Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Igor Girotto: Potpora okoline je jako važna u borbi s depresijom!

Igor Girotto: Potpora okoline je jako važna u borbi s depresijom!

Igor Girotto je ugledni riječki
psihijatar kojeg smo zasmetali za ovotjedni „Nedjeljom u 3“ okruženi „gašenjima“
mladih života autodestrukcijom. Tema je teška, ali nužna kako bismo znali možda samo malo kvalitetnije reagirati u ključnim trenucima za život…

Gospodine Girotto, nadam se da nije ovo preširoko pitanje, ali kako
biste ocijenili trenutno stanje društva s psihološke perspektive? Može li se
uopće o tome pričati u cjelini ili je stvar individualna? Jesmo li kao društvo
stabilni?

S obzirom da pitanje upućujete
nekom tko procjenjuje i pomaže pojedincu, unaprijed se ograđujem od stručnosti
prosudbe o društvu, koje vidim kao vrlo kompleksno biće. Trendovi su danas
sigurno bolji nego li su bili npr. u periodu rata kad smo se suočavali sa
zastrašujućim utjecajima agresije i zlonamjernosti među ljudima; stanje je
sigurno bolje i u odnosu na period prije rata, jer se naše društvo polako ipak
odmiče od sustava temeljenog na dominaciji manjine nad većinom i drugim
nepravdama koje ostaju u prošlosti.

Pri tome nepravde nisu, naravno,
nestale. Mislim da je kod nas ljudska samosvijest u usporedbi sa zapadnim
zemljama ipak nešto slabija, i to u individualnom smislu i u društvenom, jer ne
može postojati jedno bez drugoga. To se vidi u politici, u ekonomiji i javnom
životu. Ono tvrdo-tradicionalno i/ili patrijarhalno i/ili traumatizirano u nama
bi uvijek htjelo u društvenom djelovanju stvari pojednostaviti, ljude i pojave
podijeliti u „dobre“ i „loše“; ili, u viđenju demokracije odnose postaviti tako
da se osobna odgovornost umanji, ili da se traženje ravnopravnosti ili prava
odvoji od zajedničke odgovornosti.

Pa se je lakše „skrivati“ iza
autoriteta, mediokriteta, horde ili nekih stavova ili mitova koji se ne
propituju. Ukupno mi se čini da se stvari u bitnome u društvu vrlo sporo
mijenjaju i da nas upravo zato sad muče ekonomske i demografske poteškoće. Ne
prijeti li nam demografski nacionalni suicid? Ako i da, morat ćemo priznati da su
razlozi duboki i teško promjenjivi.

Samoubojstva „resetiraju“ društvo i natjeraju nas svih na razmišljanje.
Što se po tom pitanju može napraviti? Kako društvo i okolina mogu prepoznati
osobu s takvim „crnim mislima“ i može li uopće?

Prepoznajemo li što se zbiva u
dušama ljudi pokraj nas? Ako to i možemo, onda to dolazi uz određenu bliskost
među ljudima, poznavanja osobnog, pretežno neverbalnog rječnika i naravno,
zainteresiranosti kod promatrača; empatijski stav otvara pogled u tuđe srce.

Suicidi se većim dijelom mogu i
retrogradno shvatiti ishodom nekog psihičkog problema ili bolesti, dok drugim
dijelom ostaju nerazjašnjeni jer je većina argumenata koji su do suicida doveli
neopipljivo vezana uz skriveni emocionalni život pojedinca. Samoubojstvo je neka
vrsta društvenog krika, poruke koja izaziva nelagodu kod svakog, dok blisku
okolinu opterećuje s teškim osjećajima krivnje, srama ili beznađa.

Ne treba zaboraviti da je
samoubojstvo u stvari vrsta ubojstva, tako da nema jednostavnih osjećaja prema
ljudima koji ga počine, nego se uvijek emocije suosjećanja miješaju s optužbom
ili ljutnjom. To objašnjava mnoge ranije u povijesti više prisutne društvene
osude počiniteljima. Zainteresiranost za druge je presudna da bi prepoznali ili
umanjili štete koje donosi mahovita autodestrukcija pojedinaca.

Koliko smo psihički zdrava nacija? Polažemo li dovoljno pažnje
psihičkom stanju?

Ne znam konačan odgovor o
zdravlju nacije, no u razmišljanju o tom pitanju je važno znati da danas
poznajemo i priznajemo veći broj psihičkih poremećaja nego ranije, što ne znači
da oni nisu postojali prije nego da ih još nismo znali imenovati.

Zato je potreban oprez kod
tumačenja „pojave“ ili statističkog praćenja stanja u društvu. Pratimo ili
pokušavamo pratiti evropske i svjetske trendove koji se tiču standarda
psihološkog zdravlja. Naravno, naglasak je na preventivnim mjerama koje se malo
pomalo provode i ne mogu se odvojiti od razvoja društva općenito.

Puno se može učiniti na smanjenju
faktora koji do suicida dovode kad se npr. popularizira psihologija, javnosti
približava svijet psihički oboljelih („destigmatizacija“), kad se prevenira
nasilje, potiču moralne vrijednosti, kad se pomaže dobrom funkcioniranju
obitelji, kad zajednica prosvjećuje i umanjuje a ne potiče strah od psihološkog
ili psihijatrijskog.

