Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Zdenko Batinić: Najvažnija stvar je rukomet živjeti, a ne samo ga igrati…

Zdenko Batinić: Najvažnija stvar je rukomet živjeti, a ne samo ga igrati…

Zdenko Batinić ‘Bećo’ jedan je od
onih ljudi koji ne daju često intervjue. U više navrata primijetio sam, čak i
kad su u društvu ljudi s nekakvim rukometnim titulama da postoji jedno pravilo
– šuti, dok Bećo priča o rukometu. Kako i to ne bi bilo tako, kad je Batinić uz
rukomet više od 50 godina. Više od pola stoljeća na parketu, ili uz njega.
Složili smo se da je jedan intervju premalo i dogovorili novi…

Idemo od početka, sjećate li se početaka, s koliko ste godina krenuli u
rukomet? Je li bilo dvojbe?

Moramo se vratiti jako daleko,
pola stoljeća i neka godina više. Kod Ratka Benazića, mi smo u osnovnoj školi
bili jedna generacija koja je igrala sve, i rukomet, i nogomet, i košarku.
Nakon osmog razreda imali smo zajedničko okupljanje gdje je sad mala dvorana i
jednostavno smo ostali na terenu… Bili smo klapa i u školskim danima, a kroz
srednju školu smo se i isprofilirali kao igrači.

Vratiti ćemo se na igračku karijeru, ali kada ste shvatili da želite
biti trener?

Jednostavno, rukomet mi nije bio
izbor, nego život, tako je i trenerski posao bio logičan nastavak. Lijepa
vremena je rukomet „obojio“ i u JNA gdje sam osvojio i bataljonsko i
svearmijsko prvenstvo, igravši zajedno sa svojevremeno najboljim igračem
Olimpijskih igara 1972. Milanom Lazarevićem. U Ohridu se to igralo, a puno nam
je značilo jer smo i zbog toga dobili nagradna odsustva. Služio sam mornaricu,
to je bilo 18 mjeseci i normalno, kad dobijete 30 dana odsustva, to je bila
fešta.

Labinjani, a i protivnici, Vas se sjećaju na poziciji pivota. Jeste li
oduvijek igrali na toj poziciji?

Bila su prvenstva u Zagrebu, kao
osnovnoškolci otišli smo igrati i bili smo trojica golmana od kojih su dva u
tom trenutku bila bolja od mene. Tad sam nekako prešao na pivota i naravno da
mi nije žao. Sigurno mi je i to iskustvo s gola pomoglo kasnije „čitati“
namjeru vratara…

Koja bi, po Vama, bila najteža pozicija u rukometu za igrati? Postoji
li to uopće?

Mislim da je to danas, ma i u
onom rukometu onda, to pozicija vratara. Po meni, uvijek je golman bio 50%
momčadi. Najbolji je onda kad skine ono što treba skinuti. Možete obraniti
deset penala i izgubiti, a možete, kako smo vidjeli jučer, i obraniti dva
sedmerca i postati junak.


Najdraži uspjeh, igrački i trenerski?

Igrački moj najveći domet bio je
druga jugoslavenska liga, a kao trener dvaput sam ulazio u prvu ligu kao
pomoćnik Franku Mileti, a i treći put sada, bio sam tu negdje. Posebno bih
izdvojio prvi put kad smo ušli u prvu ligu, to je bilo…nezaboravno.

Najdraža utakmica?

Uf, teško je to odgovoriti. Ima
ih više. Recimo da mi se urezala pobjeda protiv Celja prije odlaska u JNA.
Celje je tad ušlo u viši rang i u Labinu su jedino poraženi. Zabio sam pet ili
šest golova, bio najbolji igrač te utakmice te poslije burne noći otišao
služiti vojsku.

Najteži poraz?

Izgubili smo doma protiv Inlesa
iz Ribnice 18:17 ili igrali nerješeno 18:18, nisam čak ni siguran, ali trebala
nam je pobjeda da bi ostali u ligi. Kasnije smo ostali u ligi, ali tada to
nismo znali. U toj sam utakmici primio loptu otprilike kao Musa u petak, ali on
je zabio, a ja promašio.

Moramo postaviti pitanje, nitko vas ne zaobilazi kad je u pitanju Luka
Stepančić, bili ste mu jedan od trenera, kako se osjećate ovih dana?

Luka je, ustvari, najbolji igrač
koji je ikada ponikao s ovih područja. Imamo i zlatnog olimpijca i neke medalje
s ostalih velikih natjecanja, ali on je igrač koji u reprezentaciji igra veoma
značajnu ulogu. Teško se odlučiti između zlatnog olimpijca i ovoga što je Luka
danas, ali ako još jednog dana osvoji zlatnu na Olimpijskim igrama, što ima
vremena, onda više ne bi bilo nikakvih dvojbi.

Najbolji trener? Ili, olakšajmo, s kime ste najlakše radili?

Mislim da sam najbolje surađivao
s Frankom Miletom. Uostalom, dvaput smo ušli u prvu ligu. S njim sam uvijek
našao zajednički jezik. Ali, i ovo mi je teško pitanje. S kime god sam radio,
bilo je lijepih trenutaka. A radio sam s velikim brojem trenera i surađivao na
razne načine…

Rukomet kao sport, napreduje li?

