Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Elvis Uravić: Labinska komuna za prvi maj mijenja izgled, nastavljamo sebi birati...

Elvis Uravić: Labinska komuna za prvi maj mijenja izgled, nastavljamo sebi birati publiku

Nakon više od godine dana i
mnoštva gostiju u rubrici Nedjeljom u 3, došlo je vrijeme da se vratimo na
početak. Iz tog, razloga današnji nam je gost glavni urednik i pokretač ovog
najmlađeg labinskog portala. S njim smo porazgovarali o samim počecima portala,
ali i saznali o ambicioznim planovima za budućnost.

Mediji ne mogu funkcionirati bez
ljudi koji stoje iza njih, pa je to bila odlična prilika da dodamo lice, ali i
saznamo više o osobi koja se potpisuje ispod najvećeg broja članaka. On je
Elvis Uravić, a danas je on dobio priliku iskusiti kako je to sjediti u vrućem
stolcu glavnog aktera kolumne NU3.


Kako je nekadašnji student informatike postao glavni urednik medijskog
portala? Je li za taj korak bila zaslužna ljubav prema sportu i aktivno
bavljenje njime?

Ma, prije jedno par mjeseci nešto
sam čistio i pronašao rokovnike u kojima sam pratio nogometne i rukometne
utakmice s velikih natjecanja gdje ja, tad još bez interneta i sličnih „pomagala“,
brojim golove rukometaša i udarce na gol i kornere nogometaša.

Tako da, rekao bih da ja nisam
izabrao novinarstvo, nego je ono izabralo mene. Međutim, od sredine 2013.
godine, tad još kao student, prihvaćam poziciju glavnog urednika na IstraSportu
i do danas nisam požalio nijednom, iako je bilo svega.

Sada, nakon godinu dana odmaka, kakva je bila prva godina poslovanja
LK? Što ti je najviše ostalo u pozitivnom, ali i negativnom sjećanju? Je li
danas Labinska komuna preboljela dječje bolesti?

Prva godina je protekla
očekivano, kad znaš smjer, nema tu previše iznenađenja. Pozitivnog je bilo
puno, podosta lijepih tekstova koji su predstavili neke pozitivne ljude ili
pomogli nekome. Negativno brišem, uvijek i odmah, eventualno uzimam kao
lekciju.

Komuna je na pravom putu da
postane pravi, unikatni i ozbiljan medij, ali na tom putu još je puno posla.
Bitno je da su temelji stabilni i da baza čitatelja nije zanemariva, 90 tisuća
različitih posjetitelja je brojka na koju moramo biti ponosni.

Ta brojka može biti i znatno
veća, ali na neke stvari dok sam ja urednik nećemo pristajati.

Na koje točno misliš?

Prije svega, nećemo od crne
kronike raditi spektakl, odnosno show. Smrt mora ostati dostojanstvena i
novinari koji sa mnom rade neće nikad trebati ići slikati nečiji karambolirani
auto ili uzimati izjave od ljudi koji su svjedočili nekoj tragediji.

Od deset najčitanijih vijesti u
protekloj godini šest ih je iz sfere crne kronike (još dva su osobna priznanja
teških životnih situacija), ali su vijesti donesene šturo, s potrebnom
informacijom, ali bez upitnika i uskličnika. Ne kažem da je to pravi način, ali
je to jedini način koji mi dozvoljava miran san.

Novinari su zbog prirode posla često eksponirani u javnosti i nerijetko
na udaru raznih fronti. Kako se nosiš s negativnim aspektima u ovom poslu?

U početku, prije sedam godina, nije
bilo baš lako, pogotovo zbog toga što sam ja u ovaj posao uletio misleći da
mogu mijenjati svijet. Čak sam ja to brzo „preskočio“, ali moji najbliži to
također čitaju i njima je vjerojatno bilo teže vidjeti uvrede.

Danas su one rjeđe jer sam s
godinama naučio svoje neistomišljenike da nakon neargumentirane uvrede
vjerojatno slijedi moj odgovor. Kao i u svemu, početak je najteži, a danas toga
ima, ali gotovo da ne ostaje u memoriji…

Kakvo je tvoje viđenje novinarstva danas? Postoji li još uvijek istraživačko
novinarstvo?

Otkako sam prije godinu dana
„otkrio“ Twitter, to mi je kao neki dnevni boravak u kojem srećem ostale
novinare. Pratim novinarstvo u Hrvatskoj i mogu reći da smo otprilike kao i
svemu – ima odličnih, ima prosječnih, a i ima poluludih te štetnih.

Što se tiče istraživačkog
novinarstva, ono postoji i nedovoljno je cijenjeno. Naime, istraživački
novinari su najčešće ljudi koji svoje dane ne provode lako, a pitanje kakve su
im noći.

