Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Gianvlado Klarić: Prve dvije godine nisam bio načelnik, već sanacijski upravitelj

Gianvlado Klarić: Prve dvije godine nisam bio načelnik, već sanacijski upravitelj

Načelnik Općine Sveta Nedelja Gianvlado Klarić je 68-godišnjak koji je na čelu te lokalne samouprave punih sedam godina. Te 2013. godine na mjesto načelnika stigao je nakon čak 75% u drugom krugu izbora. Četiri godine kasnije drugog kruga nije ni bilo – dobio je Klarić 67% glasova u prvom. Sada, pri kraju drugog mandata, zamolili smo ga za sat vremena…

Zbog čega ste uopće krenuli u politiku?

Neću reći od koje sam godine u politici, bio bi to pomalo zastrašujući podatak. Cijeli život, mogu reći…

Možda sam pitanje postavio krivo – kako ste se odlučili na kandidaturu za načelnika?

Nisam nikad razmišljao da bih se kandidirao za načelnika, vjerovali ili ne. Moja stranka, odnosno podružnica je četiri godine prije toga željela mene istaknuti, ali ja sam to apriori odbio jer sam mislio da nije trenutak da bih mogao i trebao se kandidirati na toj razini.

Svi moraju shvatiti da je kandidatura prije svega osobni, a tek onda politički čin. A onda, 2013. godine, jer sam radio u lokalnoj samoupravi, vidio sam „kamo plovi ovaj brod“ i smatrao sam da ova zajednica zaslužuje više.

Ne bih htio više govoriti o dugovima ni o trošenju proračunskog novca u nogometne svrhe koje su bile milijunske, a ne više na desetke i stotine tisuća…

Ne morate na dugo i široko, ali koliko je iznosio naslijeđeni dug?

Ljudi su mi u početku i zamjerali prečesto spominjanje tog duga, ali je činjenica da je on bio 6,5 milijuna kuna. On u primopredajnom zapisniku nije bio ni evidentiran, ali je cjelokupna javnost nakon toga bila upoznata o svemu.

Spomenuli ste trošenje proračunskog novca u nogometne svrhe. Smatrate li da je vašeg prethodnika smijenio nogomet?

Išao bih drugim putem. Nogomet ga je instalirao za načelnika. Nogometne strukture i moćne nogometne sile po tome bi ga bile trebale i zadržati. Međutim, došlo se u situaciju da je klub blokiran, a da nismo poduzeli neke radnje bio bi i likvidiran.

Deset godina se poslovalo preko građanske udruge koja je imala više ovako jedan obiteljski štih – braća, nećaci…ne znam tko sve ne. No, to je prošlost. Sve smo legalno platili, onaj dio koji ne zastarijeva, klub danas posluje najnormalnije. 

Ovo Vas pitam kao građanina, žitelja Svete Nedelje. IDS na nekoliko prošlih izbora ovdje prolazi najbolje u cijeloj Istri – u čemu vidite razlog za to?

Nije mi problem o tome govoriti i ponosim se da sam od 1993. član IDS-a. Ne znam je li netko u podružnici s dužim stažom. Početkom milenija izgubili smo vlast u Općini, ali i tad smo dobili najviše glasova, ali nas je matematika preglasala. Ali, i danas mnoge lokalne samouprave imaju IDS na vlasti koji skupi 40% glasova. Te 2001. i mi smo bili na toj razini, ali koalicije čine svoje. 

Nakon toga, nezavisni kandidati i predstavnici gotovo svugdje prolaze neko vrijeme, najlakše se pojaviti novi na sceni, nisam ničiji, a svačiji, i onda glave skupa i igrajmo nogomet. I onda se dogodi što se dogodilo…

Za rezultate IDS-a u posljednje vrijeme na ovom lokalitetu nema pojedinačne zasluge, ni moje ni ničije. Radimo posao najbolje što možemo, građani to vide, cijene, prepoznaju i hvala im na tome.

