Home KOLUMNE Varijacije VARIJACIJE | Skitnice

VARIJACIJE | Skitnice

Piše: Daniel Mohorović

Poštovani gospodine Cercas,

javljam vam se iz Hrvatske, Istre, iz Labina. Ne znam da li me se sjećate. Vjerojatno ne. Osobno smo se susreli u Puli, na sajmu knjiga, u prosincu 2018., predstavljali ste roman ”Zakoni granice”. Oduševili ste nas tada vašim mudrim, a tako nepretencioznim mislima. Pripovijedali ste o Trumpu, istini i laži, zašto ljudi više vole lašce, bijelu laž od istine, koja nikada nije crno/bijela, već siva; o romanu kao jelu punog začina, literaturi koja postavlja složena pitanja. O životu u diktaturi sadašnjosti. O vjeri da sadašnjost obuhvaća samo sadašnjicu.

MANUEL I BAZILIO

Bazilio (Basilio) kao talijanski vojnik.

Baš danas, jutros, oko sedam sati, stajao sam na pazinskom autobusnom kolodvoru (Pazin je administrativno sjedište Istarske županije, po nekima je Istra hrvatska Katalonija, što god to značilo), čekajući auto koji će me odvesti u Zagreb,  čitajući Jutarnji list, intervju s vama o novom romanu.

Glavni junak, Manuel Mena, stric je vaše majke. Sjetio sam se prastrica Bazilija Mohorovića (mi kažemo pracijo, a cijo je i borba),  bratu moga djeda (mi kažemo noneta) Ivana (zapravo su ga zvali Ive). Znamo da je Bazilijo rođen 16. kolovoza 1921. u Malim Turinima, znamo da je bio radnik, znamo da je služio talijansku vojsku, znamo da se borio kao partizan Trinaeste udarničke divizije, znamo da je poginuo u svibnju 1944. u Gorskom kotaru.

Uz Bazilia (u sredini) na slici su Mate Belušić (rođen 1915.) i Antonio Licul (rođen 1920.) Tako je Bazilio zapisao na poleđini fotografije.

Znamo i da nije bio zdrav. To je sve što znamo. Ne znamo gdje je pokopan. Jedino su ove tri fotografije koje vam šaljem ostale kao dokaz jednog života. Tri mjeseca nakon Bazilijove smrti, baš na njegov rođendan rodit će se Bruno, Bazilijov nećak, moj cijo (borba). Ni njega nema već šesnaestu godinu.

Našalili ste se u Puli kako Ibahernanda, vaše rodno selo, nije New York, već malo, sirotinjsko mjesto na granici s Portugalom, koje bi se prema najčešćem prezimenu moglo zvati Cercasi.

Svi vaši, očeve i majčini, Cercasi i Mena, bili su za caudilla i generalissimusa Francisca Franca. Ne opravdavate rodbinu. Pokušavate ih razumjeti. Pretke. U nama. Potomcima. Njihove zablude i predrasude, ponose i nade.

”Pisac ne može suditi.” Slažem se s vama. Pisac nije sudac. Ali organizira suđenje. Pisanje je suđenje. Pisac je branitelj i tužitelj, anđeoski odvjetnik i đavolji advokat. Pisac je zastupnik istine koja je uvijek dvosmislena, trosmislena, višesmislena, tako proturječna i složena.

Manuel Mena izabrao je Franca, krenuo je krivom stranom povijesti. Dobar čovjek Manuel Mena koji je pošao na krivu stranu. I dobri ljudi čine loše stvari. Takvi smo. Em smo ljudi. Manuel Mena nije postao republikanac, borac za dobre ideje, čiju borbu, republikansku, ne mogu umanjiti loši ljudi, nitkovi, gadovi, ubojice, zločinci. Zašto je Manuel Mena pošao na krivu stranu? Odgovor ste pronašli u strahu koji se pretvara u ljutnju, a ljutnja u nasilje.

Dijelim Vaš strah od straha.

Manuel Mena poginuo je 21. rujna 1938. U selu Bot, u Kataloniji. Imao je devetnaest godina. Dječak koji se nikada nije probudio kraj žene postat će obiteljski junak. I moj Bazilijo Mohorović poginuo je prema kraju rata. Na pravoj strani.

Lijevo nono Ive, desno borba Bazilio. Obojica talijanski saldoti. Pranoni i pranonetu pišu na poleđini fotografije: ”un ricordo con afetto vostri figli Giovanni Basilio.”

FALOR

Na republikanskoj strani, u Internacionalnim brigadama, između 1936. i 1938. borilo se sedamstotinjak mladih antifašista iz Hrvatske, 214 iz Istre, Rijeke i Hrvatskog primorja. Jedan od četiristotinjak koji su se vratili bio je Josip Licul Falor, rođen u Šumberu, nedaleko Labina.