Upravo zbog toga, što je to težak
i potplaćen posao, sve ih je manje. To me žalosti, ali ako netko misli da će
novinari, a pogotovo pojedini i usamljeni, mijenjati društvo, vara se. I sam
sam bio u nekoliko „bitki“, potrošio se enormno da na kraju nemam ni zašto
„slaviti“ pobjedu micanja nekog uhljeba iz pojedine sportske organizacije.

Svjesni smo što danas “prodaje novine“. Što biraš, pisati tekstove koji
će biti “klikani” ili tekstove koji imaju dubinu, no možda neće doprijeti do
većeg broja ljudi?

Ako je moguće, onda napisati
tekst koji ima neku dubinu, a staviti naslov da zaintrigira čitatelje. Međutim,
ako se mora birati, onda druga opcija. „Nećete vjerovati“ i „Ovo morate
vidjeti“ je svojevrsna prostitucija.

Na početku Komune sam iz
znatiželje to napravio par puta, i zaista – tekst je čitaniji. No, uvijek kažem
da novinari i urednici sami sebi (mediju) biraju publiku.

Tako je i moja želja da Komunu
čitaju inteligentni, razumni ljudi koji su sposobni kritički promišljati. Nismo
svi isti, svatko neka si odabere ono u čemu uživa, ono što voli čitati.

Koji su tvoji planovi za Labinsku Komunu u sljedećem periodu? Postoje
li kratkoročni i dugoročni planovi?

Planovi su veliki – osjeti se da
Labinštini, ali i Istri nedostaje jedan ovakav medij, da nismo identični kao
mnogi drugi i na tome ćemo „graditi karijeru“.

Dakle, za prvomajski praznik rada
stranica bi trebala dobiti novi, moderniji dizajn, a na programskom planu
krećemo u pregovore s nekolicinom kolumnista te ćemo uz dnevne novosti, nadam
se postati i portal koji će čitatelje educirati, zabaviti i informirati.

Vrlo se lako „ukalupiti“, krenuti
smjerom većine ostalih, ali tome ćemo se pokušati oduprijeti, prije svega
izborom mreže suradnika, ali i tematski.

Koje hrvatske novinare cijeniš? Čijem se radu diviš?

Meni je Boris Dežulović razina
iznad ostalih, njegov cinizam mi savršeno odgovara. Međutim, čitam loše i
dobre, jako raznovrsno, od svega možeš nešto „uzet“, naučit, pa makar i što
nije pametno ni lijepo raditi.

Martina Mlinarević Sopta je
umjetnica s riječima, iako u posljednje vrijeme piše „samo“ knjige, s Mihovilom
Topićem se često slažem oko sportskih tema i lako me „drži u priči“, Hrvoje
Frančeski je osoba koju čitam kad me nešto zanima u vezi košarke, itd…

Ne divim se nikome od novinara,
ovo nije posao za divljenje, bar u ovim danima vidimo da ima zanimanja koja su
drastično važnija od ovog našeg, ma koliko neki to pokušavali prezentirati
drugačije.

Kako si se odvažio na snimanje podcasta? Je li podcast zahvalniji tip
intervjuiranja od uobičajenog? U kom smjeru će Podcast Učka dalje?

Ideja o Podcastu Učka rodila se
nakon gostovanja na jednoj televiziji i toga da mi je urednica emisije
objašnjavala tri minute kako moram sjediti, kamo mi moraju gledati ramena, a
kamo glava, itd… Ako se ja tako „fejk“ namjestim, vjerojatno odmah lažem –
što god da kažem.

Poštujem pravila televizije, ali
sve više maha uzimaju ležerniji pristupi jer se tu lakše dođe do informacije i
nema „zatvaranja“ od strane gostiju. Zasad je Podcast Učka gotovo isključivo
sportski, jer sam ja tu „doma“, a ukoliko nađem voditelja/icu koji bi
ugostio/la ljude iz neke druge sfere života, sigurno će imati priliku.

Također, imat ćemo i političke
podcaste, odnosno podcaste s političarima, ali o tome ćemo razmišljati kada se
situacija normalizira.

Poanta je da s nekime popijete
kavu/čaj/pivo/vino dok vas kamera snima, a razgovor normalno teče. Iako možda
izgleda, to nije nimalo lako raditi, ali prve reakcije su bile pozitivne i
drago mi je da nemam problema s pronalaženjem gostiju, ljudi rado prihvaćaju
taj format…

Do sada si se držao pisanih vijesti, no podcast je svojevrsna moderna
verzija radija, ali i koketiranje s televizijom. Imaš li nekakve afinitete
prema televiziji u njenom punom smislu? Jesi li ikad razmišljao o radu na tom
mediju?