Što, po Vama, treba imati dobar političar?

Ovo neka bude moj osobni stav. Svi smo od krvi i mesa. Dakle, mora ostati ono što je bio, običan čovjek. Nekad smo govorili, u Jugoslaviji da je netko skočio „iz opanaka u cipele“ i da više ne poznaje one koji nose „opanke“. 

Političar danas je počelo teško biti. Kad postaneš javna osoba, moraš biti svjestan da će te i prozivati i razapinjat, ali sve te udarce, i niske i one koje zaslužuješ, moraš istrpjeti.

I još jedna stvar, moraš znati da ono s čime raspolažeš nije tvoje! Ja sam u sedam godina naplatio jednu dnevnicu, nijedan regres i božićnicu u vrijeme dok su drugi bez problema. 

Kapitalni projekti, moramo spomenuti vrtić, kada je prvi put došla želja i potreba?

Naravno da sam zadovoljan, iako je bilo rasprava, što je i dobro s obzirom na veličinu projekta. Ovaj je vrtić koštao oko 5,6 milijuna kuna, za mene super jeftino kada se zna da je unutar toga i pristupni put. Kooperanti i ljudi koji opremaju vrtiće, ne jedan, su rekli kako tako jeftinog vrtića nisu vidjeli. Nemamo nijedno dijete da nije upisano u vrtić i to je super stvar.

Međutim, naša općina ima sve više obaveza koje nameće država, a izvori financiranja su nam takvi kakvi jesu. Od deset milijuna kuna, koliko je realan proračun naše općine, na vrtić godišnje otpada 1,5 milijun kuna. Povećanjem broja djece, godišnje ulaganje u predškolski odgoj stiglo je do gotovo 15% proračuna. 

Kod tog vrtića puno se govorilo i o ugovoru s crkvom, odnosno građenju nekretnine na zemljištu crkve – želite li još jednom reći svoju stranu priče? Postoji li nekakva garancija da će vrtić za 30 godina bit nedešćanski?

Taj sam ugovor potpisao u dobroj vjeri kako bi se za vrtić moglo ishodovati svu dokumentaciju. Svaka druga solucija bila je van pameti. Ugovor nije sveto pismo, sve je stvar dogovora. Ugovorno je to 30 godina plus 30 godina. Prvih za 0 kuna, drugih 30 uz naknadu za korištenje gradskog zemljišta.

A u ovih 30 godina ostaje dovoljno vremena svakoj budućoj vlasti u dobroj vjeri da se izdogovara eventualne promjene. Rimokatoličku crkvu doživljavam kao našu, svoju, ne kao strano tijelo i zahvalan sam da su nam to omogućili. Ali, ako je bilo što problem, idemo sjesti i razgovarati da se otkupi zemljište (trenutno ne smatram da je to dobra opcija, obzirom na naš proračun), postoji mogućnost zamjene zemljišta te na kraju krajeva i darovanje.

Sedam godina je iza vas, što bi još voljeli napraviti, a očigledno nećete?

Moje povlačenje je osobna odluka i ne bih volio od nje raditi spektakl. Ali, recimo da je školska dvorana ta koja Nedešćini nedostaje. Naglašavam, školska. Sportsku dvoranu ne možemo i ne trebamo napraviti, ali školska bi zbog naše djece dobro došla.

Naredni period treba iskoristiti za izradu nove dokumentacije (stara prema projektantima se ne može nadopuniti jer je u potpunosti zastarjela) kako bi mogli, ako se ukaže prilika, iskoristiti europski novac. 

Teško je očekivati da ćemo od ovakvog proračuna, za kojeg ja volim reći da je nedostatan, jer je potrošen i prije nego počne godina, krenuti u projekt dvorane. Morate znati da mi sufinanciramo od obrazovanja, zdravstva, vatrogastva, ne znam čega sve ne, mi sufinanciramo stvari koje bi inače država trebala rješavati. Defektologa, psihologa, logopeda, sanaciju i kredit za OB Pula u postotku koji nas pripada…sve to, a svake godine nam se smanjuju prihodi od države.

