Home STARE KATEGORIJE Labin - Gradonačelnik Položeno cvijeće na grob Giuseppine Martinuzzi

Položeno cvijeće na grob Giuseppine Martinuzzi

Povodom 94. obljetnice smrti
labinske učiteljice, spisateljice i revolucionarke Giuseppine Martinuzzi danas su cvijeće na njezin grob na Gradskom
groblju položili zamjenica gradonačelnika Federika Mohorović Čekada,
potpredsjednik Zajednice Talijana Labin Tullio Vorano i njegova supruga Marija
Vorano te predstavnica Narodnog muzeja Labin Olja Višković. Pritom su
podsjetili na njenu ostavštinu koja je nedavno, po njenoj oporučnoj želji,
vraćena u Labin. Naime, Giuseppina je oporukom iz 1897. g. svoju ostavštinu
poklonila gradu Labinu. Danas se čuva u Narodnom muzeju Labin.

Giuseppina Martinuzzi (14.
veljače 1844. – 25. studenog 1925.)

Giuseppina Martinuzzi rođena  je 14. veljače 1844. godine u dobrostojećoj
obitelji u Labinu kao kći Antonije Luis i Giovannija Pietra Martinuzzija.
Obitelj je izvorno potjecala iz Tricesima u provinciji Udine. Poput mnogih
djevojaka iz ondašnjeg visokog društva Giuseppina je željela postati
učiteljicom. Učila je i privatno polagala ispite da bi joj se želja ostvarila.
Kao učiteljica službovala je u osnovnoj školi u Galižani, zatim 1873. godine u
osnovnoj školi u Labinu, te naposljetku 1875. godine u Miljama (Muggia). Iako
je po zanimanju bila učiteljica, ujedno je bila izvrsna odgajateljica i
književnica, sposobna spisateljica i pjesnikinja, autorica pedagoških studija,
pa i udžbenika za osnovnu školu. Njezino djelo Manuale Mnemonico (Priručnik za
pamćenje) iz 1866. predstavlja primjer stvaranja shema koje olakšavaju pamćenje
gradiva. Pisala je različite školske tekstove za djecu, iako su ih austrijske
vlasti često odbacivali, ne odobravajući ih zbog toga što “ne sadrže
nikakve događaje ni povijesne činjenice koji bi u djeci izazivali divljenje i
ljubav prema Austrijskom domu”.

Vatrena patriotkinja julijskog
iredentizma bila je neumorni borac, prijateljica Tomasa Lucianija, Filippa
Zambonija i Atilija Hortisa. Surađivala je s ondašnjim dnevnicima: tršćanskim
Indipendente, pulskim Scolta i L’ Eco, porečkim Istria i rovinjskim Le Alpi
Giulie. Proširila je suradnju s bolonjskim časopisom La Donna, rimskim L
‘Ateneo Italiano, udinskim Pagine Friulane i mesinskim La Fata Morgana.

Početkom 20. stoljeća započela je
aktivan politički život. Zastupala je ideju socijalizma ili kako ga je nazivala
“humanog socijalizma”, te je bila ako ne prva, onda jedna od prvih
socijalistica uopće. U to vrijeme njene političke aktivnosti, Labin je bio u
sastavu Austo-Ugarske Monarhije i svoju je borbu vodila najčešće iz Trsta. Bez
obzira na svoje građansko porijeklo, život je posvetila borbi za
najsiromašnije, radnike i seljake, njihovom obrazovanju i izjednačavanju
njihovih prava s bogatijima, te borbi za pravo glasa žena.

Njezino najbolje djelo socijalnog
karaktera je Ingiustizia (Nepravda) iz 1907. godine napisana u stihovima. Od
svih balada, elegija, soneta i oda koje sačinjavaju djelo, entuzijazmom i
strašću ističe se autoričina vjera u radnički revolucionarni pokret. U toj
poemi svoje su mjesto pronašli također i osjećaji. Zbog načina pisanja i
političkih razmišljanja, za vrijeme austrijske vladavine često su joj djela
bila cenzurirana ili se uopće nisu tiskala.

Učiteljica iz Starog Grada,
mirovinu je dočekala u rodnom Labinu. Umrla je u noći 25. studenog 1925.
godine, a njezin je grobni spomenik na gradskom groblju u Labinu nadvišen
jednim stupom od bijelog istarskog kamena s plamenom koji treperi na vjetru,
postao mjesto koje na jednostavnom kamenom natpisu nosi samo ime.