Ide naprijed, sigurno, u dobrom
smjeru. U svakom slučaju, danas je rukomet, valjda mi se neće uzeti
šoviništički nažao, tipično muška gruba igra. Možda nije toliko atraktivan kao
što je bio prije.

Pogledajte slovensku
reprezentacije, imaju ljudi četiri igrača od dva metra i 110 kila, koji ruše
sve pred sobom, a u obrani, kao i Nijemci recimo, „jedu žive ljude“. Mislim da
smo prije bili nešto plemenitiji, a danas bez fizičke pripreme ne možete
apsolutno ništa napraviti.

Jesu li Hrvati bolji od Španjolaca, kakvo finale predviđate?

Mislim da trenutačno jesmo. Teško
je prognozirati, ali ja sam i prije prvenstva svima govorio da nam je
polufinale realni domet. Norvežane su svi digli u nebo, a mislim da im je ovo
bila prva prava utakmica. Da je, recimo, Karačić malo manje podbacio, jer ipak
je promašio četiri zicera, bili bi još snažniji.

Često se čuju i kritike o Lini
Červaru. Prekjučer je pokazao nešto što se nije očekivalo. Gledali smo ja i
Prskalo (op. Mladen, glavni trener Rudana) utakmicu, ostali iznenađeni kad je
uveo Horvata na vanjskog i ovog mladog Matanovića na krilo, a ovaj „spremio“
dva bitna gola.

Činjenica je da bi Lino u
nedjelju mogao postati najveći hrvatski trener bez dvojbe.

Duvnjak ili Balić, je li prerano za takvo pitanje?

Mislim da uspoređujemo dvije
različite generacije, dva ekstra svjetska igrača i neumjesno mi je reći tko je
bolji. Oba su nešto što je iznijedrila rukometna škola u Hrvata, a kasnije se
nadopunjavalo to u Španjolskoj i Njemačkoj.

Osobno mi je više srcu prirastao
Balić, ta je generacija bila izvrsna. Bili su veoma kompletni. Ovoj generaciji
još nedostaje jedna stepenica do onoga. A Duvnjak je u ovim trenucima, ovako
spreman, najbolji igrač Europe, to sigurno.

Najbolja labinska sedmorka ikad – je li pitanje preteško?

Ma nije, ali teško je to
uspoređivati. Jasno je da Stepančić, Valner, Prskalo i Franko Mileta vjerojatno
nemaju kandidata na svoj poziciji koji se može ljutiti, ali ako me sad tražite
da biram između Igora Terzića, Frana Milete ili nekog trećeg, to je jako teško
usporediti. Ne bih volio da mi se netko naljuti, a kojeg sigurno cijenim.

Mileta je u seniorski rukomet
ušao kao 16-godišnjak, je li to prerano da bi se od toga napravilo pravilo ili
pojedinci mogu?

Može, ali jedan od ne znam
koliko. Ima talentirane djece, pa pogledajte i on i Šarac i još ih ima koji uđu
u reprezentaciju kao tinejdžeri. Pa i Duvnjak je igrao s 17-18 godina za
reprezentaciju. Ali, on je dolazio i u Labin pa bi od 21 gola dao 17, s time da
smo već znali tko je, pa igrali flastera na njemu. To su takvi talenti, koje
kasnije treba brusiti i nastaviti raditi.

Ali, moram naglasiti. Sve je to
moguće, ali najvažnija stvar je, ako želiš igrati rukomet, moraš živjeti
rukomet. Današnje generacije to baš i nemaju. Živjeti rukomet je nešto tako
plemenito, što te poteže i što te toliko okupira pa su ti stotine drugih stvari
van gabarita.

Imam jednu strašnu priču koju bi
volio da mlade generacije zapamte…

Slušam…

Zdenko Batinić se ženio, a kum mu
je bio pok. Klaudio Brezac. Išli smo u Potpićan slikati se nakon vjenčanja. Ja
i moja pokojna supruga smo se slikali nakon čega smo nas dvojica otišli u Labin
odigrati prvenstvenu utakmicu.

Nakon što je završila, ispred
dvorane su nas čekali, sjeli smo u auto i otišli u svatove u Rašu. A danas
klinci kažu: „Ne mogu doć’ na trening jer mi od moje sestrične prijateljica ima
rođendan.“ U tome je najveća razlika između „onih prije“ i „ovih danas“, a
vjerojatno tu leži i razlog zbog čega sam više od pedeset godina u rukometu…

Dotaknuli smo se „klinaca“, a možemo za kraj i roditelja, njima isto je
ovo svojevrsna poruka?

Nije normalna kazna djetetu reći
„nećeš ići na nogomet ili rukomet jer si dobio slabu ocjenu“. To je najveća
greška koju možeš napraviti. Uzmi mobitel, zaključaj playstation mu, ali sport
mu ne oduzimaj.


REKLI SU O ZDENKU BATINIĆU