Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Igor Dobrić: Mogu mirno spavati, život ipak nije počeo s ministricom Divjak...

Igor Dobrić: Mogu mirno spavati, život ipak nije počeo s ministricom Divjak i njenom ekipom

Igor Dobrić je po struci profesor
filozofije i povijesti, ali samo potonje predaje u pazinskoj Gimnaziji i
strukovnoj školi Jurja Dobrile, a osim toga je i stolnoteniski trener. Obzirom
na to da je trenutno aktualan štrajk prosvjetara te da STK Brovinje neprestano
niže uspješne rezultate, očekivano je izbor za ovotjedni „Nedjeljom u 3“ bio
lagan…

Krenimo od samih početaka. Odabirom fakulteta bilo je gotovo pa jasno
da ćete raditi u prosvjeti. Jeste li se nećkali oko izbora fakulteta, kako
danas motivirati mlade ljude da postanu edukatori?

Tada, prije 40 godina, nije bilo
dileme. Danas bi bilo drugačije i sigurno bih završio na nekom studiju
informatike. Ipak, mislim da nisam pogriješio ni odabirom studija ni
dugogodišnjim radom u prosvjeti.

Kada nakon par godina bivši
učenici postanu vaše kolege u školi, kada s bivšim učenicima dijelite kabinet
onda vas to ispuni ponosom. Što se tiče motiviranja učenika, mislim da svatko
od nas treba motive pronaći u sebi, a okolina je tu samo da pomogne da se
zacrtani ciljevi realiziraju.

Zašto povijest i filozofija? Jeste li i u mlađoj dobi pokazivali
poseban interes za takvo nešto?

Povijest je svakako bila prvi
izbor, a filozofija je došla nekako u paketu. Kada sam se davne 1979. godine
upisivao na faks u Zagrebu povijest nije bila jednopredmetni studij pa sam
silom prilika morao još nešto odabrati. To sam napravio na licu mjesta bez
ikakve profesionalne orijentacije. Zašto filozofija?

To pitanje mi je postavljeno i na
prijemnom ispitu i mislim da je profesor ostao prilično iznenađen kad sam mu
rekao da sam ja u Zagreb došao studirati povijest, a kako to nije
jednopredmetni studij morao sam još nešto izabrati pa sam izabrao filozofiju.
Vjerovali ili ne, to je bilo jedino pitanje na prijemnom iz filozofije. Zašto
povijest? Jedan od „krivaca“ je svakako moj profesor povijesti u srednjoj školi
Antonelli Luciano. Kasnije smo, doduše kratko, bili i suradnici dok sam radio u
labinskoj srednjoj školi, a osim povijesti povezivala nas je i zajednička
ljubav prema bluesu.

Za dva mjeseca biti ćete 29 godina zaposlenik pazinske srednje škole.
Pitanje koje vrlo često postavljamo, a Vi ste obzirom na tako dugi period rada
s njima jedan od onih čiji se sud mora uzeti s poštovanjem – mijenjaju li se
djeca? Ako da, koliko i u čemu najviše? Ako ne, što se onda oko njih
promijenilo?

Naravno da se mijenjaju. Bilo bi
loše da se ne prilagođavaju novim vremenima. Problem je možda više u nama koji
sve teže pratimo te promjene. Možda su manje ustrajni nego ranije. Ako nešto ne
mogu riješiti odmah brže odustaju.

Međutim, pogrešno je ovako
generalizirati jer u svakoj generaciji imate toliko različitih mladih ljudi da,
kada god pomislite da ste sve shvatili, netko vas iznenadi. Osim toga može se
primijetiti i loša strana komunikacije putem društvenih mreža na pismenost jer
postaje sve manje važno jeste li neku riječ ili rečenicu napisali točno.

Da me se krivo ne shvati, nisam
protiv korištenja novih načina komunikacije, ali mislim da bi prije slanja
poruke trebalo barem još jednom pročitati ono što smo napisali. Osim toga, prije
dvadesetak godina sam ja o radu na računalima učio od svojih učenika, danas to
više nije slučaj.

U kojoj mjeri držite štrajk opravdanim? Što očekujete, čemu se nadate?

