Home LABIN Labin - ostalo Rođeni Vinežan dobitnik priznate nagrade za životno djelo u Srbiji: “Svi mi...

Rođeni Vinežan dobitnik priznate nagrade za životno djelo u Srbiji: “Svi mi moramo živjeti iz sadašnjosti prema budućnosti…”

Novinar Branko Biočić napravio je veoma zanimljivi
razgovor s gosp. Silvanom Bolčićem, rođenim Vinežanom koji je dobitnik nagrade
Srpskog sociološkog društva za životno delo „Radomir Lukić“.

Silvano Bolčić je redovni profesor sociologije Filozofskog
fakulteta u Beogradu, u mirovini od 1. listopada 2007. godine. Na Filozofskom
fakultetu Univerziteta u Beogradu predavao je predmete: Marksizam i savremeno
društvo, Sociologiju rada, Sociologiju preduzetništva i Ekonomsku sociologiju.
Sistematski se bavio izučavanjem razvoja jugoslovenskog društva, kao i društva
Srbije, i posebno, izučavanjem društvenih aspekata privrednog razvoja i
poduzetništva.

Silvano Bolčić je rođen 1942. godine u mjestu Vinež,
općina Labin, u skromnoj rudarskoj obitelji. Osnovnu školu i gimnaziju završio
je u Labinu sa odličnim uspjehom. Godine 1964., kada je proslavljeno prvo
desetljeće labinske gimnazije, proglašen je najboljim učenikom svih dotadašnjih
generacija gimnazije. Predstavljao je uzor novim generacijama, iz tada
relativno siromašnog istarskog područja, da kroz obrazovanje poboljšaju svoj
društveni položaj. Od dolaska na studije sociologije 1960. godine živi u
Beogradu, sa obitelji. Silvano Bolčić pripada prvim generacijama diplomiranih
sociologa u Srbiji. U to vrijeme fakultetska diploma iz oblasti sociologije
mogla se dobiti jedino na Univerzitetu u Beogradu.

To je bio razlog odlaska Silvana Bolčića na studije u
Beograd. Pored diplome sociologa (1964.) on je na Univerzitetu u Beogradu
stekao i diplomu magistra sociologije (1966.). Njegov profesionalni razvoj bio
je pod utjecajem profesora, koji su dali i svoj mentorski doprinos, poput prof.
Vojina Milića, prof. Cvetka Kostića, kao i sociologa iz drugih prostora
nekadašnje Jugoslavije, ali i onih iz univerzitetskih sredina u svijetu, gdje je
S. Bolčić proširivao svoja profesionalna saznanja. Poseban značaj imale su
doktorske studije, uz mentorstvo prof. Veljka Rusa, na Univerzitetu u
Ljubljani, gdje je stekao doktorat iz sociologije (1974). S. Bolčić je prvi
učenik labinske gimnazije koji je stekao titulu doktora znanosti. Važno je bilo
njegovo naučno usavršavanje i angažiranje na prestižnim svjetskim
univerzitetima, institutima i istraživačkim centrima (University of Michigan,
Ann Arbor, USA 1966 i 2002; Cornell University, Ithaca, USA, u svojstvu
„Fulbrajtovog gostujućeg profesora“, 1979; UN Institute for Social Development,
Geneve, 1975; Swedish Center for Working Life, Stockholm, 1987).

Utjecaj na njegov sociološki profil i izbor
teorijsko-metodoloških pristupa u proučavanju problema imala je i zaposlenost,
odnosno vezanost za osobite naučne institucije. Naime, tijekom prve faze u
razvoju karijere (1964.-1976.), Silvano Bolčić je bio zaposlen kao istraživač i
znanstveni suradnik u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, da bi od 1976.
godine prešao na Filozofski fakultet u Beogradu i tu ostao do mirovine 2007.
godine. Ova rana usmjerenost na ekonomske aspekte društva, ekonomske pojave,
imala je veliki utjecaj da Silvano Bolčić razvije posebno zanimanje i ostvari
jedinstven naučni doprinos u području sociologije koja se graniči i preklapa sa
ekonomijom, a koja je bila zapostavljena ne samo u domaćim, već i u
međunarodnim sociološkim okvirima.

