Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Level 52: “Svakom filmu pristupamo individualno”

Level 52: “Svakom filmu pristupamo individualno”

Level 52 je labinska tvrtka koju čine Goran Načinović, Bianca Dagostin i Sanel Isanović, „trio“ koji pravi filmove koji zaista ostavljaju traga i gledatelje drže pod dojmom neko vrijeme. Ovog tjedna porazgovarali smo s njima u novom prostoru…

Kada je i kako krenula priča oko Levela 52? Tko je izabrao ime i zašto baš 52?

Level 52 priča krenula 2009. godine, kada smo kao mladi zaljubljenici u film odlučili kroz hobi stvarati filmove. Nismo ni sanjali da će se već 2014. godine pojaviti potreba za otvaranje firme, jer smo imali nekoliko firmi koje su bile jako zainteresirane za rad s nama, stoga je otvaranje firme bio logičan korak naprijed.

Sve je krenulo, nekakvom prirodnom inercijom te smo u jednom malom gradu Labinu, uspjeli svoje snove pretvoriti u realnost. Početak je uvijek težak, ali na kraju sve sjedne na svoje.

Imali smo puno brainstormanja oko imena, pa tako je jedna od ideja bila Level 52, mislim da je ideja bila od Gorana. LEVEL zato što Labin ispod zemlje ima više nivoa /  levela (nivoi u rudniku), a 52 zato što je to pozivni broj za Istru bez nule (052). 

Kakve sve filmove radite? Brojite li projekte, koliko ste ih dosad odradili?

Radimo većinom promotivne filmove, ali sve nas više vuku dokumentarni filmovi zbog forme i načina izražavanja. Goran dodaje kako kroz film volimo ispričati priču. Što se tiče projekata, nismo ih brojali. Naš vimeo profil trenutno broji 78 filmova, pa možemo reći da ih je do sada bilo preko 100, raznih vrsta, dužina i tematika.

Imate li omiljenu vrstu filmova, svojevrsni žanr? Kakvi su Vam filmovi najdraži?

Sanel: Kad ulovim vremena, od svih obaveza, volim pogledati dokumentarne filmove i znanstvenu fantastiku. Nije na odmet ni pogledati neki dokumentarac glazbenog žanra s obzirom na to da sada ne sviram u bendovima već više u studiju za potrebe Level-a pa nekako s glazbenim dokumentarcima kompenziram nekadašnja sviranja u bendu.

Goran: Skoro na dnevnoj bazi gledam kratke filmove, jer mi je to format koji mi najviše odgovara, a i nekako su mi najdraži vizualno. S druge strane volim dokumentarnu formu filmova, znanstvenu fantastiku, drame a ponekad i neku akciju.

Bianca: I meni su najdraži dokumentarci, svijet oko nas zaista može biti inspirativan, šokantan, ali i poučan, ponekad više od bilo kakve fikcije. Ali moram priznat da volim svakakve sadržaje, i uvijek se mogu izvući na to da nešto gledam iz profesionalnih razloga :), ali šalu na stranu, zna me i dobra reklama impresionirati i zbog tih “wow” trenutaka se i bavim ovim poslom.

Koje je filmove najteže snimati, koje poteškoće najčešće susrećete pri snimanju?

Svakom filmu pristupamo individualno. Posebno je zahtjevno kada produkcija ima puno scena na otvorenom, tada ovisimo o vremenskim uvjetima i stalno gledamo prognozu. Dogodilo se da smo zbog scene od 5 sekundi morali za jednu produkciju čak 5 puta otići na lokaciju, jer jednom nas je zadesila kiša, jednom je bilo oblačno, a sve zbog specifične mikroklime područja, koja je nepredvidiva.

Najdraži projekt dosad?

GORAN: Teško je odabrati, svaki ima neku draž u njemu. Između mnogih najdražih, istaknuo bi “Take a break”, na kojem smo snimali dva simpatična starčića kako se voze biciklima po Istri. A drag mi je i projekt LIKE na kojem smo nedavno radili, gdje smo napravili 8 kratkih filmova vezanih uz očuvanje prirode i utjecaj sporta na ekosustav. Taj nam je serijal donio i nagradu za najbolju montažu na Medvednica outdoor festivalu.

SANEL: Najdraži projekt mi je trenutno projekt u koji tek krećemo produkcijski zbog novih izazova koji nas čekaju. Svaki dosadašnji projekt je bio priča za sebe i meni osobno drag, ali poriv da napravimo svaki film sve bolji i bolji ne da da izaberem najboljeg. 🙂 Ako baš moram izdvojio bi kratku reklamu koju smo izradili za Istarsku filmsku komisiju, u kojoj smo na kreativan način iskoristili zvukove Istre i prikazali Istru kao filmsku destinaciju. Premijerno je bila prikazana na Pula Filma Festivalu prošlog ljeta, i kritike su bile odlične.

BIANCA: Posebno mi je bio drag projekt koji smo radili za ribarsku lokalnu akcijsku grupu “Alba” gdje smo snimali ribare. Osim što je projekt bio zbilja zahtjevan zbog niza nepredviđenih situacija zbog kojih smo snimanje na brodu odgodili bar deset puta, svjedočiti životu ribara iz prve ruke posebno me dojmilo.

