Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Remzo Zalihić: U drugoj polovici godine planiram još jedan LED display u...

Remzo Zalihić: U drugoj polovici godine planiram još jedan LED display u Labinu

Remzo Zalihić je jedna od rijetkih osoba koju
autor ovih redaka može, bez straha od negativnog ishoda, zamoliti za opširan
intervju nakon svih fešti i „najluđe noći“. Što god mislili o njemu, morate mu 
odati priznanje na vrlo rijetkoj otvorenosti prema medijima. Poduzetnik i jedan
od najuspješnijih predsjednika NK Rudar, barem u posljednja dva-tri desetljeća,
osvrnuo se na mnoge sportske i političke teme.

Koliko ste sveukupno
zadovoljni prošlom godinom?

Sve u svemu, htio – ne htio, moram je označiti
uspješnom. Naprosto nemam argumente za neku drugu ocjenu, naravno i dalje
vrijedi konstatacija da se uvijek moglo i može bolje.

Što smatrate
najvećim poslovnim uspjesima u 2019.?

Prije svega proširenje marketinške ponude tvrtke
Rudar marketing na LED display uređaj, pomoć tebi oko pokretanja – točnije
zatvaranja financijske konstrukcije Labinske Komune, isto na portalu IstraSport.eu,
kao i početak poslovne suradnje s HNK Rijeka. Potpisali smo nekoliko važnih
strateških ugovora koji jamče kvalitetne pretpostavke za stabilnu 2020. godinu.

Nisu rijetki
oni koji Vam znaju prebaciti kako ste, na određeni način, miljenik gradske
uprave, odnosno gradonačelnika?

Oguglao sam na te teorije zavjere. Ne osjećam se,
po bilo čemu favoriziran. Istina je, u jako dobrim odnosima sam s gotovo svima
u gradskoj upravi, no nisam jedini. Također, vrlo dobro znam kako razmišlja gradonačelnik pa mogu slobodno ustvrditi da su svi labinski poduzetnici, kako oni veliki –
jednako tako i mi mali, njegovi miljenici, naprosto jer je to njegova
percepcija vođenja grada.

Odgovorno tvrdim da se u Labinu nikog, i na bilo
koji način, ne sputava, bar ja ne znam za takve primjere. Za svakog, tko ima
zdrave i realne ideje, uvijek postoji spremnost i susretljivost gradske uprave kad
je u pitanju pomoć i suradnja.

Što smatrate
najvažnijim događajem u Labinu u 2019. godini?

Teško je to relevantno ustvrditi, ponajprije jer
Labin ide naprijed koracima od „sedam milja“, pa se važni događaji sustiži,
doslovno iz dana u dan.

Ako već moram nešto istaknuti onda je to kružni tok u
Rapcu, kako zbog daljnje urbanizacije mjesta i poboljšanja protočnosti i
sigurnosti prometa, još više jer je posao zgotovila domaća tvrtka, i to u
rekordno kratkom roku – uz to po daleko najpovoljnijoj cijeni, stvorivši tako reference
da i u budućnosti samostalno radi velike infrastrukturne radove, kojih će
sigurno biti.

Inače, ne „palim“ se na deklarativni
lokal-patriotizam, već isključivo na pragmatizam, koji sam objasnio u ovom
slučaju. Stoga držim da prioritet, naravno utemeljen na pozitivnoj zakonskoj
osnovi, moraju imati tvrtke koje zapošljavaju domicilnu, labinsku radnu snagu i pune labinski gradski proračun.

Da li Vas je
nešto u prošloj godini razočaralo, jeste li od nekoga ili nečega očekivali više?
Možete li istaknuti barem po jednu osobu u Labinu, kao pozitivan i negativan
primjer?

Teško se oduševljavam, a još teže razočaravam. Evo
kad me pitate od koga su mi očekivanja bila veća, reći ću da Vijeće Grada Labina,
po meni,  nije na nivou na kojem bi moralo
biti. Čast izuzetcima ali pozicija je loša, a opozicija još gora. 
Previše je tu politikantstva i jeftinog populizma, u obje grupacije, u
svakoj na svoj način.

Ponekad „bacim oko“ na video prijenose, najveć su
mi misterij oni vječito suzdržani – pa zašto dolazite!? Ne znam što me više „uveseljava“, naručena pitanja
pozicije ili deplasirana opozicije na aktualnom satu. Najčešće su ta pitanja
svrha sama sebi, posebno ona „najpametnije vijećnice“, koja se, na jedan
krajnje ciničan i zajedljiv način, predstavlja kao stručnjak nad stručnjacima. 