Znanstveni doprinosi Silvana Bolčića u osnovi se mogu
locirati u dva velika sociološka polja. Prvo je široko polje društvenih
promjena, a drugo je specifično polje ekonomske sociologije, odnosno
sociologije koja u fokus istraživanja stavlja sferu ekonomskog djelovanje i
procesa, sa posebnim fokusom na sferu rada, poduzetništva i organizacije.
Objavio je preko 220 znanstvenih i stručnih radova, od toga 7 autorskih knjiga,
a u 30 publikacija je sudjelovao kao koautor.

Njegova knjiga „Interesna dimenzija razvoja“ nagrađena je
1987. godine „Vjesnikovom“ nagradom „Vladimir Bakarić“ kao najbolja knjiga iz
oblasti društvenih znanosti. Knjižnici labinske gimnazije S. Bolčić je poklonio
više svojih knjiga a neke knjige poklonio je i Gradskoj knjižnici u Labinu.
Svih godina od odlaska na studij u Beograd, pa i u godinama ratnih događanja na
prostoru Jugoslavije, dr. Bolčić je provodio dosta vremena, posebno tijekom
ljeta, u Labinu gdje mu živi mlađi brat Serđo, a u Novigradu drugi brat Mario.
Izgradio je i omanju kuću u Ceru gdje sada boravi sa svojom obitelji kada
dolazi “doma” u svoj rodni kraj. Zanimljivi su njegovi pogledi na
situaciju u Srbiji, Hrvatskoj, Europi, Istri pa i zapažanja o rodnom Labinu.

Kako se danas
živi u Srbiji?

Oni koji pamte životne prilike u Srbiji tokom 90-tih reći
će, s razlogom, da su današnje prilike mnogo bolje nego tih godina. Riječ je
prije svega o ekonomskim prilikama. No, prosječna mjesečna primanja zaposlenih
(trenutno negdje oko 420 eura) su, nažalost, i dalje znatno ispod primanja i
najmanje razvijenih zemalja Europske unije. Dobro je što je procenat
nezaposlenih sada znatno niži nego što je bio tokom 1990-tih.

Ipak, mladi ljudi, posebno oni najobrazovaniji, teško
nalaze adekvatno zaposlenje i pristojnu plaću što bi ih zadržalo u Srbiji. Tzv.
odliv mozgova, pa i iseljavanje mladih svih kategorija, i dalje su
zabrinjavajuće visoki. Ratna dešavanja, u koja je Srbija bila duboko upletena,
ostavila su duboke i dugotrajne negativne posledice po život svih koji žive u
današnjoj Srbiji. Te posljedice (ekonomske i sve druge) osjećati će i
generacije koje su rođene nakon 2000. godine.

Oni koji su 90-tih izabrali rat u jugoslavenskom prostoru
kao strategiju prevladavanja raznolikih društvenih, ekonomskih i političkih
problema, nastalih u vremenu SFR Jugoslavije, nisu vodili računa o visokoj
ljudskoj cijeni takvog razornog rješavanja društvenih problema. Tu cijenu danas
plaćaju, htjeli, ne htjeli, prije svega obični građani Srbije, ali i drugih
post-jugoslavenskih društava.

U Srbiji traju
već više mjeseci masovni građanski protesti. Kako vi vidite te proteste?

Za ljude koji ne žive u današnjoj Srbiji i koji o
zbivanjima u toj zemlji znaju onoliko koliko im donose mediji koje oni prate,
najveći dojam na njih imaju politička dešavanja u Srbiji, bilo da su usmjerena
na unutarnje odnose u Srbiji ili na vanjsku (regionalnu i svjetsku) politiku
Srbije. Posljednjih mjeseci izvještavalo se dosta o građanskim protestima, pod
nazivom „Jedan od pet miliona“, u Beogradu, i u velikom broju gradova u Srbiji.

Mnogima nisu jasni ti protesti, pogotovo što nisu jasno
artikulirani ciljevi tih protesta. Ono što jeste jasno, to je da ljudi u
protestu iskazuju naglašeno nezadovoljstvo nedemokratskim, autokratskim načinom
obnašanja vlasti Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke koja već sedam
godina pobjeđuje na lokanim, republičkim i predsedničkim izborima. Nominalno,
aktualna vlast ima legitimnost obzirom na rezultate izbora.

