Home KOLUMNE Varijacije VARIJACIJE | Ćakulode…

VARIJACIJE | Ćakulode…

Ranko Marinković i Joško Božanić na falkuši (foto: Igor Bjažević)

Piše: Daniel Mohorović


”Svaki čovjek je otok,

a svako napuštanje otoka avantura.”

Ranko Marinković

COKAVICA

Ispred muzeja, nedaleko crkve Rođenja Gospina, pijemo šampanjac iz plastičnih čaša i ćakulamo. Joška Božanića upoznao sam prije dvanaest godina u Vižinadi, na susretu čakavskih pjesnika. Padala je kiša pa Verši na šterni nisu održani na samoj šterni već u dvorani obližnje osnovne škole. Tada mi je pričao o zagrebačkoj Labinjanki koja je, pripremajući večeru, na televiziji čula materinji jezik. Zvala je mater u Labin, neka gleda, želeći doznati kojeg Labinjana sluša na televiziji. Ako tko zna majka zna. Nakon što je odgledala emisiju mater se javlja:

– To ti ni Labinjon, to ti je ona Joško Božanić, ot Komiži.

Ispred muzeja, nakon otvorenja izložbe Davorke Vadanjel, pričamo o Ranku Marinkoviću, rodom Višaninu, grobom Komižaninu. Saznajem okolnosti nastanka Glorije, najpoznatije Marinkovićeve drame, praizvedene 1955., tiskane godinu kasnije, zbog koje je dubrovački biskup Severin Pernek javno anatemizirao autora. Glorija je, sjećate se, razočarana cirkusantica koja utočište pronalazi u samostanu. Želeći privući vjernički puk u crkvu, žudeći biskupsku mitru,  don Jere postavlja Gloriju na oltar da oponaša čudotvornu Gospu. Glorija sluša upute, stoji nepomično, don Jere na orguljama zaljubljeno svira Bachove sonate. (Glorija će tragično skončati, u cirkusu; kao da tragično okončanje života nije naša zajednička sudba.)

Do ćakulode sa Božanićem čuo sam dvije inzularno/urbane legende o nastanku Glorije.

Prema prvoj,  mali Ranko vrebao je jednoga dana svoju učiteljicu i vjeroučitelja/župnika. Sjedi Ranko na ogradi kraj crkve Gospe od Spilica. Promatra učiteljicu kako ulazi u crkvu. Evo i vjeroučitelja. Vrag mu ne da mira, penje se Ranko na krov Gospe od Spilica, naginje svoje dječačko tijelo, rukama učvršćuje neprirodan položaj; kroz okrugle prozorčiće gleda radnju, stanje i zbivanje u sakristiji: učiteljica sjedi na koljenu vjeroučiteljevu! Skoro je Ranko pao na viško tlo.  Ubrzo razglašava vijest i od oca, marangona Vice dobiva batine. Siguran da, zbog javnog razotkrivanja (vjero)učiteljske tajne, po moralnim i crkvenim zakonima zabranjene ljubavne veze, neće uspjeti položiti u prvom roku, maloj maturi pristupa sljedeće školske godine.

Druga legenda. ”Glorija-to sam ja!” navodno je tvrdila Branka, prva Marinkovićeva supruga, zanosna balerina, radi koje je šjor Ranko u zimu života  zainteresiranim ušima prišapnuo: ”Sarajevo je bolje nego Sarajke.”

Treću verziju, legendu o nastanku svoje najpoznatije drame, šjor Ranko je na viškoj cokavici, tako sličnoj labinjonskoj cakavici, osobno ispričao Jošku Božaniću; tko zna možda na krmi gajete falkuše. Glorija je nastala na temelju facende (riječ je mletačkog podrijetla), nefikcionalne, usmene, viške narodne priče.

Prepričat ću vam kraću inačicu te facende koju, koliko znam, nitko do sada nije zapisao, prvi put izlazi pred oči svekolike javnosti.

Upozoravam osjetljive čitatelje da junaci priče beštimaju. Imao sam najbolje namjere poslušati moju savjetnicu, iz čisto književnih motiva koristiti  psovku koja se odnosi na radnju kojom udruženim snagama nastaje život ljudski, ali nisam. Koristiti ću tri od pet potrebnih slova sa odgovarajućim brojem crtica.

FACENDA O GOSPI

– B_ _ ti Gospu – sjetio se velečasni – sutra je Gospa.

– B_ _ ti Gospu a je – potvrdio je remeta.

– Tribalo bi pripremit Gospu za sutra.

– A je – složio se zvonar.

Remeta je otišao po Gospu. Počeo brisati Gospino hladno, kameno tijelo. U trenutku nepažnje Gospa isklizne iz ruku zvonarevih. Nema više Gospe. A sutra je Gospa.

– B_ _ ti Gospu, razbija si Gospu – ljutio se velečasni.

