Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Robi Fonović: Bio sam tajnik Rudara za 1000 kuna uz par sati...

Robi Fonović: Bio sam tajnik Rudara za 1000 kuna uz par sati rada dnevno

Malo je ljudi s toliko funkcija i
titula koliko ima Robi Fonović. Sportski novinar, delegat, povjerenik liga pri
NSŽI-u, bivši sudac i nogometaš…u ljetnoj pauzi od sportskih natjecanja,
porazgovarali smo s, ponovno bez lažne distance, s bliskim suradnikom.

Koji si posao ili funkciju vršio u životu, a da ti je bila najteža?

Vrlo zanimljivo pitanje jer je
vrlo teško ocijeniti težinu svega onoga što radiš. Ukoliko to što radiš, radiš
s ljubavlju i puno entuzijazma onda niti jedna funkcija koju obnašaš nije teška,
ali svakako može biti nezahvalna. No ukoliko moram birati izabrao bih onu koju
niste spomenuli a to je povjerenik u malom nogometu, tj. II HMNL zapad koju sam
vodio nekoliko godina. Ne toliko zbog težine posla koliko zbog
neorganiziranosti malonogometnih klubova, ako se pojedini uopće klubovima mogu
zvati. I u takvom stanju kaosa trebalo je sve to odraditi i tu ligu dovesti na
nivo da smo s pravom mogli reći da su jedino Dalmatinci bili ispred nas.

Na
žalost, svi su se ti klubovi svodili na jednog ili eventualno dva pojedinca i
ukoliko bilo koji od njih zakaže, dolazili smo svi zajedno u probleme. U takvom
je stanju bilo jako teško raditi, a da ne govorim o situacijama kada su ti nogu
podmetali i neki najbliži suradnici. Sve je „puklo“ jednog dana kada
jednostavno više nisam imao želje ni volje raditi u takvom okruženju, pa sam
odustao i mjesto prepustio drugom. Usporedno s tim prestao sam biti i delegat
na I HMNL i prebacio se u veliki nogomet. No moram reći da je futsal moja
velika ljubav i da mi je iskreno žao što je sve završilo tako kako je. Moram
napomenuti da je najveći dobitak svih tih mojih funkcija upoznavanje jako puno
ljudi od kojih su neki postali moji istinski prijatelji i koje vjerojatno nikad
ne bi upoznao. To je ipak najveće bogatstvo koje možete dobiti.

Novinar iz Tupljaka radi intervju s novinarom iz Tupljaka. U tom mjestu
‘veličine’ 200 stanovnika ponikao je maratonac Ivan Stanić, trenutno u NK
Rudaru igra nekoliko djece iz tog mjesta, tu je i talentirani član RK Rudan
Labin, ima nogometnih sudaca, boćara…kako komentiraš tu sportsku „hiperprodukciju“
Tupljaka? U čemu je tajna našeg lokaliteta?

Sada mi je najbolje reći da smo
svi „zgojeni na palenti i kompiru“, ali oni koji poznaju nas dvojicu sigurno
primijete da nije tako hahaha. Teško je na ovo odgovoriti. Mi smo se ujutro
budili s loptom i s tom istom loptom išli i spavati. Nama nije bio problem
otići pješke u Potpićan na trening i nazad i možda je upravo ta naša upornost u
onome što radimo i volimo raditi razlog da u ovom dijelu Pićanštine više
uspijevaju sportaši i oni koji su vezani uz sport.

No, svakako je u svemu tome
veliki doprinos dao jedan čovjek koji je u sportskom dijelu odgojio mnoge
generacije dječaka i djevojčica i usadio im taj sportski duh, te dao prve
smjernice. Riječ je o učitelju tjelesnog odgoja iz škole u Potpićnu, Ljubomiru
Vilić, koji je i danas radi čuda s tim istim učenicima. I zbog toga mu svi
skupa samo možemo reći veliko HVALA.

Krenimo s labinskim ‘velikanima’. Kako komentiraš ispadanje Rudan
Labina iz lige?

Jako mi je teško palo njihovo
ispadanje jer sam zajedno s njima proživljavao trenutke u kojima su bili na
korak do Lige za prvaka, da bi na kraju morali napustiti Premijerligaški
rukomet. No ne mogu se oteti dojmu da se je sve moglo spriječiti i da je uprava
kluba ipak trebala izreagirati smjenom trenera ili nekakvim drugim šokom nakon
onog domaćeg poraza protiv Gorice u regularnom dijelu, koji je u konačnici bio
jako skup.

