Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Siniša Verbanac: Djecu se ne smije kažnjavati oduzimanjem sporta!

Siniša Verbanac: Djecu se ne smije kažnjavati oduzimanjem sporta!

Siniša Verbanac je glavni tajnik
Sportske zajednice Grada Labina. Zajednica je to koju hvale gotovo od Prevlake
do Dunava, a njegove kolege diljem države dolaze gledati kako je posložena i na
koji način radi labinska „sportska obitelj“. No, njegov konstantni rad nije
povod ovom razgovoru, već 12. po redu Olimpijada Osnovnih škola Labinštine.

Prije svega, koliko si na poziciji glavnog tajnika? Jesi li se umorio?

Na ovom mjestu sam točno 12
godina i iako ima trenutaka kad dođe do zasićenja, brzo to prođe i stvarno mogu
reći da volim svoj posao, jer obožavam sport, volim „organizirati“, pratiti
naše klubove, pomagati im u funkcioniranju, a isto tako brinuti da javna
sredstva budu utrošena na pravi način. 

Koliko traje tvoj radni dan, što je najljepši, a što najteži dio tvog
posla?

Imam normalno radno vrijeme,
ovisno o dobu godine nekad malo i produženo, ali pogotovo otkad imamo novi
sportski centar, nije mi problem doći u popodnevnim satima odraditi stvari,
primjerice kad završava/počinje godina, kad se održava Olimpijada itd.

Najljepši dio ovog posla je kad
napraviše nešto za svoj grad, zajednicu, za okruženje u kojem živiš, te kad
osjetiš da ostali to cijene. Nebitno da li su to djeca, roditelji, građani,
sportaši ili gradska uprava.

Osim toga najljepše je
proživljavati uspjehe labinskih sportaša, koje dijelom doživljavam i kao svoje
vlastite, neka mi nitko ne zamjeri. Ne zato što se smatram zaslužnim, nego zato
što sam dio svega toga, a i jako sam strastven kad je sport u pitanju.

Isto tako, jako teško prihvaćam
sportske neuspjehe i dosta to utječe na mene i moje raspoloženje. Još jedan dio
ovog posla, možda ne toliko težak koliko zamoran, je nepotrebna birokracija.
Ima jako puno stvari koje traži država, ured za udruge, financijske institucije…itd,
koje na kraju ispadaju samo puko ispunjavanje forme, a većinom to nikome ne
služi i ostaje samo slovo na papiru.

Da niti ne govorimo o stvarima
koje se ponavljaju, a sve bi moglo biti riješeno jednim zajedničkim sustavom.
Tako da to često ispada samo gubljenje vremena.

Jesi li zadovoljan trenutnim stanjem labinskog sporta?

U principu jesam. Kad govorimo o
masovnosti onda apsolutno. U zadnjih desetak godina puno se više djece bavi
sportom i smatram da je to rezultat naše sportske politike. Samo u ekipnim
sportovima imamo desetak mlađih selekcija više nego prije deset godina, a
narasli su jako i pojedinačni sportovi.

U zadnje vrijeme, a posebno
poboljšanjem infrastrukture, dolaze i sportski uspjesi kojih će siguran sam,
biti sve više. Imamo jako talentirane sportaše koji su uspješni u raznim
sportovima, da li ekipnim ili pojedinačnim. Ovdje bi ipak najviše istaknuo
trenere i ljude koji rade u sportu.

Zadaća sportske zajednice je da
im osigura uvjete i na neki način olakša bavljenje sportom, ali ipak najveći
teret je na trenerima i ljudima koji vode klubove. Ako kod njih nema
entuzijazma i želje za iskorak, neće pomoći ni nove dvorane, ni veće dotacije.

U čemu vidiš razloge za toliko neslaganja u labinskom sportu? Primjera
ima u više sportova, nogomet, judo, boćanje…

Ne bih to previše apostrofirao, u
većini dolazi do konflikata jer netko misli da takvim ponašanjem štiti svoj
klub ili sportaše, ali u stvari bude problem u egu pojedinaca.

Ja sam pobornik mirnog rješavanja
stvari i uvijek mislim da se razgovorom i dogovorom sve može riješiti, ali
svatko treba krenuti od sebe i vidjeti što može promijeniti, a u isto vrijeme
uvažavati onog drugog.

Naravno, bez podcjenjivanja jer
moramo biti svjesni da i najmanji klub u najmanjem sportu nekome znači sve.
Stvar je perspektive. Kad čujem za stvari koje se dešavaju u nekim gradovima,
mi smo „med i mlijeko“.

Tekući, vjerojatno i najveći, problem SZGL je prijevoz sportaša.
Uspijevate li rješiti situaciju ili su prijevoznici nedostatni? Kako će biti
ubuduće?

U biti problem je kako
financijski pokriti troškove prijevoza. Prijevoz sportaša je žila kucavica
labinskog sporta, a posebno mi je drago da to shvaćaju i odgovorni u Gradu
Labinu. Klubovi su tu rasterećeni jednog velikog problema i sigurno je to
najveći razlog puno većeg broja selekcija.

Ove godine narasli su troškovi
prijevoza, najviše zbog toga što su prijevoznici u problemima sa radnom snagom.
Do sada smo uvijek odlično surađivali sa istarskim prijevoznicima, a sad smo i
potpisali ugovor na 4 godine sa tvrtkom Brioni Pula, te vjerujemo u daljnju
odličnu suradnju.

Zbog većih cijena morati ćemo
maksimalno paziti, te pokušati uštedjeti na razne načine, ali moram reći da su
klubovi shvatili problem, te da imamo odličnu suradnju sa svima, jer su svi
svjesni šta im prijevoz znači. Nema kluba koji nije na neki način pridonio
uštedi sredstava. Ne smijemo se vratiti u ono vrijeme kad se djecu vozilo
autima, pogotovo na dalje destinacije. Najbitnije je zadržati postojeći model i
vjerujem da ćemo zajednički to uspjeti.