Ali, u
međunarodnoj javnosti često se ističu pohvale Vučiću za ekonomske reforme?

Za ekonomske reforme čiji su ciljevi rast društvenog
proizvoda, privlačenje inostranih investicija, rast zaposlenosti, fiskalna
konsolidacija – primenom mjera štednje (uključiv i višegodišnje značajno
smanjivanje plaća u javnom sektoru i penzija koje se isplaćuju iz javnih
fondova), kao i za modernizaciju državne uprave, Vučić i njegova vlada dobijali
su podršku i pohvale od strane institucija Evropske unije i međunarodne
zajednice.

Sadašnji protesti primarno skreću pažnju na pojave koji ne
mogu biti u skladu sa uspostavom Srbije kao demokratske države. To derogiranje
demokracije, koje je postalo vidljivo svojstvo političkih zbivanja u Srbiji,
posebno u ovoj „Vučićevoj eri“, u suprotnosti je i sa temeljnim vrijednostima
EU. Čini se, međutim, da su iz EU dolazile glasnije pohvale za ekonomske
reforme nego kritike nedemokratičnog načina ukupnog vladanja u Srbiji.

Pojasnite nam
bliže u čemu se ogleda nedemokratičan način vladanja u Srbiji…

Mnogi ocjenjuju da su A. Vučić i njegova stranka, realnim
načinom vladanja, urušili sve bitne institucije demokratske vladavine – fer i
slobodne izbore, slobodu javnog političkog djelovanja, slobodu medija, sistem
podjele vlasti i posebno, autonomiju sudske vlasti i vladavinu prava, kao i
uvažavanje opozicije kao legitimnog učesnika u uobličavanju javnih politika i u
kritičkom prosuđivanju načina donošenja i provođenja zakonodavnih odluka i odluka
izvršne vlasti.

Valja reći da, osim onih koji, izlaskom na ulice i na
druge načine, zdušno kritikuju „svevlast“ A. Vučića i traže rekonstituciju
demokracije u današnjoj Srbiji, i to ne samo izborom novih nosilaca vlasti, već
i odgovarajućim „sistemskim“ promjenama (koje, doduše, nisu jasno
artikulirane), u Srbiji postoji i značajna masa građana koji, otvoreno, ili
tihim ne-protivljenjem, podržavaju vlast Srpske napredne stranke i njenog
lidera. Takvu, i dalje prevladavajuću, otvorenu ili prećutnu, „narodnu“ podršku
vlast A. Vučića vidi kao razlog za nastavljanje praktikovane javne politike, pa
i kao valjan razlog za ignoriranje onih koji protestvuju protiv ove vlasti.

Ima li sličnih
tendencija i drugdje u svijetu?

Aktualna zbivanja u Srbiji otvaranju mnoga pitanja šireg
značaja i to ne samo za ono što bi moglo usljediti u Srbiji, nego i u drugim
zemljama (regiona i šire). Nezaobilazno je pitanje: kako je moguća autokratska
vlast i u društvu gde je uspostavljen sistem političkog pluralizma i
parlamentarizma, gdje su ustavom i drugim zakonskim aktima definisane procedure
za uspostavu ne-autoritarne vladavine? Ima li nešto u osnovnoj konstituciji
društva kao društva što uslovaljava masovno toleriranje ne-demokracije (uz
nominalno verbalno zaklinjanje i većine građana kao i onih koji obnašaju vlast
da su oni „pristalice demokracije“)?

Ako „demokratično“ izabrani nosioci vlasti, svojim realnim
načinom obnašanja funkcija u sistemu vlasti, krše ustavna pravila, izričite
zakonske norme, vlastita politička obećanja, svakako i temeljna moralna
pravila, kao što su ona u vezi sa istinom, pravdom, poštenjem, kako je moguće i
pod kojim uslovima je to moguće, da većina građana, bez vidljivog protivljenja,
trpi takve vlastodršce? Ovo su složena pitanja na koja nije moguće dati kratak
i svima jednako prihvatljiv odgovor. Mnogima se čini da su ta nelogična
društvena dešavanja prije svega posljedica ličnih svojstava pojedinaca koji su
došli na vlast, njihove težnje da vladaju kao nosioci apsolutne i neograničene
vlasti i njihove spremnosti da se koriste svim sredstvima kako bi zadržali
vlast.

