Home STARE KATEGORIJE Sport - Ostali Pročitajte intervju Luke Stepančića iz prošlog desetljeća: “Kruna svega bi bila reprezentacija...

Pročitajte intervju Luke Stepančića iz prošlog desetljeća: “Kruna svega bi bila reprezentacija i igranje LP”

Prije 13 godina, na Labinštini je
vrlo popularan bio portal LabinSport, a u sklopu toga bila je rubrika U18 gdje
je Siniša Verbanac intervjuirao mlade sportaše. Jedan od takvih bio je Luka Stepančić, od
neki dan srebrni na Europskom prvenstvu u rukometu. Kako je razmišljao i
govorio 18-godišnji Luka, pogledajte u nastavku. Snovi se ponekad ostvaruju…


Ako šetajući Labinom sretnete
jednog crnog dečka i pomislite „uhhh kako je visok!“, sigurno ste naletjeli na
Luku Stepančića, rukometaša „Mladog rudara“ i člana hrvatske kadetske
reprezentacije. Sa svojih 201 centimetar, mogao bi slobodno i među obruče, ali
i na poziciji desnog vanjskog visina mu je od velike pomoći. Teško da postoji
blok preko kojeg on ne može skočiti.

Luka je rođen 20. 11. 1990.
godine u glavnom, pardon, najvećem gradu naše županije. Živi u mirnoći
Zartinja, zajedno sa roditeljima. Tata mu je Franko, čisti „Labinjon“, dok je
mama Ankica porijeklom iz Dalmacije. Sestra Ana studira poduzetništvo na
privatnom fakultetu u Zagrebu. Trebao bi joj se Luka uskoro pridružiti ali o tome nešto kasnije.

RUKOMETNI „MOZART“

Kada si počeo igrati rukomet i zbog čega?

U početku sam se, istina, bavio
nogometom. Od sedme do desete godine igrao sam u „Rudaru“. Tada sam jednom
prilikom prisustvovao treningu rukometaša gdje je trenirao i moj prijatelj i
odmah sam se „zapalio“. Od onda sam zaljubljen u rukomet. Bavio sam se na
kratko i budokai-em, a od „nesportskih“ aktivnosti završio sam glazbenu školu
za klavir.

Kako si stizao uklopiti sve te aktivnosti?

Sve me zanimalo, sve sam htio
probati. Moram reći kako me nitko nije ni na šta tjerao, uvijek sam sam
odabirao što mi se sviđa. Čak sam se kratko vrijeme bavio brdskim biciklizmom.
Bio sam član „Istrabike-a“ i odvozio dvije utrke sa odličnim rezultatima. Na
kraju me rukomet najviše privukao.

Počeo si u najmlađima?

Da ali kratko sam bio u mini
rukometu, možda godinu dana. Onda sam prešao u mlađe kadete. Silom prilika
morao sam igrati na poziciji desnog krila zbog malog broja igrača. Nismo baš
imali nekih uspjeha. S druge strane, ulazak u kadetsku ekipu bio je dosta
težak. Tada je ući u kadete značilo da si stvarno dobar. Bila je to odlična
generacija. 

DATOS KAO BILIĆ

Kakav je bio prijelaz među seniore?

U seniore me pozvao trener
Milevoj kad je preuzeo klupu. On me stavio na moju prirodnu poziciju, desni
vanjski. U početku nisam dobivao previše prilika što je na neki način i
normalno. Posvetio sam se uglavnom treniranju kako bi što više napredovao. Na
startu sam imao ogromnu tremu. Kad bi dobio priliku loše bih odigrao. Ali to je
nešto što vjerojatno mora proći svaki mlađi igrač. Sa više utakmica u nogama,
trema prolazi.

Ovu sezonu si puno više igrao, pogotovo otkad je Datos postavljen za
trenera. Da li si zadovoljan ukazanim povjerenjem?

