Home STARE KATEGORIJE Zanimljivosti - Istra “Za moje stvaranje potreban je apsolutni mir i tišina”

“Za moje stvaranje potreban je apsolutni mir i tišina”

U današnje vrijeme kada smo suočeni s masovnim iseljavanjima mladih u inozemstvo, iznenađuju nas priče onih koji ostaju. Pogotovo kad umjesto urbanih gradova biraju ruralne sredine, točnije, jednu od najrjeđe naseljenih općina u Istri.

Posjetivši tradicionalni sajam koji se održava u Meštrovićevom paviljonu, popularnije znanom kao “Džamija”, primijetila sam simpatičnu i vrlo zanimljivu keramiku koja se krila iza imena LeBand home. Tada nisam ni slutila da tvorac ovih malih remek djela živi i radi upravo na Ćićariji. Lokaciju nam, doduše otkrivaju i nazivi određenih keramičkih djela, kao što su Ćićuške, no tko bi ih povezao s Ćićarijom, ovom pomalo zanemarenom prirodnom ljepotom koju su tek rijetki izabrali za svoje boravište ili prebivalište.

Ako ste ovog Adventa posjetili Opatiju, zasigurno ste primijetili prekrasne Orašare ogromnih veličina s kojima se svatko htio fotografirati. Orašari i ručni rad od keramike s početka priče dokaz su svestranosti i nemjerljive kreativnosti, jer iza oboje stoji osoba zanimljivog prezimena: Petar Banda, krajobrazni arhitekt, plesač, filmaš, ali prije svega veliki umjetnik.

Sve me to ponukalo da bolje upoznam tvorca ove umjetnosti i saznam više o njegovom radu.

Tko je Petar Banda?

Rodio sam se i odrastao u Opatiji gdje sam završio osnovnu i srednju školu. S 18 godina sam otišao u Zagreb na fakultet i tamo ostao gotovo 15 godina. Završio sam krajobraznu arhitekturu i stekao zvanje magistra inženjera. U struci sam radio kratko jer me životni put odveo u kazalište u kojem sam proveo skoro 10 godina, kao plesač, suradnik za scenski pokret i u konačnici kao izvođač. I upravo mi se u kazalištu otvorila ljubav prema scenografiji i općenito izradi dekorativnih predmeta. Keramika mi nije samo hobi, već živim od nje, isto kao i od izrade velikih dekorativnih predmeta kao što su gigantski Orašari za Božić.

 

Kako je došlo do toga da si se odmaknuo od struke i krenuo s LeBandom? Još bolje, kako to da si Opatiju zamijenio s Ćićarijom?

Godine 2007. kada je nastupila famozna kriza/recesija, zanimanja kao što su arhitektura i građevina najviše su od srodnih struka počele patiti. Ja sam tada već lagano radio i u kazalištu, tako da sam zapravo preko noći rad u birou zamijenio onim u kazalištu. Nakon određenog broja godina provedenog u velikom gradu shvatio sam da to nije život kojim želim živjeti. Oduvijek sam htio živjeti negdje gdje ću biti najbliži prirodi ili biti dio nje kao što je to sada. Iz Zagreba sam se vratio 2016. godine u Opatiju u kojoj sam ostao kod mame nekih pola godine dok se nisam sabrao i shvatio što zapravo želim. U početku sam htio sve pokretati u Opatiji, ali je problem u tome bio što je to za mene bilo neizvedivo jer kada sve staviš na papir i vidiš sve moguće troškove – to se jednostavno nije isplatilo. Tako sam odlučio da idem u Brgudac, mjesto otkud potječe moja mama i gdje smo imali pradidovu hižu koja je stajala prazna.

Je li lakše stvarati u urbanom ili ruralnom središtu?

Svakako u ruralnom. Urbani prostori su izuzetno bogati distrakcijom kamo god možeš pogledati. Osim toga, za moje stvaranje potreban je apsolutni mir i tišina.

Kako je započela priča s LeBand homeom?

Cijela priča s keramikom je počela zapravo vrlo slučajno. Dok sam još bio u srednjoj školi, imao sam priliku prvi puta sjesti za kolo i oblikovati nešto konkretno od gline kod predivne umjetnice, kiparice Edith Merle u opatijskom atelijeru i to je bila ljubav na prvi pogled. Kasnije, kada sam otišao na fakultet, nekako sam zaboravio na to jer su obveze na fakultetu bile takve da nisu baš dopuštale previše slobodnog vremena, a keramika traži upravo to. Kroz keramiku sam također naučio biti strpljiv, što je kompletno obrnuto od moje neke „prirode“, jer bih ja sve sada i odmah, a glina je živi materijal koji ima svoj „tajming“- vrijeme u kojem se može oblikovati. Cijeli proces sušenja može potrajati i 2-3 tjedna, pečenja, glaziranja, opet pečenja, itd.