Imate li nekretnina – je li to njihova prodaja eventualno rješenje?

O, polako. Protekla garnitura je rasprodala što god se u datom momentu moglo prodati. I to jako atraktivne i financijski jake nekretnine unutar industrijske zone i po našim naseljima. Još imamo nešto nekretnina u svom vlasništvu, ali bi trebalo dobro pogledati, koja nam od njih može služiti za određene potrebe naših građana, a ne ne daj Bože, rasprodati. Ponosno kažem, u sedam godina nijedan metar kvadratni naše djedovine se nije prodao. Zbog toga sam još više ponosan na financijsku stabilnost, jer je ostvarena bez prodaje nekretnina. 

Što se tiče općinskih nekretnina, reći ću kao što kažem za svoje vlastite. Ako se odlučiš nešto prodavati, moraš uložiti u nešto drugo i povećati vrijednost. Dakle, može se na taj način participirati u troškovima buduće dvorane, ali biti oprezan i pažljiv. 

Nećemo valjda prodavati djedovinu da bi mogli igrati nogomet? A, to se nažalost radilo…

Groblje, očekujemo proširenje ili?

Nažalost, čini se da nećemo dobiti bespovratna sredstva na koja smo računali pa nismo u mogućnosti izvesti kompletan plan. Međutim, uredit će se ulaz te proširiti toliko da zadovolji potrebe naših građana sljedećih 10-15 godina. To bi se trebalo rješavati u prvoj polovici ove godine.

Na stipendije ste ponosni, koliko brojite?

A tko ne bi bio? Trenutno je 11 učeničkih i 34 studentske, dakle sveukupno 45. Otkad sam ja načelnik, niti jedan kandidat koji se javio nakon stjecanja prava na stipendije nije odbijen. Neki kažu da je 700 kuna malo? O malo i mnogo dalo bi se razgovarati, a kad pogledate i neke gradove, onda je sve jasno.

Udžbenici, dvije produžene nastave na našoj Općini, sve je to ono čime se ponosimo. U koga ćemo ulagati, ako ne u našu djecu?

Bez rukavica, moramo pohvaliti našu suradnju s direktoricom TZ Milenom Katičić Miletić. Jeste li i Vi zadovoljni razvojem situacije oko osnovane TZ u Vašem mandatu?

Moram priznat da do dolaska direktorice, odnosno njezinog posvećivanja, nivo obraćanja pažnje na turizam u našoj općini je bio nikakav. Od imenovanja i stupanja na dužnost, nije joj bilo lako, sama je bila, osuđena na sebe i zbog toga sam ja govorio da dijete kad se rodi nije sposobno privređivati ili voditi brigu o sebi. 

Korak po korak i strpljenja. Danas? Moram istaknuti zadovoljstvo angažmanom, pristupom i postavljanjem sadržaja, ovo je više nego što sam ja očekivao. I možda najbitnije, krenuli smo u to kad je porast turizma bio oko 40%, najveći u Istri po postotku, a i danas brojke rastu. Kad smo osnovali TZ, imali smo 58 tisuća noćenja, danas imamo oko 120 tisuća.

Iskren ću biti, nismo znali hoće li ta TZ biti samoodrživa, što je jako bitno. Danas lokalna samouprava nijednu kunu ne šalje u TZ, a od tamo se dobrim dijelom financiraju i Dan Općine, i fešta u Sv. Martinu i fešta u Šumberu, sve naše velike manifestacije…

Dio oporbe Vam je iz Šumbera, a i broj glasova koji su dobili na proteklim izborima nije zanemariv. Je li to znak da se malo ulaže u to mjesto?