Kako ste se odlučili na bavljenjem ovog tipa posla? Što vas je privuklo u svijet filma?

BIANCA: S nekih pet godina pogledala sam film Federica Fellinija “Amarcord”. Način na koji je talijanski redatelj prikazao malu lokalnu zajednicu urezalo mi se u sjećanje. Mogu reći da sam tada zavoljela film, a od malena sam istraživala taj medij snimajući doma ponekad mamu, ponekad noneta.

GORAN: Mene je oduvijek fascinirala fotografija, pa sam tako negdje 2013. krenuo se baviti fotografijom, amaterski pa je to lagano preraslo u nešto ozbiljnije. Kako je tehnologija napredovala i filmska oprema je postala jeftinija “običnim smrtnicima” shvatio sam kako mi se “fotografija u filmu” zapravo najviše sviđa. Filmom se uz određena izražajna sredstva mogu puno bolje izraziti. Obožavam glazbu, obožavam fotografiju, a film je spoj tih dviju stvari tako da mislim da odgovor leži u ovoj zadnjoj rečenici. 🙂

SANEL: S obzirom na to da sam između ostalih obaveza u firmi zadužen za autorsku glazbu i tonska snimanja, moj početak leži u preko 15 godina sviranja u raznim bendovima. Želja mi je uvijek bila biti glazbeni producent koji će snimati i raditi s glazbenicima na njihovom materijalu, al od toga se ništa nije značajno desilo kad pogledam danas unatrag.

Tada mi je film kao medij izražavanja bio daleko. Nakon studiranja na SAE Institutu u Ljubljani sve se promijenilo. Tada sam otkrio da je glazba i zvuk kao medij daleko više od jedne pjesme od tri minute koja treba stići na glazbene ljestvice. Moje prvo ozbiljno sinkroniziranje slike i zvuka u jednu cjelinu sad već unazad 11 godina je promijenilo apsolutno sve i od tada ne mogu razdvojiti sliku i zvuk u zasebne elemente, već u jednu formu koja zajedno priča priču. Pri povratku iz Ljubljane u Labin 2009. godine.

Goran je predložio “ajmo nešto skupa napraviti”. Danas 11 godina kasnije je tu Level 52 s odličnim timom kreativaca, odličnim vanjskim suradnicima, razne nagrade i priznanja te i dalje velika glad za učenjem i daljnjim napredovanjem.

Odakle pronalazite ideje, što vas najviše inspirira? Što radite kad inspiracije nema?

BIANCA: Obično kad dobijemo neki novi projekt istražujemo temu koju moramo prikazati. U tom istraživanju se obično dogodi inspiracija, na kojoj se naravno puno radi i koja se postepeno “brusi” u konačni proizvod.

GORAN: Mene jako inspirira glazba, glazba me često odvede u neki poseban svijet u kojem pronalazim inspiraciju… a pored toga pratim što se dešava u svijetu, pratim moderne pristupe filmu, često provodim sate na vimeo.com, osobito prije spavanja, kratki filmovi, reklame itd…često me to inspirira i motivira.

SANEL: Odakle pronalazimo ideje? Pa volio bi reći da nekako one čak znaju pronaci nas u nekim posebnim trenucima.. Čitanjem, šetanjem, putovanjima i odmicanjem od ubrzanog života u prirodu mozak mi zna sjest u drugo stanje uma pa mi je puno lakše razumno organizirati sve eksplozije ideja u tom trenutku. Živimo pre brzo, sve se svelo na ultra brzi konzumerizam stoga je bitno da naš film ostavi duži utisak u tuđoj glavi, poveća prodaju nekog proizvoda ili popularizira određenu destinaciju. Ideje pronalazimo stvarno svugdje i to nam je najmanji problem.

Bianca, koliko ti je iskustvo s televizije pomoglo, što si tamo naučila, a da možeš koristit u Level 52?

Pa za jednog producenta, odnosno producenticu, svaku iskustvo u medijima je dobro, posebno u vidu stvaranja novih veza. Ali svakako svi poslovi koji sam do sad radila, pored naravno akademije i magisterija u Bologni, izgradili su me profesionalno u osobu koja sam danas.

Kakvi su planovi za 2020.? Točnije, što bi voljeli napraviti do kraja godine? Smijete li nam otkriti na čemu trenutno radite?

Planovi su nastaviti pomicati granice u audiovizualnoj industriji. Stalno gledamo koju novu opremu kupiti, kako unaprijediti tehniku snimanja slika i zvuka. A radimo i na jednom novom projektu, odnosno odjelu Levela 52, koji bi se isključivo bavio dokumentarnim formama. Osobito nas zanima 360° pristup koji trenutno koristi National Geographic, gdje gledate dokumentarac u kojem se možete “smjestit direkt” u prostor.

U 2020.  smo ušli sa puno novih lijepih stvari. Naša producentica nam se priključila full time, premjestili smo se na novu lokaciju i izgradili nove prostorije Level 52 koje sadrže potpuno novi opremljen tonski studio za postprodukciju i snimanje  tona za filmove, reklame i audio vizualne 360 projekte te prostor postprodukcije i montaže slike. Velika ulaganja su se desila ove godine u infrastrukturu i proširenje tima,  kako bi u nadolazećim vremenima bili što kvalitetniji, kreativniji i brži.