– A je – složio se zvonar.

Nastao je problem. Gospe od kamena više nema, sva je u dijelovima, a sutra je Gospa, veliki blagdan, kada vjernici hodočaste, od Gospe iskaju čuda. Spretnom velečasnom sine genijalna, (nad)naravna  ideja: zvonareva kći, djevojčica od svojih desetak ljeta, sutra će odglumiti Gospu. Remeta pristade. Kćer nitko ništa nije pitao.

Na veliki dan sve je na kćeri, Gospi. Njeno je da se ne miče s facolom u desnoj ruci.

Na veliki dan sve je išlo po planu. Župljani napuniše crkvu, velečasni vodi obred, Gospa/djevojčica nepomično stoji na sporednom oltaru. Pastva gleda popa, pastva moli, povremeno gleda Gospu/djevojčicu.

Nepredviđeno facol padne iz desne ruke Gospe/djevojčice. Vjernici mole i gledaju velečasnog, velečasni gleda Gospu/djevojčicu, velečasni u sebi beštima Gospu uvidjevši da u desnoj ruci Gospe/djevojčice nema više facola. Velečasni promatra puk vjernički, oni njega, velečasni promatra  Gospu/djevojčicu kako se spušta po facol, dosiže facol, uspravlja se, već je nepomična.  B_ _ ti Gospu, uspjela je Gospa/djevojčica, pomislio je župnik. Vjernici su pogledali Gospu/djevojčicu, velečasni gleda Gospu/djevojčicu, i vidi kako je, nakon incidenta, Gospina haljina ostala visoko, visoko, razotkrivajući  gaćice Gospe/djevojčice.

– Oslijepit će tko bude gledao u Gospu! Izgubit će vid! Da ne biste gledali Gospu! – spašavao je župnik Gospinu čast.

SMOJE U LABINU

Facendu koju sam pokušao zapamtiti i zapisati, naravno neautentično, je za dugih viških, ljetnih noći nebrojeno puta pripovijedao (sasvim sigurno efektnije)  glumac Mirko Vojković, Višanin, Pošćer iz serije ”Naše malo misto”.

Božanić se divi Labinu ispred muzeja i pijucka šampanjac iz plastične čaše:

– Kakav sklad! Prolazio sam Labinom, mislio sam da je Labin samo grad u podnožju, a ono pravi je grad na brdu, grad po mjeri čovjeka – kaže profesor Božanić.

Sjetio sam se pisca Malog mista koji je o Labinu pisao kao skladnom i slikovitom gradiću.

Krajem travnja predbalvanske 1989. Labin Istarski posjećuje delegacija Labina Dalmatinskog. U deputaciji i Miljenko Smoje i kućni mu fotograf Feđa Klarić. Putovanje iz Labina u Labin lakše se podnosi konzumiranjem dalmatinskog pršuta i demižana dalmatinskog vina. Smoje je poput Božanića prolazio kroz Labin, ali se nikada do travnja 1989. nije zaustavljao. I Smoje je mislio da je Labin donji Labin, a onda doznaje da Labin nisu samo cesta, raštrkane kuće uz cestu, igralište i spomenik rudaru, kavana i pošta, doznaje da je pravi Labin grad ”na brigu”. Iz daljine Labin Smoji sliči na tvrđavu. ”A ono čudo od gradića, lipota nad lipotama”. U Velom kafe našao je kavanu koju traži cijeli šezdeset šestogodišnji život. Piše o Molen kafe i loži, o fešti u povodu Dana oslobođenja Labinšćine (28. travnja), dječjem zboru (”mini-kantatori”) koji na talijanskom pjeva  o ”Đuzepini Martinuci”.

Predvečer šeće San Marcom, sunce zapada, Smoje promatra vrtove, šume, more. Dva penzionera uvjeravaju ga da se u daljini vidi grad svetog Marka. Ne vjeruje baš. Vjeruje da su dobili talijanske penzije.

U Velom kafe upoznaje Vinka Šainu koji ga je ”namamio” u svoj atelijer. Divi se Vinkovim slikama i vinu.  ”Vino mu je ka balsam.” Toliko mu je Labin ”lip i zanimljiv” da je ”tija uzest pinele” i počet slikat. Divi se finim kafićima, obrtnicima, brijačima, frizerima, staklarima, marangonima, postolarima, buticima i Labinskoj komuni.

Uvečer, kasno, u dugoj proljetnoj noći, u rabačkoj postelji čita ”Kartulini z Labinšćini” Marijana Milevoja, opet šeće starinskim Labinom, ponovo se divi – Labinjankama. ”Iz stare kronike smo vidili da cure Labinjanke i u ona daleka vrimena nisu bile škrte.”

Sve sam to doznao od jedne ”cure Labinjanke” iz ovog ”vrimena”, već spomenute savjetnice, koja mi je poslala dvije Slobodne Dalmacije iz svibnja 1989. u kojima je veliki Smoje (puto)pisao o malom Labinu.