A onda za govornicu, na primjer, izađe pročelnica Lukšić
i stručnim odgovorima razotkrije njihovu površnost i nestručnost. To me
podsjeća na scene iz partizanskih filmova gdje se pokušava, „gerilski“ i sporadično,
pucati po mitraljeskom gnijezdu, a onda
mitraljezac prebaci na rafalnu paljbu, metci frcaju na sve strane, pa
„napadač(ica)“, glavom bez obzira, bježi u zaklon, dok ostalim ne pada na pamet
iz njega izaći. 

Samim tim, kao pozitivan primjer ističem Anamariju
Lukšić koja me doista fascinira svojim znanjem, a još više prezentacijom.
Nova pročelnica Blašković je, čini mi se, „nadolazeća zvijezda“. Paranoična opsjednutost
Glorie Paliska direktorom Vodovoda Labin je pak najnegativniji primjer u
minuloj godini. Još je falilo samo da Škopca optuži kao glavnog krivca što voda
teče nizbrdo, a ne uzbrdo.  

NK Rudar je,
po svim ocjenama, bio uspješan u 2019., što bi ste istaknuli?

Rudar iz godine u godinu raste, i to na svim
poljima, no još je tu jako puno posla. Dosta vremena trošim na klub, u šali
često znam reći kako svoju tvrtku vodim u slobodno vrijeme, kad mi to obveze u
Rudaru dozvole. U biti ima tu i istine, ali kad se hoće sve se može. Meni je
Rudar strast, a obnašanje predsjedničke funkcije doživljavam kao veliku
privilegiju, te čast i osobito zadovoljstvo.

Pošto je financiranje omladinskog pogona
kvalitetno riješeno novcem Sportske zajednice, najvažnijim smatram veliki
iskorak u marketinškom segmentu, na kojem je utemeljena opstojnost seniorske
momčadi, što su zorno pokazali rezultati u prvom dijelu natjecateljske sezone.

Spomenuli
ste omladinski pogon NK Rudar. Kako biste ga rangirali u odnosu na ostale u
Istri? Koliko ste zadovoljni stanjem u tom segmentu kluba?

Bez obzira što je Rudar na samom vrhu u Istri,
nisam zadovoljan, može se i mora puno bolje. Posebno sam tužan zbog nekih osobnih
antagonizama i netrpeljivosti koji stvaraju loš dojam, jednostavno fali više zajedništva
i međusobnog uvažavanja.

Nekima je ego veći od Učke. Nisam zadovoljan ni
infrastrukturom. No, apsurdno je da su najbolji rezultati tamo gdje su
infrastrukturni uvjeti najlošiji, u Puli i Labinu; a najlošiji u Rovinju i Umagu
gdje je veliki broj igrališta s prirodnom i umjetnom travom. 

Kako
komentirate dešavanja u labinskom rukometnom klubu?

Iskreno, jako ih površno pratim, pa mi je teško
nešto decidirano tvrditi. Dojam je da su lani olako prokockali prigodu koja im
se ukazala. Imali su i novac i obećavajuću poziciju u natjecanju koju su
prokockali jer su olako shvatili situaciju.

Mislim da se predsjednik
Franković previše oslanjao na suradnike
koji nisu bili dorasli zahtjevima elitnog ranga. Podignuli su vrlo visoko ljestvicu
očekivanja, pa će je sad jako teško ponovno dosegnuti.

Radili ste
u rukometu i nogometu, da li je uopće moguće povlačiti paralele između ta dva
sporta?

Teško, može se slobodno ustvrditi da su to dva
sporta sa dijametralno suprotnim pretpostavkama. Posebno je to neusporedivo na
globalnom planu. U hrvatskim okvirima nogomet napreduje, rukomet strelovito
stagnira i na žalost čekaju ga jako teška vremena.

Bojim se da je rukomet već
na nivou košarke u kojoj čak i oni najbolji, poput Cedevite, odlaze preko
Bregane. Nekad rukometni div Zagreb gleda u leđa Vardaru, a sjećam se kad smo
dolazili u Skopje prije 20-ak godina Makedonci samo što nisu proglašavali
nacionalni praznik.

Rukomet u Labinu ima veliku tradiciju zahvaljujući
kojoj se još donekle održava. Prednost rukometa u odnosu na nogomet, posebno u
labinskim okvirima, je što se igra u dvorani i to u večernjem terminu. No, pogledate
li strukturu gledatelja lako će te uočiti da su gotovo tri četvrtine žene i djeca. Nogomet
to neće imati nikad, ali će, kakav god bude bio, imati „vjetar u jedra“
globalne popularnosti.

To se najbolje osjeti na masovnosti. Mi u
okruženju od desetak kilometara imamo još osam nogometnih klubova, a imamo gotovo
dvostruko brojniji omladinski pogon u odnosu na Rudan. Još da se naši u klubu,
barem upola, trude poput njih, koji svako malo organiziraju manifestacije tipa
„Igram rukomet – volim rukomet“ ili da imamo iole povoljne infrastrukturne
uvjete, gdje bi nam bio kraj. Nogomet među djecom populariziraju Messi i
Ronaldo, i to je za rukomet nenadoknadiva prednost.