Cijela njegova obitelj bila je antifašistički orijentirana, U kući Liculovih u Šumberu osnovana je prva ćelija Komunističke partije Italije, sedamnaestogodišnji Josip postaje komunista. Godinu dana kasnije Specijalni sud dva Josipova brata osuđuje na tri godine zatvora jer su raspačavali komunistički tisak. Josip je mobiliziran i određen za transport u Abesiniju. Dezertira i emigrira u Jugoslaviju.

Hapse ga nekoliko puta. Josip Licul Falor s prijateljem Antunom Liculom preko Austrije, Švicarske i Francuske stiže u Španjolsku, Madrid. Imao je dvadeset godina kada je došao u Španjolsku. Borio se u 3. bataljunu brigade ”Garibaldi”. Sudjeluje u borbama za osvajanje Mirabuena, zatim u sektoru Las Rosasa, pa u Guadalajari, u Vilanueva del Pardillo – u sektoru Madrida, na rijeci Ebro, u sektoru Barcelone.  Bio je ranjen. Četiri puta.

Početkom 1939. uspijeva napustiti Španjolsku. U Francuskoj je interniran. Više od dvije godine provodi u koncentracijskim logorima St. Cyprien, Argelès-sur-Mer i Gurs. Francuzi ga predaju  fašistima koji ga smještaju u zatvore Sanrema, Ventimiglie i Venecije. Kad je stigao u Pulu vojni sud Josipa Licula Falora, dezertera, antifašista i komunistu, osuđuje na sedam godina zatvora. Upućen je u Anconu.

Tu je teško obolio, a kad je ozdravio, iz zatvorske bolnice u Surianu del Cimino, izručen je Nijemcima koji su ga trebali uposliti na izgradnji aerodroma u Rocca di Roma. Uz pomoć seljaka i talijanskih partizana stigao je  pješice u Trst, a odatle doma, u Istru. Kad je 1943. došao u Šumber, kuća je bila puna partizana, priključio im se.

Sve ove podatke o Josipu Liculu Faloru objavila je Daša Drndić, posthumno sve priznatija spisateljica, koja je 1996. s njim razgovarala za riječki Novi list.  Falor je umro u Rijeci 2003., petnaest godina kasnije u Rijeci umire i Daša.

KAMOV

Zamolio bih vas za jednu uslugu. Znam da živite u Barceloni. U Barceloni je umro hrvatski pisac Janko Polić Kamov. Pokopan je u zajedničkoj, sirotinjskoj grobnici. Ni dan danas ne zna mu se za grob. Kamov je rođen u Rijeci 1886. U imućnoj obitelji u kojoj se ubrzano umiralo. Školovao se u tri gimnazije: sušačkoj, senjskoj i zagrebačkoj. Iz prve dvije je izbačen, posljednju je svojevoljno napustio. Tri mjeseca, zbog paljenja mađarske zastave, koristio je blagodati jednog zagrebačkog zatvora. U životu je najviše pisao, čitao i skitao.

U dvadeset i četiri godine života objavio je dvije pjesničke i dvije dramske knjige. U vlastitoj nakladi. ”Psovka”- naslov je prve knjige.  Skoro pola stoljeća nakon Kamovljeve smrti objavljena je ”Isušena kaljuža”, njegov jedini roman, hrvatski Uliks, napisan prije nego je James Joyce počeo sedmogodišnji rad na Uliksu.

Iako sam nekoliko puta bio u Barceloni do stare bolnice Santa Cruz (Hospital de la Santa Creu i Sant Pau) stigao sam tek prošle godine. Bolnica je danas, ali to znate bolje od mene, Biblioteca de Cataluyna,  glavna katalonska knjižnica. U čitaonici je bila soba u kojoj je Kamov umro.

U parku sam pozdravio Kamova. Brončanog Kamova. U prirodnoj veličini, ležerno naslonjena na ogradu. Radi se o replici brončane skulpture kipara Zvonimira Kamenara. Original krasi most kod riječkog hotela Kontinental.

– Señor – obratio mi se jedan dječak, shvatio sam prosjak, i pitao tko je to.

– Un escritor – rekao sam na lošem španjolskom kojeg natucam zahvaljujući televizijskim sapunicama.

U čast Kamova, skitnice i pisca,  nekoliko sam kovanica, nije bitno koliko eura, dao dječaku, pripadniku starog, skitalačkog naroda.

Zamolio bih vas za uslugu. Stignete li, odite do stare bolnice Santa Cruz. U kolovozu je sto deseta obljetnica smrti jednog velikog, nedovoljno poznatog europskog pisca; u moje ime, na ogradi o koju je pisac oslonjen, ostavite euro ili dva (bit će vam refundirano sretnemo li se opet), za pisca, skitnicu, skitnice.

Sa poštovanjem,
Daniel Mohorović

Labin, 13.6.2020.