CAKAVICA

”Govoridu finon, mekon čakavštinom.”, piše Smoje o Labinjanima. ”Nisan ni to zna da su Labinjani čakavci.”

Znao je, i zna, profesor Božanić, filolog i pjesnik, koji je sljedećeg dana, nakon susreta ispred muzeja uz plastične čaše šampanjca,  pred labinskom publikom, na labinskoj špini, na susretu labinskih i gostujućih pjesnika (”Ćakulode”) branio tezu da je čakavština jezik, a ne narječje. Hrvatski je narod trojezičan, tvrdi profesor Božanić. Čakavski i kajkavski nisu varijeteti standardnoga novoštokavskoga. Božanić smatra da su čakavski, kajkavski i štokavski jezični entiteti, koji imaju svoj fonetski, morfološki i ine sustave.

– Tvrdim da je hrvatski narod trojezičan, dakle Hrvati govore tri jezika, standardni štokavski i dva književna jezika kroz povijest koja su u 19.stoljeću maknuta na marginu i koji nisu varijeteti štokavštine, što mnogi naši lingvisti tvrde, već su entiteti, sustavi na svim jezičnim razinama fonetike, morfologije, tvorbe riječi, sintakse. To su kajkavski i čakavski a u fokusu mog interesa je naravno čakavski, ja sam čakavac ili preciznije cakavac s otoka Visa. Isto kao što je labinjonski zaštićen kao nacionalna nematerijalna kulturna baština, tako sam ja uspio i viške idiome zaštititi kao nacionalno kulturno dobro. Vidite, nevjerojatno da na takvoj distanci kao što su Komiža i Labin postoji takva jezična sličnost, morfološka i fonetska i to je podloga mojoj tezi da je cakavski zapravo bio primarni idiom kojeg su Slaveni iz dubine kopna doveli na more i otoke i da je postojao kontinuum cakavskog od Dubrovnika pa do Istre.

Sada su tu male oaze, na Visu, Hvaru, Braču, Trogiru, Pagu, Rabu, Malom Lošinju, Labinu itd. Došao sam tu da podržim Labinjane da očuvaju svoju baštinu. Prema UNESCO-u, najveća baština je upravo jezik jer se jezikom prenose umijeća, znanja i memorija naroda. Najugroženiji segment kulturne baštine je upravo jezik, pogotovo u vremenu raskola između generacija i novih fenomena. Vrlo je važna sustavna briga o jeziku –  strastveno je, vjetru i prijetećim oblacima uprkos, profesor branio svoju tezu u kasnim, noćnim, ljetnim satima.

Veliki učitelj profesora Božanića, autor po mnogima najboljeg hrvatskog romana, naš Ranko Marinković možda se ne bi složio; u jednom je davnom dijalogu izrekao krilaticu ”da ima toliko književnih jezika koliko ima dobrih pisaca.”

Završit ću sa dvije moje ćakulode po nasi, o  našim, merikonskim iseljenicima,  koje sam isćakulao na Ćakulodama:

CAMBASADOR

John Mohorovic od Nev Jorka je Ive Mohorović  od Moleh Turin. John Mohorovic je labinski Merikon ili merikonski Labinjon od 1.7.1953. Vo leto slavi 90 rodjendan.  Ive Mohorović ima kućo poli Moleh Turin na numere 22 d, a John Mohorovic haus va 2516 126th St Flushing  New York 11354-1119. Poli kući va Nev Jorke John Mohorovic ima garaž. Odzgora garaži je stori moli kvarćer. Žena mu Nikki Mohorovic utela bi da renta partament. John Mohorovic nece ni cut. Kad se zaželi Labina zapre se va ta ston pun kvodri od Bepeta Diminića, Moteta Čvrljka, Karla Paliska, Orlanda Mohorovića… ploči od Anelidi i Lidiji Percan…meha od noneta Martina i sopelah od borbeta Tilija …libreti od Zdenki Višković Vukić i Marjaneta Milevoja .…pun domoćega meda i rakijah.

Kad se zaželi storega kraja rece žene:

– Aj em going hom! Ja gren doma!

 Kad zapre vrota na keh je tabela LABINSKA REPUBLIKA John Mohorovic je nopet Ive Mohorović.

TARBUHEN ZA TARBUHEN

Va Trste je pasano šetimonu vumra Juan Octavio Prenz. Ne bi se bi ni rodi va La Plate, Arđentine, da otac ni priša tamo 1928., a mat leto kašneje, tarbuhen za kruhen. Tek pred kroj života mat njegova će reć njegove hćere da od Podmerišča poli Cerovlja ni šla zbog kruha već jenega mladića va kega je bila namorana. Kad je prišla va Arđentino čula je da mladića više ni;  zusto je mrt dok je dela va porte zose i svojo mlodo.