Za početak, mi smo u Šumberu dobili, mislim 70% glasova. Slažem se da je bilo logično očekivati da će, obzirom da su prva dvojica s najjače opozicijske liste iz Šumbera, tamo dobiti najveći broj glasova, ali i tu je u pozadini bio nogomet i neki ljudi koji nisu bili na listi.

Ali, neću se uopće upuštati u takve rasprave. Što to znači, vijećnik od Šumbera ili vijećnik od Sv. Martina? Ja kao načelnik i osoba koja se bavi politikom moram ovo reći – ako je vijećnik predstavnik samo područja od kojeg se nalazi, bolje da ga nema. Svaki vijećnik treba „pokrivati“ cijelu općinu.

Znate što me buni? Znam Vas jako često vidjeti na nogometnim utakmicama, što u Labinu, što u Nedešćini, ali u nekoliko rečenica nogomet ste iskoristili u negativnom kontekstu. Možete li biti jasniji po tom pitanju?

Niti jednu riječ nisam negativnu rekao kontra nogometa, a pogotovo na području Općine Sv. Nedelja. Idem gledati utakmice Rudara, a i Jedinstva Omladinac. Rivalitet me zanima samo ako je pozitivan, kao i atmosfera. 

Meni su rekli pojedini ljudi da je trebali taj nogomet svesti na „ništa“, u trenucima kad smo pomagali klubu da ne bude likvidiran. Ali, gledajte, nogomet i sport u ovoj državi mora imati svoj prostor.

Ali, financiranje mora biti transparentno i u okviru mogućnosti. Nikako ispod stola, ali niti financiranje na stolu za kojim vi trenutno sjedite. Ovo što mi trenutno financiramo je vidljivo u proračunu.

No, treba znati da spašavanje kluba bez čelnika ove lokalne samouprave nije bilo izvedivo. Dakle, ništa protiv nogometa nemam, ni najmanje. Ali, pravila se moraju znati i za svih su ista. 

I za kraj smo ostavili ono o čemu se „šuška“ već neko vrijeme. Prvog srpnja Vi se povlačite s pozicije načelnika, smijemo li znati razloge?

Lokalna samouprava je jedna velika širina i nije lako to pohvatati. Petnaest godina bio sam djelatnik lokalne samouprave pa sam imao benefit da sam sve već poznavao, barem principe. Smatram da će mojoj nasljednici biti lakše nego meni, ali i da je čeka veliki posao za koji sam siguran da je sposobna odraditi.

Maksimalno direktno – zbog čega se povlačite?

Idemo po redu. Zdravstveni razlozi nisu, hvala Bogu, nisu takve prirode da ne mogu i da neću još moć. Ne povlačim se ja 100% iz politike, svatko neka si podastre kako to želi. Razina politike s kojom se imam namjeru baviti u budućnosti je daleko manja, kao i odgovornost.

Osobni razlozi nisu, iako imam godine koje imam, možda sam i najstariji čelnik lokalne samouprave u Istri. Nisam na to baš ponosan, već sretan da je tako. Privilegija je biti u ovakvom stanju u ovim godinama. Imam se čime baviti i imam svoje hobije, volim „prčkati“ u zemlji i čim vidim da nešto raste, ja sam zadovoljan.

Na kraju, moram reći da sam postigao svoje ciljeve. Neki će reći da je nedostatno, da se moglo više, ali svatko može vidjeti s kojim se financijama raspolaže, svatko neka ocijeni što je država odredilo lokalnoj samoupravi kao obavezu…

Ponosan sam na vrtić, na saniranje dugova bez prodaje nekretnina, na nerazvrstane ceste koje su asfaltirane, pristupne puteve koje smo morali sami, na milijun i 300 tisuća kuna za reciklažno dvorište koje se tek treba napraviti, na plave i žute kante koje su u naseljima na našoj općini, na riješenu odvodnju, na mrtvačnicu u Svetom Martinu…I sve to, uz jednu važnu stvar. Može se reći da prve godine nisam bio načelnik, već sanacijski upravitelj ove lokalne samouprave i nogometnog kluba.