Spomenuli
ste osam klubova na Labinštini. Prati Vas glas da malo činite na uspostavi
suradnje s njima, bez koje nema napretka?

Činjenica je da bi tih osam klubova u bližem
okruženju nama trebala biti svojevrsna prednost. No, praksa pokazuje da nam je
to u stvari veliki nedostatak. Naime, svi ti klubovi imaju izdašne novčane
dotacije od strane svojih jedinica lokalne samouprave, koji u pravilu troše
isključivo na seniorski pogon. Izuzme li se Jedinstvo Omladinac, nitko od njih
nije stvorio jednog-jedinog igrača u zadnjih dvadesetak godina, a svi odreda
crpe omladinski pogon Rudara, usput nabijajući cijene polu-igračima. 

Evo zimus je sportski direktor Josipović pokušao
okupiti par nogometaša s Labinštine, da vidimo da li bar djelomično mogu udovoljiti
kriterijima treće lige.  Bez obzira
koliko to zvučalo nelogično, zapelo je na financijskim uvjetima koje su
tražili. Mi sigurno nećemo stvarati nerealne odnose i plaćati van kriterija,
makar nas se na to ovakvim potezima pokušavalo prisiliti okruženje.

Uz sve to, situaciju vrlo često otežavaju bolesno
ambiciozni roditelji koji žele da im sinovi, po svaku cijenu, još dok su
juniori, moraju igrati u seniorskoj momčadi na platformi lokal-patriotizma, a
ne višegodišnjeg istrajnog rada. I onda ih vode po okolnim klubovima gdje se
jako loše trenira, uslijed čega „nestanu“ za godinu-dvije, nakon čega šire famu
kako im u Rudaru nije pružena prava prilika.

Dosta
sporta, vrijeme je za politiku. Komentar prvog kruga predsjedničkih izbora i
prognoza – tko će biti na mjestu predsjednika od ponedjeljka?

Svoju prognozu, točnije želju, javno sam obznanio
još u lipnju prošle godine, kad sam u zaglavlje svog Facebook profila stavio
Milanovića, što se tad činilo dosta romantičarskim. Njegov sraz sa KGK doživljavam
kao sraz dvije Hrvatske, desne i lijeve u odnosu na zamišljenu liniju
Karlobag-Karlovac-Virovitica.

Možda se čini apsurdnim, ali sam uvjeren da bi
Milanovićeva pobjeda učvrstila poziciju Andreja Plenkovića, i širom otvorila
vrata velike jesenje koalicije, pa nisam siguran da je i on sam ne priželjkuje.
U svakom slučaju navijam za Milanovića i Plenkovićevu struju unutar HDZ-a, a samim
tim i za naprednu i uljuđenu Hrvatsku.

U čemu
vidite razloge za dugogodišnju dominaciju IDS-a u Istri?

Ponajprije u političkoj dosljednosti i kadrovima.
Na vrijeme, hrabro i odlučno, osvježavaju kadar, uspješno u hodu redovito rade pravovremenu
smjenu generacija. U IDS-u nema nezamjenjivih. Sami kažnjavaju nečasne poteze
unutra stranke, poput slučaja Ostojić, ne čekajući da to učine birači.

Možete li
istaknuti po jednog istarskog političara kao pozitivan i negativan primjer, kako
u poziciji tako i opoziciji?

Puno je pozitivnih primjera, kad je pozicija u
pitanju to je, po meni, svakako gradonačelnik Buzeta Siniša Žilić kao
jednostavna i pristupačna osoba širokih životnih pogleda.  Slučaj Glorie Paliska, koja je sebe
predimenzionirala, već sam napomenuo, stoga, a vezano za prethodno pitanje uopće me ne čudi njena
detronizacija s mjesta dopredsjednice IDS-a.

Marija Bratulića ne poznajem osobno, ali po onom
što mogu zaključiti na osnovu medijskih objava mislim da je bez konkurencije
naj-opozicijski političar  u Istri i
primjer kako se vodi jedna mala jedinica lokalne samouprave.

Kakvi su Vam
planovi u 2020. godini?

U tijeku su pregovori o preuzimanju dijela
marketinga NK Istra 1961, vidjeti ćemo što će od toga biti. Sin mi je
registrirao tvrtku za odnose s javnošću Istria Media, pa ću barem u početku i
tu biti značajno angažiran. 

Naravno, trebati će održati te unaprijediti
postojeće poslovanje Rudar marketinga i oba portala. Sredinom godine planiramo
krenuti u realizaciju projekta LED city ormarića, a možda i još jednog LED display uređaja, oboje ako se uspijemo dogovoriti s Gradom Labinom oko
lokacija.