Jako sam zadovoljan. Trener me
gura i to mi jako puno znači i jako sam mu zahvalan zbog toga. Otkad je on
došao puno toga mi se promjenilo. Unio je novo ozračje u ekipu, ukinuo je
famoznu podjelu „stari – mladi“, više nas je na treningu, nema nikakve
ljubomore među igračima… 

Usprkos dobroj atmosferi, rezultat je izostao. Koji su po tebi razlozi?

Pa… ne znam. Nakon nekih „glupo“
izgubljenih bodova u prvom djelu, imali smo prilika, ali nakon poraza od
„Arene“ u Puli, sve nam je propalo. Istina, falilo nam je sportske sreće u
nekim utakmicama, ozlijedio nam se jedan od bitnijih igrača, Zupičić… Možda
nam je nedostajalo i malo više želje…ne znam…

„Mladi rudar“ sigurno ima
kvalitetu i obavezu da igra 1B ligu i nadam se da će uskoro to uspjeti.

ZAGREB, ZAGREB, U SRCU MI ZVONI!

Navodno ti nećeš biti dio tog budućeg uspjeha. Seliš se u metropolu?

Da. Krajem mjeseca trebao bi
potpisati ugovor. Dobiti ću stan na korištenje, stipendiju i igrati za drugu
ekipu „Zagreba“, povremeno i za kadete. Uvjeti su odlični. Bilo mi je teško
odlučiti se na takav korak, da smo izborili 1B ligu, možda bih i ostao. Ovako,
mislim da mi je bolje za razvoj moje karijere da budem u jednom takvom klubu
gdje sigurno mogu više napredovati. Na kraju krajeva, tako sam puno bliže
reprezentaciji. Imao sam ponude i nekih drugih prvoligaških klubova ali mislim
da bi mi to bio preveliki skok.

U reprezentaciju si već više puta pozivan?

Početkom godine dobio sam poziv
od izbornika Vladimira Canjuge za pripreme u Pulu. Na žalost, otpao sam za
mediteranske igre u Egiptu zbog ozljede. Zatim sam, nakon saniranja ozljede,
pozvan na okupljanje u Čakovec, gdje smo igrali protiv „Varteksa“ i “Pipa“.
Mislim da sam se pokazao u dobrom svjetlu jer sam nedavno sudjelovao na
kvalifikacijskom turniru za EP u Češkoj, koji se odigrao u Puli. Pobjedili smo
Gruziju, Norvešku i Belgiju i kvalificirali se. Sad nam slijede pripreme u
Crikvenici i Delnicama nakon čega će se odrediti konačni spisak putnika. Nadam
se da ću biti na njemu!

Reprezentacija ti puno znači?

I inače sam veliki navijač
Hrvatske u svim sportovima i jako mi puno to znači. Nositi hrvatski dres na međunarodnoj
utakmici, slušati himnu, stvarno je neopisiv osjećaj.

„GRUJO“ KAO PRIMJER

U tvom sportskom odrastanju sigurno postoji neki trener kojeg bi
izdvojio kao najzaslužnijeg za tvoje rukometno znanje?

Bez razmišljanja Zdenko Batinić.
Trenirao me pet godina u kadetima i mogu reći da me najviše on naučio. Bili smo
odlična klapa: Martinović, Bartolić, Jajčević, Mušković, Griparić, Franković i
ja. Prava klapa sa „Bećetom“ na čelu. Tako reći, Bećo nam je kao drugi tata,
svoje rukometno znanje svi dugujemo njemu. Uostalom, i Andrej Franković je
pozvan na pripreme reprezentacije. On sumnja da se može nametnuti dok sam ja
uvjeren u suprotno. Vidio sam dosta pivota u reprezentaciji, nijedan nije do
koljena Andreju. Zbog svega mi je žao što se nismo uspjeli plasirati na
završnicu državnog  prvenstva.

Naravno da moram spomenuti i
Datosa, on ima puno zasluga što sam pozvan u reprezentaciju. Da nisam igrao u
klubu, ne bi ni u repki.

Vjerojatno imaš nekog rukometaša koji ti je uzor?

