Home RUBRIKE Vikendom konkretno VIKENDOM KONKRETNO | Majda Milevoj Klapčić: “Postotak djece koja čitaju nije zadovoljavajući”

VIKENDOM KONKRETNO | Majda Milevoj Klapčić: “Postotak djece koja čitaju nije zadovoljavajući”

Majda Milevoj svestrana je profesorica talijanskog i hrvatskog jezika i književnosti u Srednjoj školi „Mate Blažina“ u Labinu, a osim po tome, poznata je i po svom radu u školskoj knjižnici i projektima koje uređuje i vodi uz svoje srednjoškolce. Tema za razgovor bilo je napretek…

Tko god dođe u knjižnicu srednje škole, iznenadi se kako je opremljena. Njen izgled se svakako promijenio otkad sam ja bio srednjoškolac, a Vama kao knjižničarki svakako može ići velika zasluga. Na što ste najponosniji što ste uspjeli ostvariti?

Ravnatelj Ružić uvijek kaže da je naša knjižnica u srcu škole, ima i takav smještaj unutar same škole, a i jedan dio web portala škole koji se odnosi na knjižnicu se zove “Knjižnica u srcu, srce u knjižnici”. Možda sam najponosnija na to što naši učenici vole knjižnicu, i smatraju je nekim “svojim” mjestom jer ona i jest tu za njih.

Tako da, što se tiče same knjižnice, u nju svi ulaze s osmijehom na licu i dobro raspoloženi. A što se tiče rada u školi, najponosnija sam na projekt GLAD (Gastronomy, Language, Art&Discovery) u sklopu Erasmus+ programa, na profesore i kolege koji su u tom projektu, a posebice na učenike jer je to projekt za učenike strukovne škole, ekonomiste, kuhare i konobare. To je prvi projekt kojeg sam dio u toj velikoj Erasmus+ obitelji.

Većini obrazovnih ustanova jedan od najvećih problema s kojima se susreću u radu je svakako manjak financija. Novaca nikad dovoljno, pogotovo za sve želje koje uvijek imamo. Pretpostavljamo da ni labinska srednja škola nije iznimka, no neke stvari se ipak događaju: škola ima izuzetan broj naslova, a posjetiocima upada u oči i moderni, dizajnerski namještaj. Pobjeđuju li upornost, snalažljivost i radišnost manjak financija?

Što se tiče namještaja, nakon energetske obnove, konačno je i knjižnica došla na red, da i iznutra zablista sa svojim novim uređenjem, tj. divnim policama. Jedan dio je baš došao prije lockdowna, tako da knjige i dalje slažem na police. Ipak imamo 15000 naslova u knjižnici.

Onaj dio dizajnerskog namještaja su tri divne fotelje iz Prostorije koje smo dobili kao donaciju. Jednostavno sam im napisala mail, da ukoliko imaju nekakve fotelje, mogu biti i iz izloga, mi bismo ih rado udomili.

Poslali su mi tri fotelje, uz još i besplatnu dostavu. Što se tiče financija i opremljenosti, naša je škola top opremljena, od nulte razine i restorana pa do knjižnice. Tako da manjka financija za sada za sve potrebe knjižnice nismo imali, a upornost, snalažljivost i rekla bih,  proaktivnost uvijek dobro dođu, i u životu i na poslu.

Labinska srednja škola dobila je svoj Ca kantunić, koji osim vizualne atraktivnosti ima i važan zadatak prenošenja tradicije cakavice mlađim generacijama. Kako je do toga došlo?

Moram istaknuti da je do suradnje s Gradom Labinom i ostvarenjem divnog Ca kantunića došlo zahvaljujući gospođi Loredani Modrušan, koju je gradonačelnik uz mene i dizajnericu Ca kantunića Klaudiju Barbić te kantautoricu Elis Lovrić prozvao GRINTAMA. To je jedna tako divna priča i tako lijepi mikro-kutak i mini zavičajna zbirka.

Cakavica ima svoju zavičajnu zbirku. I već imamo i jednu knjigu iz tog kantunića, projekt naše škole “Ona i On”,  prijevod pjesme našeg profesora Daniela Mohorovića na tri europska jezika (njemački, talijanski i engleski).

Koliko mladi danas uopće čitaju? Je li zadovoljavajuć taj postotak? Što mislite, kako bi se on mogao poboljšati?

Mladi danas su generacija digitalnih urođenika, a mi stariji smo starosjedioci. U biti oni čitaju, sve te svoje društvene mreže, na neki novi način, hipertekstualno. A što se tiče knjiga, u našoj školi čitaju. Čitanje se, kao i sve ostalo, uči i obiteljskom okruženju. Ukoliko dijete u svojim formativnim godinama nije izloženo bogatstvu tog knjižnog sadržaja i ne vidi da se kući čita, teško će kasnije postati čitalac. Zato su potrebne knjižnice u školi, od osnovne do srednje, ukoliko to djeca nemaju kod kuće, školske knjižnice to svakako mogu pružiti.