Mislim da sam dio odgovora
ponudio i gore, ne smatram televiziju kao nešto što ima svijetlu budućnost.
Radio mi je super medij, iako ga ja zbog načina života rijetko slušam, pogotovo
otkad postoji Youtube. Naime, meni najbolji glazbeni urednik sam ja, skoro se
uvijek slažem sa sobom.

Afiniteti su jedno, mogućnosti su
drugo. Danas jako puno ljudi nije svjesno svojih okvira. Pustimo one motivacijske
priče „ti možeš biti što god poželiš“. Ne, ne možeš. Bitno je spoznat
kapacitete koje imaš i na njima raditi da svoj potencijal ispuniš do kraja.

Informacije se nikad nisu brže širile no danas. Postoje različiti
kanali njihove diseminacije, tehnologija je dostupnija, no ikad i čini nam se
da smo bombardirani količinom informacija koje svakodnevno konzumiramo. Svakako
je to i gore osobama koje od informacija žive. Imaš li ti period u danu ili
barem tjednu kad se detoksiciraš od sveprisutnih vijesti i kako provodiš to
vrijeme?

Ne, ali to je do moje osobnosti.
Volim biti u toku, volim čitati vijesti, iako selekcioniram. Bombardiran si
samo onoliko koliko dozvoliš.

Ovo što si me pitala nazvao bih
„resetiranje“ i to radim na dva načina – ili sport ili priroda. Dakle, sada kada
nema „hakla“, na rasporedu je šuma. U proteklih mjesec dana imam sigurno
trocifren broj kilometara – priroda je oduvijek bila fantastičan i besplatan psihijatar.

Tehnologija je omogućila da svatko plasira određenu informaciju,
pojavio se i problem fake newsa. Misliš li da portali i novinari imaju
odgovornost u njihovom suzbijanju? Kako općenito ocjenjuješ razinu medijske
pismenosti u Hrvatskoj?

Mislim da ako išta idem
ocjenjivati, da će netko reći – ma tko si ti da ocjenjuješ – i imati pravo. Činjenica
je da su portali i urednici, pa tako i ja, gotovo bez odgovornosti kad je u
pitanju objava. Gotovo pa bilo što danas ulazi pod „novinarsku slobodu“ i zato
tu treba nastupiti moral, odnosno „common sense“.

Tu stojimo jako loše, svašta se
može pročitati, neprovjereno i debilno, a nitko za to ne odgovara. Stradat će
od toga ponovno oni koji kritički ne razmišljaju. Pročitao sam na početku ove
napetosti s korona virusom da isti može „skočiti“ do četiri metra.

Novinar koji to potpiše trebao bi
odgovarati, jer se diže panika bez razloga. Nažalost, senzacionalizam pogoni
mnoge novinare, a kad smo tu, moram reći da pratim cijeli „region“ (tako sada
zovemo bivšu Jugoslaviju) i da ono što se događa u Srbiji nema apsolutno
nigdje.

Tamo, kao i u svim državama „regiona“,
imam prijatelje novinare koji mi znaju poslati naslovnice i naslove tekstova
koji se tamo objavljuju. Bez pretjerivanja, ono su doslovno kriminalne radnje
omotane u plašt primitivizma. Tako da, u Hrvatskoj ima svega, ali za neke smo
mi majstori…

I na kraju, posljednje pitanje koje je možda trebalo biti i prvo: zašto
naziv Labinska komuna? Misliš li da će nekad portal doživjeti rebranding s
obzirom da mnogi riječ komuna doživljavaju u negativnom kontekstu?

Labinska Komuna mene veže na
pozitivu. Prije svega, ja sam rodom iz Tupljaka, mjesta posljednjeg rudnika u
Hrvatskoj i rudarstvo za mene ima simboličku snagu. Na grbu portala i danas
stoji datum Dana rudara.

Nažalost, neki su me u početku
gledali kao na osobu koja želi obezvrijediti ono što su radili vrijedni
novinari u dva desetljeća, od 1976. do 1997. Moja je želja bila involvirati
zaslužnike iz tog vremena, nažalost, nisam u tome uspio.

S velikim sam poštovanjem
pristupio sugovornicima koji su u raspravu donijeli samo imperativ i neriješene
probleme iz prošlosti, a nakon toga me vrijeđali na društvenim mrežama. Ja i
dalje prema njima osjećam poštovanje, ali mislim da su „ostali zatočeni“ u
nekim vremenima. Svijet ide naprijed, htjeli mi to ili ne.

Što se tiče negativnog konteksta
riječi, ne znam što reći. Ok, to je i terapijska ustanova (usput, to je
pozitivno), ali u najširem smislu označava zajednicu ljudi koji stalno žive na
nekom ograničenom području. Dalje, poziva na zajedništvo i dijeljenje resursa.
Da, to je priča iz nekog drugog razdoblja, ali smatram da bi implementiranje te
fraze u današnje društvo donijelo mnogo dobrog.