Pa baš i nemam. Kad bi morao
odabrati jednog, rekao bih Pero Metličić. Od ovih meni bližih, uzor mi je Vlado
Gruičić. On je sve uspio postići svojim radom. Na treninzima je ostajao po sat
vremena nakon ostalih, uvijek se maksimalno zalagao i sad mu se to vraća.
Zahvalan sam mu i jer mi je svojim savjetima jako puno pomogao kad sam pozivan
u reprezentaciju.

Uz kojeg suigrača voliš igrati?

Uz Andreja Frankovića definitivno
ali i sa ostalima iz kadetske ekipe. Od seniora, puno mi pomaže Pejić svojim
savjetima i iskustvom. Moram reći da mi i ostali stariji igrači dosta pomažu.
Odlična smo klapa, uopće nema neke zavisti ili ljubomore.

Sa svojom visinom predodređen si za vanjskog. To ti više odgovara nego
krilo?

Da, više se sudjeluje u igri a i
mislim da na toj poziciji mogu puno više dati. Osim toga obožavam igrati
obranu. Pogotovo kad mogu vratiti dobivene udarce koje sam dobio u napadu!

Što bi izdvojio kao najveći sportski uspjeh?

Od natjecanja, osvajanje
međunarodnog turnira u Mađarskoj sa reprezentacijom Istre. Najveći sportski
uspjeh općenito mi je poziv u reprezentaciju. Nadam se da me najveće stvari tek
čekaju. Možda već u Češkoj gdje branimo europsko zlato.

AJMO DVORANA!

Hrvatski rukomet?

Isto kao i nogomet, imamo jedan
ozbiljni klub. Nešto se treba promjeniti jer se nikad nećemo ni približiti
Nijemcima i Španjolcima koji imaju najjače svjetske lige dok je Slovenija,
zamislite treća u klupskom rukometu. Mi smo tek četrnaesti. Zagreb bi mogao slijedeću
sezonu nešto napraviti u Europi, pogotovo ako dođu Balić i Valčić. Hrvatsko
prvenstvo već su sad osvojili.

Što se tiče reprezentacije,
mislim da smo prošli vrhunac i da je ovo drugo mjesto na EP bio „labuđi pjev“.
Došlo je možda i do laganog zasićenja ove generacije. Na SP nam je zadnja
prilika da nešto napravimo, imati ćemo publiku iza sebe koja će nam sigurno
dati više snage.

Što misliš o labinskom sportu općenito?

Svake godine izbacimo par dobrih
pojedinaca: što u rukometu, što u nogometu, atletici, biciklizmu… Rezultati
su nam puno slabiji nego što bi mogli biti. Nemamo nikakve uvjete, dvorana nam
je katastrofalna, stadion ništa bolji. Tu se mora puno toga promjeniti pa će
stići i rezultati.

Školska situacija?

Vrlo dobar sam učenik, trenutno mi
je škola najvažnija. Planiram u Zagrebu završiti gimnaziju, a poslije upisati
vanredno neki fakultet. Naravno da će mi nakon završetka srednje škole
najvažniji postati rukomet ali volio bih uz to nešto i završiti.

Što bi radije izabrao, uspješnu rukometnu ili uspješnu poslovnu
karijeru?

Rukometnu. Krajnji cilj mi je da
odem u neki veliki klub, da zaigram ligu prvaka. Trebati će puno odricanja ali
spreman sam. Volio bi, naravno, doći i do seniorske reprezentacije, to bi bila
kruna svega.

KRATKA PITANJA

 1)      Omiljeni klub?

„Mladi rudar“

 2)      Omiljena hrana i piće?

Hrana sve, a piće „Cedevita“

3)      Gdje izlaziš?

Tamo gdje je ekipa!

4)      Prijatelji?

Uhhh… ima ih puno…

5)      Muzika?

Od narodne, preko house-a do
klasike!

6)      Film?

„300“. Predobar je.

7)      Da ti se može ostvariti bilo koja sportska
želja, što bi to bilo?

Finale lige prvaka u dresu
„Kiela“

8)      Što voliš?

Cure i rukomet.

9)      Što te smeta?

Zavist i ljubomora.

10)  Imaš curu?

Ne.