Kvalitetom su sigurno zaslužili da ostanu u ligi, ali onako kako su
igrali u Ligi za ostanak realno nisu mogli bolje ni proći. Šteta, jer
ponavljam još jednom, vjerujem da se to moglo spriječiti da je bilo malo više
„hrabrosti“ da ne kažem neku težu riječ.

NK Rudar prema svemu sudeći, ide u viši rang. Vidiš li to kao pozitivan
korak, kakav je tvoj komentar klupske sezone koja je iza nas?

Rudaru je svakako mjesto u
ovakvoj III HNL zapad i bilo bi jako žalosno da nisu u njoj. No onako kako je
izgledao u većem dijelu prošlogodišnjeg prvenstva teško bi mogao u toj ligi
biti konkurentan.  Mišljenja sam da su
veći problemi u klubu započeli u trenutku kada se prije dvije sezone ušlo u III
HNL zapad u trenutku kada igrački nisu bili spremni. I to je rezultiralo
ispadanjem, zatim lutanjima u trenerskom izboru itd. Uz sve to nadovezala se
situacija koja traje već dugi niz godina, a to je da domaćim igračima (čast
izuzecima) igranje u Rudaru više ne predstavlja ništa.

Tako da smo u prošloj
sezoni imali situaciju u kojoj u momčadi igra više igrača koji nisu ponikli u
Rudaru, nego ovih drugih. I kako stvari stoje proći će još neko vrijeme da bi
se ta situacija promijenila. Pogotovo zbog činjenice da uprava kluba „puca“ na
veliki rezultat a to se s kvalitetom igrača na Labinštini, realno gledajući
teško može ostvariti. Raduje odličan rad s djecom i to je jedini pravi i
ispravan način da momčad jednog dana u svojim redovima ima nekoliko svojih
igrača koji bi bili nositelji momčadi.

I upravo zbog toga pozdravljam potez
uprave kluba da napreduje u što veću ligu jer će to podići razinu kvalitete u
svim pogonima. Nadam se da je uprava naučila nešto iz pogrešaka od prije dvije
sezone i da neće dozvoliti da opet nešto pođe krivim putem.

ŽRK Rudar ponovno je u vrhu drugoligaškog društva, ali daleko od prve
lige. Kako vidiš njihovu situaciju?

Ženski rukomet je specifičan i
ono što trener Diego Datos i uprava kluba rade maksimum je onoga što se može
izvući iz ovog igračkog kadra. Rukometnih talenata će uvijek u Labinu biti a za
nekakav iskorak treba malo više novaca i dvije do tri igračice. No, očito
ambicije za sada još nisu došle na tu razinu tako da će Rudar i dogodine biti
pri vrhu, ali sigurno ne i na vrhu.

Blizak si, barem geografski, NK Potpićnu. Klub je to koji „preživljava“
već godinama uz podosta problema, kako komentiraš konstantnu borbu tog kluba,
ponajviše s odlukama vlastitih čelnika?

O tome su već i romani napisani.
Kada jedan takav klub, koji treba prvenstveno voditi računa o svojim mladim igračima,
krene u nešto što se zove „bolesne“ ambicije, onda se dogodi da prije ili
kasnije sve to „pukne“. Jer ako je cilj postojanja kluba da bi igrala „legija
stranaca i plaćenika“ samo da bi bio zadovoljen ego čelnika kluba onda bolje da
ga nema. I upravo takva politika dovela je do situacije da je prošle sezone
klub bio na izdisaju.

I sva je sreća da se pronašlo rješenje s NK Plomin i da ee
sve uspjelo izvući. Sada se napokon sve počelo kretati u  pozitivnom i pravom smjeru. U klub se vratio
Saša Runko koji bi trebao igrački kadar popuniti igračima s ovog područja ma
kako sve to završilo na kraju. Jer ukoliko nemaš kvalitetu za igranje u I ŽNL,
igrat ćeš II ŽNL i to nije nikakva sramota.

Politikom si se bavio tek na papiru, bio si i vijećnik Općine Pićan. Razmišljaš
li o političkom ringu?

Možda sam u nekim prošlim
vremenima imao i nekakve ambicije, ali sada je sve to svedeno na minimum
minimuma. Sigurno je da simpatiziram jednu od opcija, ali me je oduvijek
fascinirala činjenica da u jednoj maloj općini Pićan, Kršan, Gračišće ili bilo
kojoj drugoj postoji pozicija i opozicija. I oni se „tuku“ ama baš oko svega,
umjesto da se udruženim snagama bore za dobrobit svih građana i mještana tih
općina.

Dobrih prijedloga ima s obije strane i kada bi se spustio ego pojedinih
„političara“ bilo bi za svih nas puno bolje. Primjer bi svima mogla biti općina
Svetvinčenat koja samo svojim projektima i idejama, ali zajedničkim, radi čuda.