Potrebna je i posebna pažnja
prema rizičnim skupinama, kao što su već oboljeli od raznih poremećaja
(depresije, ovisnosti, PTSP, poremećaji ličnosti itd.), skupine u prijelaznim
fazama života (adolescencija, umirovljenje) ili pogođene posebnim stresovima.
Teško je ovdje nabrojati što je sve potencijalno dobro za prevenciju a dobrim
dijelom pripada javnozdravstvenim mjerama ali i socioekonomskom standardu
zajednice.

Istaknuo bih važnost onog što se doživljava
i stječe u obitelji: kapacitet za emocionalno, odnos spram emocionalnih
problema i izražavanje emocija, pažnja za ukupno zdravlje, dobra komunikacija,
prepoznavanje i poštivanje vrijednosti pojedinca, stjecanje socijalnih
vještina, jer su to sve faktori koji pospješuju psihičko zdravlje a time
umanjuju rizik suicida.

Kako povećati svijest o depresiji kao bolesti? Hoćemo li ikad shvatiti
kako to nije „loše raspoloženje“? Imate li vi u svom poslu porast klijenata u
toj sferi?

Osobno ne vidim porast
pacijenata, no vjerujem da se na regionalnim i nacionalnoj razini vide
varijacije koje prate društvenu klimu, ekonomske i demografske promjene.

Depresivni poremećaji su u stvari
grupa različitih stanja koje imaju za zajedničko promjenu uobičajenog
raspoloženja prema potištenom, osjećaja tuge, praznine ili beznađa, manjka
interesa, energije, obično uz promjene navika spavanja i prehrane, a to sve
traje nekoliko tjedana. Promjenu obično uočavaju i bližnji.

Pojavljuje se oko tri nova
slučaja na 100 stanovnika godišnje, s mnogim varijacijama s obzirom na
promatrane demografske grupe. Vjerojatnost da pojedinac u trajanju svog života
doživi epizodu depresije je relativno velika, oko 20% za žene i oko 10% za
muškarce.

Oko psihičkih poremećaja općenito
postoji društveni bauk, niz mitova prati percepciju depresivnih poremećaja;
mitovi spram liječenja su uglavnom okrenuti prema štetnosti liječenja
lijekovima. Spontano se zabrinuta okolina stušti na depresivnog pacijenta sa
savjetima, poticajima na aktivnosti, promjenu navika, pacijenti se često
okrivljuju ili banalno prozivaju – „trgni se“.

U širem krugu oko pacijenta lako
se pokreću ideje o umišljenoj bolesti, o simuliranju, utjecajima društva,
fizičke bolesti, štrigarijama i slično. Korijen takvih pogleda je u
sveprisutnom ljudskom strahu od psihološkog, nesvjesnog ili nagonskog. Mislim
da je moderan čovjek još i više izazvan takvim stanjima, prožetih
bespomoćnošću, jer je u našoj kulturi zagospodarila ideja da mi ljudi možemo i
trebamo sve nadzirati.

Medicina i medicinska tehnologija
stalno napreduju i liječenja su sve uspješnija. S te strane još više frustrira
činjenica da vlastitim emocijama ne mogu kontrolirati, već u depresiji
otupjelo, tužno ili potišteno raspoloženje kontrolira mene. Sve to podiže
strah, anksioznost, koja se skoro uvijek javlja s depresivnim smetnjama.
Svijest se općenito sporo mijenja i tek dijelom se može utjecati na nju
informiranjem, jer je značajno pod utjecajima duboko ukorijenjenih stavova,
mitova i predrasuda.

Kada je vrijeme da se potraži pomoć? Što u životu čovjeka može
ukazivati na nekakvu psihičku disfunkcionalnost? Kako da naš čitatelj to
prepozna kod sebe?

Osobno ćemo sigurno uviđati da su
promjene koje idu prema depresivnom vezane uz zbivanja u vlastitom životu.
Obiteljski, partnerski, poslovni, prijateljski odnosi značajno utječu na
raspoloženje, a kad smo suočeni s događajima i poteškoćama koje doživljavamo
teško rješivim se obično kroz vrijeme javlja zamor, napetosti i ili
depresivnost.

No, važno je znati: u depresiju
se često uđe bez jasnijih vanjskih povoda. Važan je trenutak kad primjećujemo
da nas drugi drukčije vide i komentiraju, jer u ogledalu drugih je uvijek lakše
prepoznati sebe.

Može li osoba „izliječiti“, odnosno uspješno živjeti uz psihičku
smetnju/bolest bez potpore ljudi oko sebe?

Depresivnog pacijenta nije lako
„imati“. Budući se smetnje obično protežu kroz duže vrijeme, koji puta se i uz
liječenje ne mogu izbjeći ponovna vraćanja smetnji (povratna depresija), sve to
jako iscrpljuje pojedinca i okolinu.

To ističem jer je teško
„podupirati“ ako je čitava obitelj frustrirana „nepomičnim“ stanjem oboljelog.
Puno je truda i razumijevanja potrebno u mreži bliskih odnosa da bi se
prebrodila depresija. Uputno je da član ili cijela obitelj koji puta uz
pacijenta budu uključeni u neki oblik savjetovanja ili podrške stručnjaka.
Potpora okoline je jako važna!

Što razlikuje dobrog od lošeg psihijatra?

Motivacija, dostupno vrijeme i
ljubav prema poslu, tu i tamo edukacija.