Drugi, pak, misle da je takvo nedemokratično vladanje,
čemu se većina građana ne odupira, posljedica neinformiranosti ljudi o tome šta
sve vlastodršci čine mimo zakona i morala, a razlog toj neinformisanosti se
vidi u djelovanju najuticajnijih medija koji su pod kontrolom onih koji su
privatizovali institucije vlasti. Tome se često dodaje i rašireni strah kod
mnogih građana od egzistencijalnih posljedica njihovog protivljenja
uzurpatorima vlasti. Tu su i manipulacije kojima vlasti pribjegavaju kako bi ih
ljudi podržavali. Često se „narodu“ pripisuje i trajno formirani „mentalitet“,
sklonost ka autokratskom vladanju i slijepo pristajanje da odnose u društvu
gdje „vođe“ imaju glavnu riječ o svemu o čemu u državi valja odlučivati.

Nisu li to
dovoljni razlozi za uspostavu autoritarnih načina vladanja?

Iako u svemu navedenom ima dio istine, mislim da se time
previđa i nenametnuto uvjerenje dobrog dijela društva da je određena politika,
koju artikulišu i sprovode nosioci vlasti, u skladu sa sudbinskim interesima
nacije kojoj oni pripadaju. Takva uvjerenja postaju „normalna“ u društvu koje
se uspostavlja „po mjeri“ određene, najbrojnije i dominatne etno-nacije.

Govorim, dakle, o društvu u kome je dominatna etno-nacija
„posvojila“ društvo kao društvo. U takvom društvu sve bitne društvene
institucije postaju „etno-nacionalne institucije“ čije je primarna zadaća da
osiguravaju realiziranje interesa „vladajuće etno-nacije“. Budući da je data
vladajuća etno-nacija istovremeno i najbrojniji dio društva, ono što je „po
mjeri“ te „većine“ doima se kao legitimni državni i društveni interes, pogotovo
ako se do tog većinskog stanovišta dolazi uz formalne procedure demokratičnog
odlučivanja. Ono što se najčešće ne uočava, to su mnoge negativne posljedica
takve „etnonacionalizacije društva“, od kojih je posebno razorno suštinsko
derogiranje demokracije i stalno „klizanje“ ka autokratičnom vladanju od strane
izabranih „lidera nacije“.

Je li to trend
samo u Srbiji, ili?

Trend „etno-nacionalizacije“ društva jeste na djelu već
dugo u Srbiji, ali i u većini postjugoslavenskih društava. Taj trend, po mom
viđenju, uzima maha i u nizu drugih društava, uslijed čega politički značaj
dobivaju one političke snage koje pribjegavaju populističkim politikama,
posebno politikama širenja straha od „drugih“, što onda traži posebnu zaštitu
nacionalnih interesa dominante nacije u toj zemlji („America first“ i sl.
parole).

Valja priznati da postoje situacije realnog ugrožavanja
interesa određenih etnonacija, da su multi-etnička društva često suočena sa
međuetničkim sukobljavanjima koje nije lako prevladati. Ali, nužno je uvažiti
činjenicu da moderna društva nisu etnička društva, da su građani kao građani
nosioci političkog suvereniteta svake moderne države. Moderna društva su
„otvorena“ društva, društva sa rastućom mobilnosti, društva gde svako može biti
po nekoj dimenziji „tuđinac“, tuđinac u gradu gde živi, u regiji, u državi.

Ali, to nije nužno prepreka da se „sa drugima“ živi dobar,
miran i kvalitetan život. Uslov za to jeste da se poštuju jednaka ljudska i
građanska prava i da se bitni odnosi u društvu uređuju na demokratičan način,
gde niko neće unaprijed imati veća prava od drugih lojalnih građana date
zajednice.