Dugo si aktivan u Nogometnom savezu Istarske županije. Kakvo je tamo
stanje po tebi, koliko ima prostora za napredak?

Nogometni savezi u raznim
županijama u posljednjih su nekoliko godina pod povećalom javnosti, a takav je
slučaj i s našim savezom. U nekim segmentima je situacija dobra, u nekima loša
ali da ima mjesta za napredak u svim dijelovima sigurno ima. U proteklim  se godina dosta toga pokrenulo na bolje i
vjerujem da će se sve dignuti na još jedan veći nivo dolaskom novog
rukovodstva. Po mom je mišljenju najveći problem u sudačkoj organizaciji koja
je izgubila i kvalitetu i kvantitetu i na tom dijelu najviše moramo poraditi.
Pošto sam ja direktno zadužen za delegatski dio i u tom segmentu ima jako puno
prostora za napredak.

Sve se više i više daje prilika mladim i obrazovanim
delegatima, pa ćemo tako već u ovoj sezoni imati pomlađenu listu delegata na
saveznom rangu. Neki od delegata ne žele ili ne mogu prihvatiti promjene u tom
dijelu što se posebno odnosi na informatičku pismenost što je postala
neizostavna svakodnevica. I na žalost svi oni koji ne budu savladali Comet
sustav sami će sebe eliminirati. A taj je sustav toliko jednostavan da
jednostavniji ne može biti. Jednostavniji je čak i od Facebooka kojeg mnogi
takvi delegati koriste i svakodnevno „tipkaju“ po njemu, pa ako su mogli njega
savladati valjda će i Comet sustav.

Bio si i tajnik NK Rudar. Kako je bilo tada obavljati tu dužnost,
koliko je to oduzimalo vremena?

Ne znam kako se ta dužnost sada
obavlja, ali smatram da je tada bilo neusporedivo teže jer si radio ama baš
sve. Bio si tajnik, blagajnik, organizirao sve utakmice, pisao sve zapisnike
bez Comet sustava, na Kvarnerskoj rivijeri odrađivao apsolutno sve i to za
naknadu od 1000,00 kn. I sve sam obavljao uz rad tako da sam u klubu radio dva
do tri sata dnevno. To je bilo sjajno doba NK Rudar i zaista sam ponosan što sam
bio dio ekipe čovjeka kojeg izuzetno cijenim, a to je predsjednik kluba Jakov
Modrušan.

I da me taj čovjek danas opet pozove da s njim idem u nekakvu
avanturu, jer prihvatiti mjesto tajnika NK Rudar u to vrijeme bila je prava
avantura, ne bih uopće razmišljao. Žao mi je samo da Modrušan nije postao
predsjednik MNK Potpićan 98 u ono vrijeme kad je za to bilo mogućnosti, jer sam
siguran da bi sve završilo sasvim drugačije.

Jesi li emotivno vezan uz taj klub? Naime, rijetki znaju da se svake
godine u posljednjem kolu mlađih kategorija odrekneš naknade za funkciju
delegata…

Pa nisam baš emotivno toliko
vezan da bi to bio razlog da se odreknem te naknade. To činim iz razloga što
smatram da mene kao sportskog djelatnika ne bi bilo da nema nogometnih klubova
i da smo mi svi ovdje zbog njih a ne oni zbog nas.

I upravo je taj simbolični
postupak način da barem malo pomognem nekom od klubova. Jer nije u pitanju samo
Rudar, nego sam se naknade odrekao i u korist Pazinke, Uljanika, Potpićna 98
itd. I siguran sam da bi odnosi između klubova i delegata i sudaca bili puno
bolji kada bi svi išli tim putem, jer u svoj toj priči nije uopće bitan taj
novac nego poštovanju prema onom koji te stvorio i koji te drži tu gdje jesi.
Jer da njega nema ne bi bilo ni tebe.

Što smatraš najvećim uspjehom labinskog sporta u tvojoj novinarskoj
eri?

Bilo je tu
puno velikih uspjeha i stvarno ih je teško svrstati po nekoj vrijednosti. No ja
ću se opredijeliti za malonogometni naslov prvaka Potpićna 98 jer sam za to
posebno emotivno vezan i to je u onom trenutku bilo pravo malo čudo. Na to se
sve nadovezao prolazak u Elitnu fazu Lige prvaka i nastup u Lisabonu gdje se
igralo s Benficom i Ekaterineburgom, velikanima europskog futsala. Žao mi je
što su u toj priči mnogi zakazali i klub je završio tu gdje je, jer uz malo
sluha sve je moglo trajati još dugo, dugo.


REKLI SU O ROBIJU FONOVIĆU