Možda bi bilo dobro na ovom
mjestu, umjesto mog odgovora, staviti jednu ilustraciju koja na
najjednostavniji mogući način objašnjava naše zahtjeve. To bi mogla razumjeti i
djeca u nižim razredima osnovne škole. Problem je samo da ovako jednostavne
stvari nisu razumljive predsjedniku vlade pa ne govori istinu kad kaže da je
ispunio zahtjeve sindikata i kako više nema razloga za štrajk. Jedan dan od
strane vladajućih čujete kako nema novaca za ispunjenje sindikalnih zahtjeva u
prosvjeti, a drugi dan govore o povećanju osnovice za sve javne i državne
službenike za što im treba nekoliko puta više novaca. U konkretnom slučaju
dilema je, manipulira li predsjednik vlade namjerno s podacima ili stvarno ne
razumije o čemu priča. Kako god odgovorite na ta pitanja, loše nam se piše.

Ili, to isto, na način kako je
objasnila profesorica Barbara Maras. Zamislite da ste učenici u nekom razredu.
Od 24 učenika, iz ispita ste vas 13 dobili dvojku, a ostalih 11 učenika
četvorku, bez obzira što ste na ispitu svi ostvarili jednak broj bodova.
Učitelj (nazovimo ga Vlado), nakon što ste se s pravom pobunili, kaže: “Ne
brinite, do kraja polugodišta svima ću podignuti ocjenu.

Oni koji su dobili dvojku – imat
će trojku, a oni koji su dobili četvorku – njima ću dati peticu”! No, oštećeni
učenici smatraju i dalje da je nepravedno za jednak broj bodova dobiti različitu
ocjenu, bez obzira što ju je učitelj Vlado sad svima velikodušno podignuo.
Učitelj pritom ne vidi problem i nije mu jasno: “Čemu nezadovoljstvo?! Pa
dobili ste veću ocjenu”.

Oštećeni učenici objašnjavaju
roditeljima, susjedima, pa i teti u dućanu, da viša ocjena svima ne rješava
problem nepravde unutar razreda. Zavadio je učitelj Vlado pritom i čitav
razred, učenici su ispali nezahvalni, a kraj toliko učenika u državi koji
dobivaju jedinice – i trojka se čini dobra, zar ne? E pa, dragi učitelju Vlado,
Vaša trojka samo je produbila već postojeći problem!

Na glasu ste (da, provjerili smo) kao profesor koji nije blag, ali jest
pristupačan i veoma omiljen. Koliko je teško pronaći balans između strogoće i
blagonaklonosti?

Ja sebe ne doživljavam kao
strogog profesora. Mislim da bi bolji opis bio da sam dosljedan. Kada učenici
znaju što očekivati od profesora onda je puno lakše uspostaviti dobre odnose.

Moji učenici znaju da me u svakom
trenutku mogu kontaktirati (u bilo koje doba, unutar ili izvan radnog vremena) i
da ću biti spreman saslušati i, ako mogu, pomoći u rješavanju nekog problema.

Troši li, po Vama, rad u školi više od većine drugih poslova? Koliko
traje radni dan ili još preciznije ako je veći uzorak, tjedan, obzirom da
vjerojatno nešto odradite i preko vikenda?

Svaki posao u koji ulažete sebe i
radite ga odgovorno zahtjeva puno truda i vremena. Uvijek trebate težiti da ga
obavljate bolje i kvalitetnije. Ne mislim da je rad u školi po tom pitanju
nešto drugačiji od ostalih poslova.

Bez našeg prevelikog uvoda – što mislite o projektu “Škola za
život”? Smatrate li ga pozitivnim ili negativnim za razvoj djece?

Za razliku od mnogih koji javno
hvale reformu, a privatno gunđaju i kritiziraju poznato je da sam jedan od onih
kojima ova reforma i pogotovo način na koji se gura nije baš sjela. Mislim da
su mnoge stvari nedorečene i nepripremljene i da se s frontalnom primjenom u
svim prvim razredima trebalo pričekati.

Samo da spomenem da se još uvijek
ne zna kakva će biti državna matura za one koji su obuhvaćeni reformom. To vam
je otprilike kao da počnete utakmicu, a nemate pojma po kakvim pravilima ćete
igrati u drugom poluvremenu. Edukacija nastavnika kroz virtualne učionice nije
loša ideja, ali sama realizacija nije dobra. Svi smo strpani u isti koš. Oni
koji neke od tema edukacije imaju u malom prstu i oni koji se tek upoznaju s
temom.

Predmetni kurikulum i njegova
provedba u praksi je posebna priča. Aktivnosti koje bi nastavnik i učenici
trebali provesti u 45 minuta su takve da sam ja na jednom skupu zapitao traje
li možda 45 minuta u Zagrebu duže nego u Pazinu. Nisam dobio odgovor.