Ima li izgleda
da se brže popravljaju tragično poremećeni odnosi među narodima i etničkim
manjinama nekadašnje Jugoslavije koji su živjeli u relativno dobrim odnosima do
početka 90-tih?

Imam o tome i svoje lično iskustvo. Povremeno se čini da
će ti poremećeni odnosi među dojučerašnjim dijelovima Jugoslavije ostati trajno
prisutni u ovom prostoru. Ali, i u proteklih nekoliko decenija, od prestanka
ratnih sukobljavanja, bilo je kraćih perioda poboljšavanja atmosfere i potom
novih pogoršavanja te atmosfere. Ja sam, putujući kući u Istru i potom natrag,
opet kući u Beograd, osjećao te promjene. Želim da vjerujem da će ti periodi
normalizacije odnosa, posebno između Hrvatske i Srbije, bivati sve duži i da će
ljudima biti ponovno normalno da bez zebnje prelaze granice novih država koje
su nastale u dojučerašnjem jedinstvenom jugoslavenskom državnom prostoru. Ono
što se desilo u prošlosti ne može se zaboraviti. Ali, svi mi moramo živjeti iz
sadašnjosti prema budućnosti, a ne iz sadašnjosti prema prošlosti.

Na demokratično izabranim vlastima jeste da nalaze
najbolja rješenja za probleme koji su nastali u prošlosti. Svako od nas može
nešto učiniti da se brže popravljaju ti poremećeni odnosi. Valja se oslobađati
stereotipnih viđenja drugih, valja vjerovati da su i oni „drugi“ i „drugačiji“ u
načelu dobri ljudi sa kojima se može normalno komunicirati i kad ne govore
„našim“ jezikom, i kad praktikuju drugačije običaje od naših. Vjerujem da
svugdje ima više dobrih nego loših ljudi i zbog toga očekujem da se tragična
ratna sukobljavanja u jugoslavenskom prostoru u budućnosti više neće
ponavljati.

Kakvi su Vaši
planovi za budućnost?

Kada se neko odluči da mu životni poziv bude u domenu
nauke, stvarna mirovina nije moguća, iako se intenzitet angažiranja sa godinama
mora smanjivati. Na mom radnom stolu stalno ima obimnijih i manjih tekstova
koje nastojim prirediti za objavljivanje. I dalje imam potrebu da povremeno
napišem poneki tekst i za medije o aktualnim društvenim dešavanjima gdje svoja
stanovišta oslanjam na sociološkim saznanjima, koja, naravno, svakodnevno, i
bukvalno, dograđujem, čitajući nove knjige, nove časopise. Nastojim ostaviti
kolegama iz profesije još poneku knjigu o tematici kojom sam se decenijama
bavio. Dugo sam se bavio tematikom interesa kao determinante ljudskog
ponašanja. O tome, iako sam objavio više kraćih radova, još nisam priredio
jednu ozbiljnu cjelovitu sociološku studiju. Slična je situacija i u vezi sa
tematikom poduzetništva. U ovoj sredini ne postoji cjelovita sociološka studija
o tematici poduzetništva.

Mnogi vjeruju da je to isključivi domen ekonomije. Ali,
najviše bitnih saznanja o poduzetnicima kao nosiocima poduzetništva pripada
domenu sociologije. Moram reći da povremeno gubim motivaciju za takvo vrlo
zahtjevno angažiranje. Iako se govori da živimo u vremenu izuzetne uloge
znanja, društveno moćni i uticajni ostaju ljudi iz domena politike, često
neskloni da uvažavaju znanja stručnih ljudi. Takvu bih opasku mogao dati i za
Srbiju, ali mislim da nije bitno drugačije ni u Hrvatskoj, pa ni u mojoj
Labinštini. Posebno ostaju bez uvažavanja u oblikovanju javnih politika znanja
iz sociologije, iako je upravo to nauka o društvu bez čije ekspertize ne bi
trebalo donositi bilo koju odluku u domenu politike. Želim se nadati da
budućnost donosi bolja vremena u svemu, pa i u društvenom tretmanu sociologije
i sociologa.

(intervju odradio: Branko Biočić)