Veoma dirljiv i poučan tekst objavio je danas na Facebooku Viktor
Stipčić, riječki mladić koji je nekad slovio za velikog rukometnog talenta, a
dio karijere proveo je i u labinskom klubu. Neka njegove riječi budu „škola“ za
mnoge koji su na pragu puta koji je on, na sreću, uspio savladati…
“Da mi je netko rekao da ću ja ikad nešto ovako napisati ne bi mu vjerovao, to su bile iste riječi koje sam rekao ovim ljudima koje vidite na slikama kada sam u subotu 11.05. potpuno neočekivano stao pred njih i kada sam s još dvojicom ovisnika morao ispričati zašto tu stojim ispred njih i zašto me put doveo upravo u Međugorje. Kada sam shvatio da su došli iz Rijeke i da me otprilike dvadesetak ljudi poznaje s neke od utakmica sa Zameta, Kozale ili Pećina ili da su prijatelji mojih roditelja mislio sam da ću propast u zemlju od srama, međutim eto živ sam i ovim putem se još jednom zahvaljujem što su baš tada u to vrijeme bili tamo!
Protekla 4 mjeseca sam proveo u katoličkoj zajednici „Milosrdni otac“ u Međugorju, ružnijim nazivom u komuni. Odlučio sam otići tamo, jer sam nakon nekoliko dugih godina napokon shvatio i priznao da sam sa 24 godine prokockao sve što sam mogao i imao u životu i da si ne mogu sam pomoć jer sam pokušao nekoliko puta ali nisam uspio. Nisam bio iskren, prvenstveno prema samome sebi, a onda prema svima oko sebe. Ne mislim samo na novac, tu mislim i na zdravlje, zdravlje roditelja, njihovo povjerenje, ljubav mlađe sestre kojoj sam uvijek želio biti „stariji brat“, dugogodišnju vezu, nekakav ugled koji sam stekao sportskim životom kojem sam težio, a pao je u vodu upravo zbog svega toga jer je s vremenom sve drugo bilo bitnije, prave prijatelje, ljubav i povjerenje onih do kojih mi je najviše stalo i još puno toga jer ako nastavim pisati neću prestat do sutra…
Živio sam isključivo s narkomanima, alkoholičarima i kockarima koji su se odlučili promjeniti, bez ijedne novosti iz vanjskog svijeta, bez mobitela, televizije i svega ostalog… Najviše nas je bilo 16 u jednom trenutku. Ne mislim na one koji su tamo došli tuđom voljom jer isti takvi su nakon maksmimalno tjedan dana izašli van zbog načina života tamo te pritiska ostalih koji su se pridržavali 1001 pravila koje zajednica nalaže, a svako pravilo ima svoje zašto koliko god mi ništa od toga nije bilo jasno u početku i samo sam se pitao Bože gdje sam ja došao. Nikad neću zaboraviti trenutak kada sam prvi put ostao bez kave sljedeći dan, jer sam bez pratnje otišao sam na wc, haha.
Ta ista kava mi je bila jedino zadovoljstvo koje sam tamo imao i čitav dan sam morao paziti da ne prekršim niti jedno od tih pravila, koliko god to zvuči smiješno i banalno tamo se svatko bori sam za sebe i svaki dan je nevjerovatna borba i pobjeda, pogotovo u 21:30 kada se ugase svjetla u sobi i kada više nema priče, kada legneš u krevet i kada preostaju samo suze, misli i emocije. Svjestan sam bio da sam ja jedini krivac toga i da nema nazad, samo naprijed! Tada nisam razmišljao ni o najnovijem iPhone-u, niti o skupom izlasku, ni o dobrom autu, niti o razno raznim preseravanjima koja su bila dio mene, tada sam razmišljao samo da li mama i dalje pije praxitene?, da li je tati dobro srce?, da li se uopće vratio s broda?, da li je sestra završila školu?, i da li će oni koji su uvijek bili uz mene jednog dana moć shvatiti cijelu situaciju?
Bilo je jako puno pitanja, svaki dan sve više, a nažalost niti jedan odgovor. Međutim upoznao sam molitvu na pravi način, upoznao sam nešto što mi je davalo nevjerovatnu snagu iz dana u dan. Nešto što mi je svih ovih godina falilo, nešto što ja ne mogu nikome objasniti. Nevjerovatne stvari su mi se tamo desile koje stvarno ne može nitko objasniti jer da ih je meni netko pričao ja bi mu rekao „alo brate, na čemu si ti ????“
Koliko god da mi je bilo teško, tek sada sam zahvalan Bogu što me prvi put spasio pred 6 godina u teškoj prometnoj nesreći jer drugog objašnjenja nema kako sam to mogao preživjeti, te isto tako sam mu sada zahvalan kada mi je otvorio oči da vidim sve ono što nisam vidio dok sam bio opterećen svakakvim kombinacijama, prevarama, poslovima koji nemaju veze s niti jednim poslom a bio sam „prisiljen“ to raditi kako bi dolazio do novca jer se sve vrtilo oko njega…nažalost…
Kada sam tek ušao u zajednicu, jedan od ljudi s kojima sam živio, koji je tada unutra bio mjesec dana me je upitao: „I šta ima novoga u Rijeci osim Pulske arene?“ , momentalno sam htio reći voditelju da idem kući jer sam to mogao napraviti u bilo kojem trenutku, ali eto drago mi je da nisam i sada nekoliko dana prije mog odlaska mi je isti taj čovjek skuhao možda najbolje punjene paprike koje sam jeo u životu i smijali smo se kako me je to pitao kada sam tek došao, nije znao tko mu glavu nosi. E takvi trenuci, kada vidite da se netko promjenio, da je napravio nekakav pomak sam sa sobom, takve situacije su me tamo naučile što znači biti sretan, što znači nekome pomoći…
Sinoć kada sam gledao video od svog bivšeg profesora i prijatelja Marina Miletića, koji mi je isto tako pomogao kada sam odlazio u Međugorje, u kojem priča „Tko je Bog?“ sam se pronašao tamo oko 10-11 minute kada priča jednu priču u kojoj je poanta kako čovjek treba dotaknuti dno, izgubiti sve da bi čeznuo da jede hranu koja je namjenjena svinjama da shvati neke stvari. Nakon svega šta sam imao u životu jednostavno ne mogu opisati sreću koju smo djelili nas nekoliko kada bi poskrivečki vadili čokoladu iz krafni koja je namjenjena bila upravo svinjama, jer bi svako jutro dolazio stari kruh i pekarski proizvodi stari nekoliko dana kao providnost za životinje o kojima smo se brinuli.
