Home STARE KATEGORIJE Nedjeljom u 3 Erik Balija: “Tekst je lip, ali kamo su ti te sipe?”

Erik Balija: “Tekst je lip, ali kamo su ti te sipe?”

Erik Balija je glazbenik iz
Fažane, i iako mu treba odati priznanje, njemu i njegovoj cijeloj obitelji na
trudu i požrtvovnosti, ovog puta ćemo pokušati njegov hendikep staviti u
totalno drugi plan jer je Erik ovog tjedna naš gost kao pjevač kojeg mnogi u
Istri cijene i vole. Red glazbe, red upornosti, red smijeha, tako je bilo ovog
puta s Erikom…

Kako se nosiš u ovo „ostanimo doma“ vrijeme, je dosadno, nađeš li
zanimaciju, kako provodiš dane?

Da me netko pitao da ostanem doma
prije 20 godina, bi mu rekao – nema problema. Ionako se nisam mogao kretati,
bio sam slabo mobilan, svaki dan mi je bio isti – kamo si me stavi, tamo san
bi. Danas je situacija drugačija, kad su prava za osobe s invaliditetom bolja,
bez obzira što sam ja protiv ove države. Imamo osobne asistente, fizioterapeute
i dosta stvari koje nam pomažu.

S te strane mi je sada teže,
osoba koja mi pomaže četiri sata dnevno morala je ostati doma, ne zbog bolesti,
već zbog prevencije, odnosno socijalne distance. Sreća je da imamo tehnologiju
pa se sada čujemo „online“. Jedino ako „t-com“ kiksa, onda nema pomoći… Tako
da, tu sam još i na miru, ali ne dolazak fizioterapeuta već 20-tak dana mi
pravi probleme.

Gledam živjeti zdravo, kretati se
maksimalno, a meni za to treba druga osoba koja trenutno ne može dolaziti.
Nadam se da će ovo brzo završiti, da ne bih postao nepokretniji nego sam bio.
Sreća u nesreći je da živim u jednom krugu gdje imam park, maslinik i okućnicu
pa mogu uživati na zraku.

Tako da, iako svoju obitelj
obožavam, nedostaju mi i prijatelji i okolina. Veoma sam aktivna osoba i ne
mogu „stati u mjestu“. Najbitnije od svega je da ostanemo živi i zdravi, a čak
sam i malo sretan zbog ove krize jer sam svjestan da neće biti ništa kao prije
i život će se morati malo usporiti. Nitko za nikoga nije imao vremena, a sada
će se stvari morati malo promijeniti.

Nismo mi ljudi htjeli slušati pa
nam je priroda dala lekciju.

Kada kreće tvoja glazbena ‘štorija’? Si u djetinjstvu poče pjevati ili
nešto kasnije? Pamtiš li prvi nastup?

S obzirom na to da sam osoba s
invaliditetom, morao sam raditi vježbe od malena. Danas mi je raditi vježbe
normalno, ali kad sam imao pet godina, nimalo mi se nije sviđalo. Sat vremena
biti miran, nije bilo lako. Da bih bio mirniji, mama je puštala glazbu, a kako
ni to nije dovoljno, imali smo tu sreću da smo muzikalna obitelj.

Teta i ujak su bili u glazbi, a i
danas moja mama sa mnom pjeva u talijanskom zboru. Kako ide starija, tako sve
lošije pjeva, ali nema veze…hahaha. S pet godina sam krenuo s klavijaturama,
prva pjesmica je bila „Zekini jadi“ i onda 1994. sam se upisao na tečaj „Mali
princ“ i tamo je bio prvi nastup. Svirao sam na klavijaturi onda pjesmu iz
filma „Vatrene kočije“ i sjećam se da sam tada prvi put čak uspio i pasti ispod
klavijature (haha). Prvi aplauz je bio malo i prisilni jer kad su ljudi vidjeli
da „čovika više ni na stolici“, su počeli pljeskati… Sjećam se i da sam imao
dugu kosu, užasno, izgledao sam kao ženska s trajnom…

Kada bin te pita tri najdraže pjesme ke nisi ti autor, koje bi izabra?