Postotak djece koja čitaju nije naravno zadovoljavajući ako uzmete u obzir onu lošu statistiku koju naša država ima, a koja se tiče čitanja, da samo 50% ljudi čita i kupuje knjige. Knjižnice i knjižničari, škole i učitelji, vrtići i odgajatelji – sve su to mjesta na kojima se djeci promiče čitanje. Imamo i nacionalnu kampanju poticanja čitanja. I projekte za poticanje čitanja. Treba biti uporan i djeci nuditi kvalitetne slikovnice i knjige.

Pred tri ste godine promovirani u zvanje mentorice, i tu ste već ostvarili zavidne rezultate. Zajedno s učenicima Petrom Dundarom i Martinom Šverkom pokrenuli ste reBook koji je ostvario vrhunske rezultate u prvoj polovici ove godine. S navedenom ekipom osvojili ste i nagradu u Kategoriji autohtonog doživljaja u sklopu jednog europskog projekta. U trenucima intervjua dobili ste i obavijest kako ste zajedno s Brunom Falcom i Danijelom Daić ušli u finale Lidrana. Čestitke, prekrasne su to vijesti i uspjesi za svaku pohvalu! No, kažite nam, tko smišlja ove projekte? Koja je uloga i obveza mentora u ovim izvannastavnim aktivnostima?

Ovi projekti koji su spomenuti u pitanju su iz dva sasvim različita izvora. Projekt re-Book je prvotno bio predstavljen na natječaju Jutarnji Digi award koji je Jutarnji list ostvario zajedno s uredom europarlamentarca gospodina Flega. Kasnije smo mi taj isti projekt, koji je ušao u 60 najboljih, prijavili na Ideju godine i tu smo bili među prvih 10 i jedini iz Istre i, zahvaljujući gospodinu Flegi, ipak idemo u Bruxelles.

Lidrano je natjecanje koje je pod pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete. Imam sreće što radim u visokomotivirajućoj sredini, mi smo škola s 18 profesora koji su napredovali u zvanju (neki su mentori, a neki savjetnici) – iza svega toga stoji veliki trud i rad. S druge strane, imamo tu divnu djecu ispred sebe, svako dijete sa svojim posebnim talentom. Neki za matematiku i fiziku, neki s izraženim umjetničkim sklonostima, imamo vrhunske sportaše u našoj školi…

Svi su oni neiscrpno vrelo inspiracije i kreativnosti. Mislim da je uloga mentora dati im taj neki problemski zadatak da ga oni sami pokušaju riješiti, jer se tim tipom nastave problemskom nastavom najbolje uči. I djeca vole učiti od druge djece, naročito kad su zajedno u timu. Taj problem solving i design thinking i neki taj đir o poduzetništvu se treba učiti u školi. I kad im date da riješe neki problem kao na primjer kod ove kućice, oni su to riješili u 10 minuta u svojoj glavi i to tako jednostavno predstavili! Mi mentori smo samo skretničari i recimo, nadzornici.

Što ste Vi od svojih učenika naučili?

Od svoje privatne i od službene djece sam naučila puno stvari: od toga kako dobro snimiti selfi do nekih dubljih filozofskih stavova o životu. Još par stvari: mašta i kreativnost, zato ih treba pustiti da im ponekad bude i dosadno, oni nemaju straha od budućnosti jer žive u sadašnjem momentu.

Između ostalog, Vaše ime se, zajedno s onim Ane Dundare Pajić u javnosti pojavilo i nakon što je bivša vijećnica Neel Rocco najavila kako neiskorišten novac svoje vijećničke naknade donira upravo vašoj inicijativi pokretanja debatnih klubova u vašim školama. U kojoj je fazi ova incijativa?

Inicijativa s vijećničkim novcem je ideja moje drage prijateljice i kolegice Ane Dundare Pajić koja je osmislila cijelu tu akciju. Realizacija je uskoro, nadam se da ćete nas i medijski popratiti, i to 25. i 26. rujna u Društveno kulturnom centru Lamparna (uz naravno, propisane epidemiološke uvjete i mjere).

Bit će organizirane radionice od strane Hrvatskog debatnog društva za tri skupine polaznika: profesore srednje škole, učitelje iz osnovnih škola Labinštine te za učenike buduće članove Debatnog društva Srednje škole Mate Blažine Labin. Predavanja traju puna dva dana, i koristim priliku da se još jednom zahvalim i Ani, a posebice Neel Rocco što je prepoznala ovu inicijativu neke vrste građanskog opismenjavanja i učitelja i učenika.

