruna svega.

Najteža utakmica?

Ne moram previše razmišljati.
Sjećam se svlačionice, nakon ispadanja iz lige protiv Solina kroz
kvalifikacije. Mješavina razočarenja i olakšanja. Svjestan si da si ispa i
teško ti je, a s druge strane pomisliš „vrijeme je, nitko te ne prati“, dosta
je bilo svega…

Najdraži gol?

Jedan je u Gospiću ostao u
sjećanju jer je bio i važan i lijep, ali je na kraju Split postao prvak. Na
protivničkoj polovici protiv Splita mi je Ricardo prebacio loptu preko čuvara,
a ja sam je iz prve iz voleja poslao u suprotne rašlje, reklo bi se „kroz uši“
sjajnog Jukića.

Budućnost? Kakva je po tebi budućnost malog nogometa na Labinštini?

Futsal ima uvijek istih problema.
One koje smo imali prije deset godina, imamo i danas. Ove zime smo pokušali s
kadetima i juniorima, ali i to je išlo veoma teško, nikako da ti klinci mirno mogu
se razvijati kroz futsal, bez obzira što igraju veliki nogomet.

Žao mi je što je to tako, ali
pomalo sam umoran da se to gleda kao moj hir ili ne znam što, pa mislim da mogu
reći kako je ta priča završena. Uvijek ću biti na raspolaganju futsalu, ali polako
me umorilo konstantno rješavanje jednih te istih problema. 


REKLI SU O PATRIKU DRNDIĆU