Sve ovisi o raspoloženju. Tu se
najčešće vrte pjesme s MIK-a, cijela diskografija pokojnog Olivera Dragojevića,
kojeg svaki dan slušam prije spavanja – to je jedina glazba koja me tako može
opustiti… Volim i Anelide.

Tri najdraže pjesme? Uff…
Recimo, „Piva klapa ispo’ volta“, „Galeb i ja“ i od grupe Anelide „Nikad nećeš
znati“.

Tvoja najdraža pjesma (autorska)?

Znam da mnogi tako odgovore, ali
zaista sve su drage, kao djeca. Mogu izdvojiti posljednju pjesmu s MIK-a, iz
više razloga, „Mojoj Istrijanki“. To je moja prva festivalska pjesma,
kantautorska, a i konačno sam uspio s njom u Rijeci, drugoj županiji, osvojiti
drugo mjesto publike što je definitivno uspjeh.

Draga mi je i što sam uspio
prodrijeti na Hrvatski radio iz Zagreba, i da su oni počeli respektirati Istru.
Četvrti razlog je taj što sam uspio u Puli pobijediti gosp. Josu Butorca, što
je za mene bilo nezamislivo, pobijediti takvog tenora je za mene nešto posebno.
Na kraju sam saznao da sam sveukupno drugi na MIK-u i da mi je prvo mjesto
„odmaklo“ za tri „punta“. Sve su to lijepa sjećanja.

Kakva je situacija ove godine s MIK-om, hoće li se održati, hoćemo li
tebe tamo vidjeti?

Poslao sam dvije pjesme na MIK,
nadamo se najboljem, a prema informacijama koje imam, MIK će se održati, samo
se još ne zna kada. Organizacijski odbor prati situaciju pa će donijeti odluku.

Simbolično, imaš sliku s Oliverom koju držiš na društvenim mrežama na
posebnom mjestu – znači li ti Oliver nešto posebno?

Kad je glazba u pitanju, Oliver
je u mom životu na prvom mjestu i nitko ga neće dugo, dugo maknuti od tamo.
Znao je svoj posao kako treba, svaki tekst je imao glavu i rep, imao je sjajne
suradnike, ali fascinira me najviše kao osoba.

Sve mu je bilo „lipo“, samo daj
malo vina na stol, klavir pored njega i može se svirati što god hoćeš, sve će
biti ok. Bio je opušten, nije dijelio ljude, sve su to karakteristike velikih
ljudi. On je umro, ali ja još toga nisam svjestan, kao da je još tu.

Sretan sam jako što sam deset
godina imao prilike surađivati s tim čovjekom. Ja sam bio član Dnevnog centra
za rehabilitaciju u Puli, a on je deset godina održavao humanitarni koncert,
svake godine za Božić u kazalištu.

Dan prije koncerta bi došao u
Pulu posjetiti Centar, a kako sam ja jedini tamo znao pjevati i svirati pa sam
ja ustvari bio „kućni bend“. I onda bi pjevali i svirali po par sati bez
problema, on je svirao ja pjevao i obrnuto. Improvizacija, ali kako treba.

Imam i sliku javnog nastupa 2008.
na tom koncertu, izvodili smo pjesmu „Piva klapa ispo’ volta“. Kad su mi rekli
da ću nastupiti s Oliverom, ali već sam bio kupio kartu da ga idem gledati.
Tako da, tog puta sam bio dvostruki humanist…

Anegdota je da sam tada i došao
na probe, a Oliver me pitao „Što si došao“, a ja odgovaram „na probe“. Bilo je
dva sata popodne, a on je rekao „ma kakva proba, dođi u sedam, opušteno“. Kad
sam odsvirao prvi solo, onda mi je rekao na pozornici „vidi, vidi, ovaj mali
nešto i zna“, uz karakteristični osmijeh.

S kim bi volio odraditi duet, a da još nisi?

Uživa san s Danijelom Martinović
na pozornici, a duet bih voli i s Amirom Medunjanin i Nikolom Stajić.

Nekakav povod za ovaj intervju, ako ga uopće treba, je pjesma „Sipe od
mora“ koja je na Labinštini primljena fantastično. Dugo surađuješ s Danielon
Načinovićen, kad si prvi put pročita te stihove? Ti je bilo teško pjevati na
„labinjonski“?