Zašto je LeBand specifičan?

Leband Home je specifičan jer keramiku promatram malo drugačije nego većina ljudi, a kako jako volim i skulpturu, moja keramika je zapravo skulpturalna keramika. Naročito vaze, instalacije ili lusteri koje izrađujem. Svaki komad koji izradim prođe mi nebrojeno puta kroz ruke: dodajem, mičem, pa opet dodajem, graviram, brišem, oslikavam. Uglavnom, jako puno vremena posvećujem detaljima i unikatnosti. I u moru keramike koje se izrađuje u Hrvatskoj, ali i šire, nastojim imati neki moment po kojem će me ljudi pamtiti. Pravi sud i kritiku ipak uvijek prepuštam ljudima.

A otkud naziv?

LeBand je moj nadimak s faksa, a izvedenica od prezimena.

Koje su prednosti, a koji nedostaci života na Ćićariji (ali i ovakvog načina zaposlenja)?

Prednosti su mir i izoliranost koja treba meni kao biću da bih mogao stvarati. Što se tiče samog stvaranja – tu ne postoje nedostaci, ali postoje nedostaci u svemu kako su stvari postavljene ovdje na Ćićariji. Prostorno smo najveća, ali i najsiromašnija općina u Istri koja slovi kao jedna od najnaprednijih županija. To se na Ćićariji ne vidi. Osim nevjerojatne prirode, cijelo područje Općine nema apsolutno nikakvog sadržaja. Djelomično je to i zbog malog broja ljudi koji tu živi, kao i zbog generalne inertnosti, izuzev načelnice Medice koja se nadljudskim snagama bori za ovo područje i ove ljude. Ona je konkretno za nas u Brgudcu u zadnje 2 godina napravila više nego itko zadnjih 20 godina. 

 

Kako je prošlo ovogodišnje sudjelovanje na Artomatu?

Artomat je prošao fantastično kao i svaki put kada sam tamo. Ono zbog čega volim taj sajam nije samo radi dobre prodaje, nego i jer je to jedini sajam u Hrvatskoj gdje ja konkretno dogovaram i poslove van onoga što izlažem. 

Tko kupuje tvoje rukotvorine? Koji su najčešći komentari koje dobivaš? 

Publika mi je zbilja šarolika, od zbilja mladih ljudi do gospođa koje su mi ove godine bile zaluđene vazama i kuglama za bor inspiriranim Maskeronima koji se nalaze po fasadama historicističkih, ali i povijesnih zgrada. Dobivam zbilja puno dobrih kritika, ali ono što mi sada pada na pamet je komentar dvije starije gospođe koje su mi komentirale kako radim „pravu mušku keramiku“. Kada sam ih pitao kakva je razlika između „muške“ i „ženske“ keramike, rekle su mi da ni jedna žena ne bi radila ovakve stvari kao ja – insekte, kosturske glave i te grde Maskerone. U konačnici su otišle od mene sa štanda s punim vrećama mojih proizvoda. ☺

Gdje se mogu nabaviti tvoji radovi?

Za sada samo u Dubrovniku, ali od ožujka kreće i online prodaja tako da će se stvari moći naručiti i internetski. Također, rado idem i po sajmovima jer mi je to jedini moment da komuniciram sa svojom publikom.

 

Koji su ti budući planovi?

Volio bih povezati svoju struku s ovim što sada radim, tako da bih volio u jednom trenutku početi proizvoditi svoj biljni materijal koji gotovo uvijek poklanjam uz svoje keramičke posude. Počeo bih i proizvoditi gotove proizvode od povrća koje uzgajam i pakirati ih u svoju keramiku. Također mi je ideja da krenem s proizvodnjom predmeta od stakla ali i drva, te njihovu kombinacije. 

Uvijek je motivacija pronaći ljude kojima je posao više od izvora egzistencije, koji istinski uživaju u onome što rade i svoj posao zapravo žive. Želite li saznati više o LeBandu ili podržati ove rukotvorine, pronađite ih na društvenim mrežama.