Koji Vam je najdraži, a koji najmanje drag dio pri radu s mladima?

Nema najtežeg rada s mladima. To je valjda kako se postaviš. Radim već skoro 20 godina i nikad nisam imala neugodnih situacija. Najdraži dio je kad si neki učenik nađe knjigu koja je baš za njega i onda taj njegov zanos u očima kad vam priča o toj knjizi i kako mu je promijenila život i obogatila ga.

Majka ste troje djece, od toga dvoje studenata u Rijeci i u Zagrebu. Razumljivo je da mladi odlaze u veće gradove zbog nepostojanja visokoškolskih ustanova u Labinu, no pruža li Labin dovoljno sadržaja i aktivnosti mladima kako bi adekvatno “rasli” i izgrađivali svoje osobnosti? Vlada li u Labinu među mladima apatija, imaju li dovoljno prilike za kvalitetno provođenje slobodnog vremena, ili svi čekaju svoju priliku da pobjegnu iz našeg malog grada?

Labin je jako lijep grad za život po mjeri čovjeka. Divno je uređen, uredan i čist, geografski je blizu i Pule i Rijeke i Zagreba i Trsta. Mislim da smo super prošli za vrijeme lockdowna, mogli smo šetati po svježem zraku i uz more, imamo dobru hranu, zdravu, dobro opskrbljenu tržnicu.

Što se tiče odlazaka, meni se dogodilo – prije tri godine mi je kćer otišla na studij, srednji sin u Englesku u 3. razred, u školi smo imali obnovu, bila sam bez knjižnice, sve odjednom. Djeci je normalno da otiđu i traže neko svoje mjesto pod suncem.

I mi smo otišli na studij (suprug i ja), vratili se doma, osnovali obitelj, profesionalno se i privatno ostvarili. U biti, u sklopu ovog europskog projekta GLAD, u veljači su naša tri učenika (dva kuhara i  ekonomistica) u pratnji dva profesora bili sedam dana u Portugalu, pet dana su živjeli kod portugalskih obitelji, čak su im kuhali naša jela, šparoge koje su ponijeli sa sobom.

Divno im je bilo, ujutro su radili i kuhali u toj predivnoj školi, popodne se družili svi zajedno. Sviđa mi se ova europska perspektiva i ta vrsta mobilnosti, jer kad otiđeš na neko vrijeme, više cijeniš to što imaš kući i nekako, uspoređujući te dvije situacije i okoline, to bolje i objektivnije vrednuješ. Nadam se da će nam to “staro normalno” uskoro ponovno biti dostupno.

Što Vi privatno najviše volite čitati?

S obzirom na to da svi prosvjetni djelatnici, a posebice knjižničari, ulaze u kategoriju “profesionalnih čitatelja”, u slobodno vrijeme čitam nešto sasvim drukčije od onog što čitam za posao. A moram priznati da moj muž više čita od mene, i uvijek me iznenadi svojim odabirom naslova pa mi je on i neka vrsta izvora za knjige.

Ovo sam ljeto pročitala puno hrvatskih autora i autorica, izvrsna mi je Zrinka Paladino i njena “Rupa”. Nju sam grohotom čitala na plaži pa Maša Kolanović koja je pobrala sve nagrade za svoju knjigu “Poštovani kukci i druge jezive priče”. Trenutno na talijanskom čitam Alessandra Baricca (prva titula mi je prof talijanske književnosti) i njegovu “La sposa giovane”, koja je prevedena i na hrvatski, ali je drukčije kad knjigu čitate u izvorniku.

Još čitam i Jadranku Kosor i njenu “Premijerku” – nju se nadam ugostiti u školskoj knjižnici kad to prilike budu dopustile. I za kraj, poezija Danijela Dragojevića, to je bogatstvo izričaja, boja, osjećaja.

Koju knjigu bi svatko u svom životu trebao pročitati?

Da me pitate sutra koja je knjiga koju svatko mora pročitati, vjerojatno bih vam dala neki drugi popis. Eto, za dva tjedna će biti “Tjedan istarskih knjižnica” u koji sam naravno uključila i našu knjižnicu Srednje škole Mate Blažine Labin.

Skupljamo popis deset najboljih knjiga, pitala sam već i kolege (koje pohvaljujem što puno čitaju) i učenike njihove popise od kojih ću putem bodova sastaviti onaj konačni za nas. Bit će zanimljivo!

Sad mi pada na pamet “Ježeva kućica” Branka Ćopića, koju me je moja mama naučila napamet, a ja sam svoju djecu. I nešto od našeg hrvatskog Andersena tj. Ivane Brlić Mažuranić – možda “Šumu striborovu”… ili “Igra života” Florence Scovell Finn… I za kraj, “Brod u boci” od jednog i jedinog Arsena Dedića.