Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Adrijana Prosenjak: Početak epizode u Zametu najljepši je dio moje trenerske karijere

Adrijana Prosenjak: Početak epizode u Zametu najljepši je dio moje trenerske karijere

Adrijana
Prosenjak rukometno je ime koje nitko ne spori nit umanjuje. Kad je u pitanju
rukometna struka ova nekadašnja čuvarica mreže jugoslavenske pa i hrvatske
reprezentacije danas je neupitni autoritet gotovo gdje god da se pojavi. Zbog
toga, ali i zbog najave kako bi se mogla vratiti u labinski rukomet, zamolili
smo je za ovotjedni centralni intervju…

Vratimo se na same početke. Je li
bilo ikakve dileme – je li se u Vašem djetinjstvu rukomet borio s bilo kakvim
drugim sportom za primat?

Apsolutno
ne. Čak mislim da u to doba nije ni bilo drugog kolektivnog ženskog sporta u
Labinu. Tip sam koji voli kolektivni sport, pa se u individualnom nisam nikad
ni tražila.

Slijedi period u Rudaru, koliko ste
vremena igrali u Labinu i kakve Vas uspomene vežu za taj period?

S
rukometom sam počela, kao i sva djeca tad, u četvrtom razredu s deset godina.
Sve do 1983., odnosno završetka srednje škole, bila sam član Rudara.

Prvih
deset godina, rekli bismo sam početak, bili smo masu puta prvaci i regije i
Hrvatske. Kruna mog igranja u Rudaru bila bi sudjelovanje s legendarnom prvom
generacijom Labudica u kvalifikacijama za prvu ligu.

Dogodio
se jedan splet okolnosti jer je moj razrednik u školi bio Mirko Banak koji je
vodio seniorski sastav. Jedna se vratarica povrijedila, pa se sve nekako
poklopilo da ja u sedmom razredu osnovne škole stajem na gol, odnosno budem
drugi vratar s 15 godina.

Nezaboravno
je to iskustvo, doček u Labinu i ta velika fešta koja je puno puta prepričana.
Te dvije godine sigurno su mi ostale u sjećanju najviše, pogotovo nakon
povratka u prvu ligu gdje sam ja već za te dvije godine imala bitniju ulogu.

Najveći
uspjeh moje generacije, ipak bih napomenula, je možda osvajanje omladinskog
prvenstva Jugoslavije. To je bio ogroman uspjeh, u Jugoslaviji je tad rukomet
bio jedan od važnijih sportova, a Labin je dao prvaka u konkurenciji veliki
rukometnih centara.

Sjećate li se prvih kontakata s
Lokomotivom? Jeste li prije izabrali fakultet ili klub?

Zapravo,
najprije sam izabrala fakultet, i to u Rijeci. No, nakon poziva Lokomotive,
odlazim u Zagreb. Bila sam ambiciozna, u tom trenutku sam i omladinska
reprezentativka bivše države i taj se poziv jednostavno ne odbija. Želja za
rukomentim napretkom me vodila i nisam pogriješila.

Uslijedilo je 11 godina u metropoli.
Koje biste sjećanje izdvojili kao najdraže?

Pa
sigurno najdraži moment je osvajanje posljednjeg Prvenstva Jugoslavija 1991.
Nakon toga se to prvenstvo više ni ne igra. Naravno, tu moram spomenuti i Kup
EHF-a, prvi osvojen europski trofej nakon 25 godina.

Najdraži trener?

Ja
sam stvarno imala dosta trenera, ali ne puno, jer nisam često mijenjala
klubova. Nekako najupečatljiviji trener s kojim sam radila je Josip Šojat. S
njim sam provela doba najvećih uspjeha.

Spomenula
bih i osobu koja mi nikad nije bila trener, s kojom sam surađivala pred kraj
karijere dosta i s kojom surađujem i danas je moj rukometni otac Zdravko Malić.

Nakon Lokomotive stiže poziv iz bečke
Hypo Banke, europskog giganta. Kakvi osjećaji nakon takvog poziva struje
glavom?

Zapravo,
ja sam imala dva kontakta s tim klubom. Prvi put je to bilo odmah nakon moje
druge sezone u Lokomotivi. Stvarala se velika europska momčad, bilo je to 1986.
godine, a njima se povrijedila golmanica.

No,
meni je bilo lijepo u Lokomotivi, bila sam tek godinu i pol dana pa nisam
pristala. Rekla bih da je to najveća greška u mojoj igračkoj karijeri. Na kraju
su uzeli jednu Mađaricu koja je obilježila sljedeće desetljeće.

Kad
je stigao drugi poziv, bila sam već polako na zalasku karijere, čak se i
mislila ostaviti rukomet polako, ali trener Rimanić bio je uporan, htio je
iskusnog vratara.

Međutim,
u tom trenutku mene je Hypo privlačio više kao klub, da vidim kako to
organizacijski funkcionira jer već tada ja u svojoj glavi znam da ću ostati u
rukometu i nakon karijere. Kad sam došla tamo, vidjela sam da je to ustvari
krov Europe.

Jako ste često u karijeri bila
kapetanica momčadi. Slažete li se da su karakteristike koje opisuju dobrog
kapetana odlične i za kasnije trenerski posao?

Lijepo
pitanje, da. Bila sam u Rudaru, Lokomotivi, a i u reprezentaciji Hrvatske, od
prvog dana do kraja moje karijere.