Prije svega, moram napomenuti da
iman „korene“ na Labinštini, po noni, u Šumberu.

„Sipe od mora“ san prvi put
pročita 2012. godine nakon jedne košarkaške utakmice u nedjelju, pao je mrak,
dosadno, a od Načinovića san dobi zbirku „Čakavski versi“. Iskreno, traži san
nekakvu pjesmu s ribama.

Pronašao san tu pjesmu, sviđala mi
se, ali nigdje nema sipa, samo u naslovu. Nazvao sam Načinovića – slušaj, tekst
je lipi i jasan, ali kamo su ti te sipe? Samo mi je objasni – Sipe je Josip.

Sedan godina kasnije poklopilo se
sve, nešto je prije snimano u Škotskoj (2013. u veljači), a kad sam pronašao
aranžman koji mi se svidio – to je bilo to. Samo je trubu na kraju dodao moj
prijatelj Loris Quargnal iz grupe The Night Express i ispalo je super. Mauro
Giorgi i njegova žena Irena snimili su back vokale.

Autor si himne Fažane – kakav je bio osjećaj pjevati tu pjesmu?

Za moj rođendan, 13. veljače
2010. mi je došla na mail pjesma „Fažana misto moje“. Kad sam dobio „demo“ na mail,
zovem Pticu, razgovarali smo pred deset dana o tome, valja li to? Ptica govori
– to ti je remek djelo, samo moraš napraviti aranžman i snimiti.

Tada san ja zvao Zlatka Deltina,
klavijaturista Night Expressa, imam zanimljivu stvar, možda bi mogli nešto
zajedno napraviti. Rekao sam mu da ne mislim da će to biti nešto popularno, ali
sam htio nešto snimiti.

Zajedno smo napravili aranžman.
Mislim da je to dosta logična stvar, iz Fažane sam i normalno je da čovjek koji
potječe iz nekog mjesta, krene prvo s pjesmom na svom narječju, a gdje ćeš
bolje prilike, nego da imaš pjesmu o svom mjestu.

Sve iz pjesme je realno, postoji
u Fažani, samo još uvijek išćen onu „Mare“ iz pjesme. Kad, sve Marice koje
poznam imaju po 90, 100 „lit“…

Osim glazbe, imaš li još koji gušt? Da nisi pjevač, čime bi se bavio?

Moj hobi je boćanje. Bio sam član
boćarskog kluba Istriana, međutim kad su me doveli do toga da moram birati
između glazbe i boćanja, bez obzira koliko volim taj sport, prave dileme nije
ni bilo.

Sprema li se koja nova pjesma, ča možemo očekivati u bližoj budućnosti?

Planovi uvijek postoje. Poslali
smo pjesmu na Splitski festival, „U zvizdanu lita“, tekst Danijel Načinović,
glazba Bruno Krajcar, aranžman opet Mauro Giorgi, pjesma dalmatinskog štiha.
„Trdi“ su na jugu, ali možda nas prime. Prije 25 godina je Vitasović u Splitu
pobijedio s „Burom“, a ja bih bio zasad zadovoljan i samo s nastupom.

A ovog tjedna sam poslao pjesmu i
na Šibenski festival. Ljubica Bestulić Stanković napisala je pjesmu „Imao sam
prijatelja“, pisana je o liku i djelu Olivera Dragojevića i činjenici koliko mi
on „fali“. Bio bih jako sretan da zapjevam na tom Festivalu šibenske Šansone.

Napravio sam i pjesmu malo prije
ove korone s grupom Anelidi, s mojim pratećim bendom inače, na tekst i glazbu
Daniela Načinovića, a pjesma se zove „Pjesma bez barijera“. Nadam se da će ići
na nacionalnu razinu, pjesma je široka i kvalitetna. Na neki način je
autobiografska, to je znak da me Načinović jako dobro pozna, ali nadam se i da
bi ona pomogla ostalim osobama s invaliditetom i dala poticaj kao i moj nastup
na Supertalentu 2015. godine.

„Se šperan“ da će sve ovo završit
što prije i onda imam osjećaj da sljedeći koncert neće nikada završiti.