Kako je krenula ideja o Olimpijadi? Sjećaš li se prvog izdanja, koji ti
je moment ostao najviše u sjećanju dosad?

Ideja je krenula na zimskoj ligi u
malom nogometu. Bio sam u organizaciji i u natjecanje su bile uključene sve
škole: dvije labinske, Raša, Nedešćina, Potpićan i Čepić. Meni je palo napamet
kako bi bilo super da se te škole, osim u malom nogometu, natječu i u ostalim
sportovima i kad sam došao za tajnika, ideju sam sproveo u djelo.

Čak sam i boje majica svake škole
preuzeo sa te zimske lige. Moram reći da sam imao veliku pomoć profesora
tjelesnog odgoja u školama, bez kojih bi to bilo nemoguće organizirati, kako
onda, tako i danas.

Naravno da se sjećam prvog
izdanja, bilo je to u proljeće 2009., olimpijada je trajala samo 5 dana i bilo
je jako intenzivno. S vremenom smo to malo rastegnuli kako djeca ne bi bila
toliko opterećena i mislim da je ovo primjer kako bi se trebala organizirati školska
sportska natjecanja.

U dosadašnjih 11 izdanja bilo je
pregršt lijepih momenata, nekako mi je uvijek najdraže kad neka manja škola
uzme medalju, pogotovo ekipnu, jer oni to stvarno drukčije proživljavaju. Ono
što nikad neću zaboraviti je otvorenje prve olimpijade kad su bile prepune
tribine navijača sa zastavicama u boji koje smo izradili posebno za tu prigodu,
kako bi što ljepše podržali svoju školu.

Bila je to prava euforija.
Izdvojio bih i Ivanu Knapić koja je baš na školskoj olimpijadi prvi put trčala
duge pruge, a kasnije se posvetila atletici, te postigla brojne uspjehe na
državnom nivou i postala višestruka prvakinja Hrvatske.

Moment koji mi je ipak broj jedan
je otvorenje jubilarne 10. Olimpijade u dan prije otvorenom Sportskom centru
Franko Mileta, s najboljom hrvatskom sportašicom svih vremena, Janicom
Kostelić, u glavnoj ulozi. Ta dva dana (otvorenje sportskog centra i 10.
Olimpijade) su mi sigurno na prvom mjestu poslovnog, a u samom vrhu i privatnog
života. Rijetko kad sam bio tako ponosan.

Nova Olimpijada kreće ovog tjedna. Ima li kakvih novosti ili sve ide po
„poznatom voznom redu“?

Pa uglavnom ide sve po poznatom
voznom redu osim jedne lijepe novosti, a to je da su od ove godine u natjecanja
uključena djeca s posebnim potrebama iz centra „Liče Faraguna“, ali i neka
djeca iz ostalih škola koja pohađaju redovnu nastavu uz asistente.

Za njih će se organizirati
natjecanje u atletici i to u trčanju i bacanju loptice. Do sada su nam klinci
iz „Liče Faraguna“ bili posebni gosti, a od ove godine će se i aktivno
uključiti što mi je posebno drago. Tu najveće zasluge pripadaju djelatnici
centra Katji Faraguna, od koje je i potekla inicijativa.

Dvanaest godina već usko surađuješ s djecom. Mijenjaju li se ona?

Imam dojam da da. Mislim da su
djeca sve manje aktivna u slobodno vrijeme što se onda vidi na motorici.
Posebno je to vidljivo na olimpijadama vrtića gdje prođu sva djeca od prvog do
zadnjeg, pa se dobije cjelokupna slika. 

Mišljenja sam da bi se, u prosjeku,
od 100 djece, svih 100 trebalo baviti bar nekim sportom, pogotovo u mlađoj dobi
tj. u osnovnoj školi. Apeliram stalno i na roditelje da uključuju djecu u
aktivnosti, jer vidim i po svojoj djeci, nekad bi i oni najradije sjeli na kauč
i buljili u tv ili tablet.

I to je u redu dok je u granicama
normale, ali što više bi trebali biti aktivni. Svako dijete u Labinu može naći
neki sport kojim se može baviti, nebitno da li su u tome uspješni ili među
najboljima.

I još nešto, ne smije se djecu
kažnjavati da im oduzmete sport. To mi je skoro kao da im nećete dati hranu jer
su dobili jedinicu u školi. Treba ih kažnjavati drugim stvarima, oduzimanjem
tehnologije npr., ali ne onim što je dobro za njih.

Naravno da je škola na prvom
mjestu, ali sport je po meni najbitniji za zdravlje djeteta i pravilan razvoj.

Pratiš rezultate rukometaša, rukometašica i nogometašica. Kakve sezone
im predviđaš, što bi im zaželio?

Pratim sve labinske klubove, ali
normalno da su najviše u fokusu 3 najveća labinska kluba. Kako je ove sezone
krenulo, rukometašima predviđam tešku sezonu nakon ispadanja i osipanja ekipe
koja je dugo bila zajedno, uz želju da se ubrzo konsolidiraju i mirno plove
prvom ligom.

Rukometašicama sa novom i
ambicioznom upravom predviđam i želim mirnu sezonu i plasman u sam vrh
(nagodinu možda i nešto više), a za sada su me oduševili nogometaši koji su na
vrhu ljestvice uz stvarno dobru igru. I svima ostalima želim mirne sezone uz
što manje „potresa“, a što više sportskih uspjeha.


REKLI SU O SINIŠI VERBANCU