I na kraju sam moto reforme. Kad
sam ga prvi put čuo zapitao sam se što sam to ja radio preko 30 godina u
razredu. Znači li to da do sada nismo naše učenike pripremali za život. Onda se
okrenem oko sebe i vidim u zbornici veliki broj bivših učenika, sadašnjih
suradnika. Sjetim se i onih koji su sada uspješni studenti, liječnici, poslovni
ljudi, radnici, inženjeri, ekonomisti, pravnici, modni dizajneri, glazbenici i
odmah mi je lakše. Dakle, život ipak ne počinje s ministricom Divjak i njenom
ekipom. Mogu mirno spavat.

Stolni tenis. Kada je krenula ljubav prema tom sportu? Koliko godišnje
„odradite“ kilometara zbog STK Brovinje?

Počelo je još u osnovnoj školi
kad smo igrali na panelkama spod murve na Brovnjah i na moje kalanice na
betonskom stolu metar s pola metra. Prvi pravi stol smo stavili u „čitaonicu“ u
selu gdje je onda sa svake strane bilo pola metra za igrača.

Kad sam se vratio iz Zagreba
sredinom 80-tih počeli smo organizirati neke turnire u Labinu, ali tada je to
bilo bez neke ozbiljnije namjere da nešto pokrenemo. Šteta, jer bi sada iza nas
bila već lijepa tradicija, a moguće i neki bolji rezultat.

Prije nego što smo 2005. osnovali
klub radio sam otprilike 20 000 km godišnje, a onda sam odjedanput shvatio da
mi s brojačem kilometara u autu nešto nije u redu jer mi pokazuje svake godine plus
30 000 km.

Kao licencirani trener stolnog tenisa – kako uspijevati pronalaziti
mlade snage pokraj tolikog broja momčadskih i pojedinačnih sportova, a
djelujete u klubu udaljenom od Labina više od 15 kilometara?

Teško. Jedan od razloga je
svakako i medijska popularnost ili nepopularnost nekog sporta ne samo na
Labinštini nego i u cijeloj Hrvatskoj. Mislim da bi tu nacionalni savez trebao
činiti više za popularizaciju stolnog tenisa. Kada smo prije 14 godina osnovali
klub naša web stranica je bila jedna od rijetkih u Hrvatskoj na kojoj ste mogli
odmah pročitati naše rezultate. Službena stranica HSTS-a je rezultate lige
objavljivala s nekoliko dana odgode.

Danas se to promijenilo, ali
mislim da još ima prostora za poboljšanja u tom pravcu. Drugi razlog je
specifičnost sporta kao takvog. Za stolom ste sami sa svim svojim boljim i lošijim
stranama. Nema prijatelja koji će pokriti vašu grešku ili krivo procijenjenu
lopticu. Protivnik je udaljen tri metra od vas, a brzina loptice i njena
rotacija često su prevelika prepreka pa mladi često odustaju i kažu da to ne
mogu.

Iako se prije par godina,
povećanjem loptice željelo usporiti igru, vrhunski igrači postižu brzinu do 150
km/h i nezamislivu rotaciju od 9000 okretaja u minuti.

Kako se zatvara financijska konstrukcija kluba? Je li danas teže nego
prije deset godina kad ste postali predsjednik ili lakše?

Stolni tenis na Labinštini nema
dugu tradiciju pa je možda i zbog toga teže doći do sponzora. Uspoređujući se s
klubovima iz nekih drugih sredina, vidimo da nekako lakše dolaze do novaca ili
nekih materijalnih sponzorstava.

Možda je problem i u nama iz
kluba jer smo nakon prvih godina kad smo neuspješno pokušavali poboljšati
financijsku konstrukciju tražeći sponzore, na kraju odustali. Ono što ovdje
želim istaknuti to je svakako Općina Raša koja nas prati od samih početaka pa
se unutar tih sredstava planira i naš proračun, a onda i aktivnosti odnosno
odlazak na turnire. Tu je i Holcim od kojeg dobijamo, ne toliko financijsku,
koliko materijalnu pomoć.

Najveće ulaganje je bilo
renoviranje dvorane u Koromačnu i postavljanje rasvjete što si mi kao klub ne
bi mogli priuštiti. Ne vidim da se po tom pitanju nešto mijenja s godinama.
Entuzijazam i volontiranje u pravom smislu održavaju klub na životu.


REKLI SU O IGORU DOBRIĆU