Home LABIN Labin - ostalo “Ni Nova godina nije bila toliko bitna u Jugoslaviji kao Dan republike!”

“Ni Nova godina nije bila toliko bitna u Jugoslaviji kao Dan republike!”

Na današnji dan u Jugoslaviji se
slavio Dan Republike. I danas je na spomen 29. studenog starijim generacijama
dovoljno reći samo te dvije riječi – Dan i Republike bez dodatnih pojašnjenja.
Što se za Dan državnosti ne bi moglo reći, uslijed mijenjanja datuma tog
praznika u Hrvatskoj, mnogi njezini stanovnici ne znaju kojeg datuma se održava
(25. lipnja).

Zbog čega je baš taj datum
odabran da bude glavni praznik bivše SFRJ? Njime se obilježavala obljetnica na
2. zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu 29. studenog 1943. kada je ukinuta monarhija i
sva prava kralja Petra II Karađorđevića. Na zasjedanju je bilo 142 delegata, a
odlučeno je kako će o uređenju buduće države odlučiti njeni narodi nakon rata.

Odlučili su kako će budućoj
Jugoslaviji pripojiti i teritorije koji su na kraju Prvog svjetskog rata ostali
u sastavu Italije (Istra, Zadar, Slovensko primorje…). AVNOJ je Josipu Brozu
Titu dodijelio naziv maršala i tada mu je povjerena ‘prva vlada’ nove Jugoslavije.

Ono po čemu stariji pamte ovaj
dan je da su to uvijek bili neradni dani, pioniri su polagali zakletve,
organizirale su se razne svečanosti uz pune trpeze.

Uz to što je Dan republike bio
neradni dan, nije bilo neobično da radnici dobiju i po dva slobodna dana kako
bi ga nekako spojili s vikendom. Tako da je Dan Republike došao nešto kao mini
godišnji. Prvašići su tog dana polagali zakletvu i postajali Titovi pioniri.
Svaki je dobio plavu kapu i crvenu maramu. Čitali su se sastavci na temu ‘Zašto
volim druga Tita’.

A prvih nekoliko stihova zakletve
idu ovako: “Danas, kada postajem pionir; Dajem časnu pionirsku riječ: Da
ću marljivo učiti i raditi i biti vjeran i dobar drug.” Oni nešto stariji
imali su masovni običaj da zakazuju svadbe na taj državni praznik, tako bi
slavlje bilo još veće. Jer ni Nova godina nije bila toliko bitna u Jugoslaviji
kao Dan republike. To je, uz primanje u pionire, bio je jedini način da se
prosječnog građanina Jugoslavije izvuče iz kuće.

U kućama bi se gostili, jeli
pripremljene svečane ručkove i pili pokoju kapljicu više. Na televiziji se
emitirao posebno svečan sadržaj: na prvom programu partizanski filmovi, a na
drugom su se prikazivala kole i plesovi svih naroda. (Valerija Bebek)