Je,
mislim da je to jedan dobar početak, kao kapetan više surađujete s trenerom,
morao bi biti produžena njegova ruka na terenu i u svlačionici. Masu tih stvari
koje se događalo između nas igračica rješavala sam ja bez da je trener ni znao.

Počneš
gledati malo drugačije na sve te obaveze i odgovornosti van terena.

Sjećate li se prvog trenutka kad ste
sama sebi rekla: Želim biti trenerica?

Ne
sjećam se baš situacije, ali znam da je u tim godinama trener Lokomotive bio
Vatromir Srhoj, s njim sam radila i tamo i u reprezentaciji pa upravo zbog tih
nekakvih karakteristika koje sam imala kao kapetan, vidjela sam da bih u tome
mogla uživati.

On
je znao često puta reći da imam neku predispoziciju za to, a s druge strane, ja
sam cijeli život provela u ovom sportu, to je nešto što najbolje znam raditi, a
što je možda i najbitnije – to i volim.

Da bi završili s igračkom karijerom,
moramo napraviti kratki rezime – najdraža utakmica i najteži poraz?

Najdraža
utakmica bi sigurno bila, kad govorimo o klupskom rukometu, u Voždovcu kad smo
osvojili to posljednje jugoslavensko prvenstvo. U regularnom dijelu sezone bile
smo četvrte, a onda smo u playoffu sve nadoknadile i osvojile titulu.

Reprezentativno,
najdraže je zlato na Mediteranskim igrama 1993. – to je bila i prva medalja za
Hrvatsku u rukometu.

Najteži
poraz? Sad mi se teško sjetiti koje je natjecanje europsko bilo, ali igrale smo
u Zagrebu s danskim Viborgom uzvratnu utakmicu nakon poraza od tri razlike u
gostima. Ukočila sam se dva dana ranije, ali sam dobila injekciju i branila,
držala utakmicu u kontroli, bila odlična i u posljednjem napadu na tri razlike
za nas (bolja gol razlika, mi idemo dalje u tom trenutku), presječem njihovu
kontru i tada gledam sve svoje suigračice koje viču „nemoj meni, nemoj meni“,
ostajem ukopana, sudac nam uzima loptu i Viborg zabija za prolaz.

To
je bio najteži poraz jer smo iz jedne odlično odigrane utakmice otišle u poraz.
I kasnije, kad bi znala pričati s ljudima, često su se znali sjećati baš te
utakmice…

Prebacujemo se na trenersku karijeru.
Radili ste u Italiji, i to uspješno, kako biste opisali ženski rukomet tamo i
kod nas?

Kad
sam ja tamo otišla Italija je imala jednu talentiranu generaciju rukometašica,
od kojih neke igraju i dan danas, s 40 i nešto godina. Uz to, smjelo se imati
tri stranca u ekipi što je podignulo nivo kvalitete.

Rekla
bih da je bilo više momčadi slične kvalitete, borba za titulu bila je snažna.
Danas, kao i u Hrvatskoj, imate dvije-tri ekipe koje su iznad ostalih i koje
imaju sredstava…

Međutim,
mi smo rukometna zemlja, mnogo je veća baza i puno više djece ulazi u taj
sport. Reprezentativno smo dosta kvalitetniji od njih, a što se lige tiče,
rekla bih da bi njihove najjače ekipe lagodno ostale u našoj prvoj ligi, ali
ništa više od toga.

Veselin Vujović izjavio je da su u
ženskom rukometu dovoljne samo tri igračice – golmanica, srednji vanjski i
pivot, da bi imao vrlo dobru ekipu. Slažete li se Vi s tom konstatacijom?

Složila
bih se ako pričamo o našoj ligi. Biti u sredini ili pri vrhu, definitivno, ali
recimo Podravka da ima te tri pozicije, u Europi nema što tražiti. Dakle, do
neke razine, da.

Pred kraj, moramo se dotaknuti i
priče oko riječkog Zameta. Napravili ste „čudo“, borili se za naslov prvaka do
posljednjih minuta, kako komentirate gašenje seniorskog pogona kluba?

To
je vjerojatno najljepša priča moje trenerske karijere. Po meni je Zamet treća
hrvatska ekipa po imidžu i renomeu. Došla sam u klub koji je imao dobre
igračice i predsjednika Denonu koji je bio u klubu 15 godina.

Nažalost,
nakon par godina, kad se on umorio i odustao od toga svega, krenulo se nizbrdo.
Ali, u prvih četiri-pet godina mog mandata, bilo je to nešto najljepše u mojoj
rukometnoj karijeri. Stvorili smo dobar tim, mnoge igračice i danas igraju prvu
ligu.

Tri
puta smo igrali finale Kupa, jednom smo se borili za naslov prvaka, ali uvijek
smo imali tu nesreću da smo naišli ili na jaku Podravku ili na jaku Lokomotivu.

Kraj
te priče je tužan, bilo je to mučenje pri kraju i za Božić 2018. planirali smo
moj stožer i ja predati ostavke, ali su nas uspjeli nagovoriti što bih
okarakterizirala kao drugu veliku pogrešku u mom rukometnom životu i eto, par
mjeseci kasnije obznanili su nam da se seniorski pogon gasi.

Razumjela
bih to, da klub ne čine igrači. Došlo je do osipanja kadra, pitanje je kako će
i kad se Zamet vratiti u prvu ligu. Želim im sve najbolje, ali ne mogu se
složiti da je to bila pametna ideja. Uvijek je puno lakše ostati, nego se kvalitetno vratiti u viši rang, da nešto predstavljaš u tom rangu natjecanja.