Home SPORT Nogomet GOST KOLUMNIST | Zoran Peruško: Hajduk živi vječno, ali prava Torcida nestala...

GOST KOLUMNIST | Zoran Peruško: Hajduk živi vječno, ali prava Torcida nestala je davnih dana!

Prijatelj našeg portala i bivši trener četiri kluba s Labinštine – Rudara, Raše 1938, Potpićna i malonogometnog Potpićna 98 s kojim je bio i prvak države putem portala IstraSport obratio se kritičarima koji “osporavaju” njegov odnos prema današnjem Hajduku.

Jesen 1994., i proljeće 1995., bile su značajne godine splitskoga ponosa. Sada, bez trunke razmišljanja, u stanju sam “izbiflati” početnu jedanaestorku splitskog Hajduka. Onoga Hajduka koji je bio konkurentan u tadašnjem obliku u kojemu se igrala liga Prvaka. Utakmice s Benficom, Anderlechtom, Ajaxom, zauvijek će ostati u mojem sjećanju. I to ne televizijski odgledane ispred malih ekrana…

Zoran Peruško, autor teksta

Uvijek smo za Split putovali tada nas trojica. U tim vremenima love je bilo koliko je bilo, skupljali smo mjesecima za put, za kartu, za Sjever poljudske ljepotice. Putovali smo do Splita punih dvanaest sati preko pontonskoga mosta Maslenice. Ali putovali smo jer smo voljeli Hajduk. Voljeli smo Split. Voljeli smo tu ekipu koja nam se uvukla pod kožu. Voljeli smo to društvo koje nas je na Sjeveru čekalo. Ali baš voljeli i živjeli za tren ulaska na Poljud. Za huk s tribina. Za Hajduk.

Otada je prošlo 26 godina. Četvrt stoljeća je iza nas. Napravljen je most, država živi svoj, kakav-takav mir. U Splitu sam za pet sati, ako mi se prohtije, čak i da ne žurim. No, od tada, bio sam na utakmici u Splitu dvaput. Na dvoboju s Fiorentinom u rujnu 1998. i na proslavi stogodišnjice Hajduka protiv Barcelone.

Već 1998. godine nije bilo ni trunke onoga zajedništva, one grinte, onoga špirita, koje smo mogli osjetiti četiri godine ranije. Hajduk je već tada opljačkan. Financijska kriza, uvjetovana otimačinom i pljačkom, potresla je momčad Hajduka odmah nakon fenomenalne sezone 1994-1995. Da se razumijemo, financijske prilike nisu tada bile ni približne ovima koje vladaju danas, no Hajduk je tada prvi puta opljačkan. I ne, nije ga opljačkao Beograd, zli duhovi iz nekog drugog, paralelnog svemira. Opljačkala su ga njegova “dica”, društvance koje je u tim godinama vodilo Klub. No, to je hrvatski sindrom. I tu nema pomoći. Ako se ne varam, još uvijek čak traju sudski postupci prema vodstvu splitskoga Kluba za otimačinu iz druge polovice devedesetih.

Pljačka toga Kluba, tog splitskog ponosa nastavljena je u daljnjim godinama. U optužnicama su se pojavljivala znana lica, pa su iz istih tih optužnica, službenih optužnica i brisana…i tako već godinama.

Danas je drukčije. Danas Klubom drma i vlada nekakva udrugica. Nju se pita, njih par članova što i kako dalje. Danas u tom Klubu vlada zakon i snaga ludila, zakon i snaga jačega. I bolesnijega. Torcida, ona prava, davnih je dana nestala. Ona Torcida koja je nekad pijana, nekada napušena, nekada izdrogirana, a sred zime i najčešće gola do pojasa vodila huk s tribina od kojega se ledio devedesetih Bossman, od kojega se krv u žilama ledila Van der Saaru, Rijkardu, Cluivertu kao i mnogim drugim velikanima nogometne romantike devedesetih godina.

I zato, djeco draga, nemojte me pilati s Vašom “ljubavi” prema tom Klubu. Ili s mojom “mržnjom” prema Hajduku. Nemojte me ispilavati s Vašom pripadnošću svetoj bijeloj boji. Ovo što je ostalo od toga Kluba je smeće. Stoga, skulirajte se, odrastite i počnite nešto ševiti. Kad počnete ‘fukat’, prestat ćete za ovakvoga Hajduka drukat’.