Home KOLUMNE Varijacije VARIJACIJE | Kvizika

VARIJACIJE | Kvizika

Piše: Daniel Mohorović

PAPA KVIZIKE

Dedijer. Obavještajac Stevan Dedijer. Iako je riskirao, ratovao i skakao padobranom, rođenje je smatrao najopasnijim trenutkom u životu, ”nisam znao u što se upuštam”. Taj najopasniji životni trenutak dogodio se u Sarajevu, rođen je tri godine prije početka Prvog svjetskog rata, umro u Dubrovniku tri godine nakon rušenja njujorških blizanaca. Diplomirao je fiziku na Princetonu na kojem se grudao sa Albertom Einsteinom. Radio kao novinar i urednik, intervjuirao jednog Dražu Mihajlovića, bio američki vojnik i jugoslavenski delegat u UN-u, kao istraživač i direktor instituta u Vinči trebao je napraviti atomsku bombu za Tita. Danas je prepoznat kao otac poslovnog obavještavanja i papa kvizike, dva puta muž, dva puta otac. Jugoslaviju napušta 1961. i uz pomoć nobelovca Nielsa Bohra (1885.-1962.) koji je puno toga u životu napravio i rekao, između ostalih i jednu rečenicu koja je možda utjecala na prvog kvizičara (On je sebe zvao quizistom, kvizistom):

”Sve što kažem ne smijete uzeti kao izjavu. Mora se uzeti kao pitanje.”

Dedijer je kviziku definirao kao ”umijeće i znanost postavljanja pitanja.”

Spoznao je i poučavao je da se u više od tri tisuće poznatih jezika pitanja koriste kao oblik izražavanja mišljenja, da je pitanje najkreativniji alat kojim raspolažemo. Pitanje se rađa kada se u našem mozgu pojavi informacijski signal neusklađen s postojećim informacijama pohranjenima u tom istom mozgu.  Pitanje potiče mozak da izazove sumnju nasušno potrebnu čovjeku.

Mislio je da je umna moć najjače oružje pojedinaca i naroda; da je umijeće obavještavanja umijeće postavljanja dobrih pitanja. Uvijek treba misliti na pitanje. Uvijek treba pitati.

Kreneš od nekog problema, isto (prijepornog) pitanja, Postavljaš pitanja, pitanja, i pitanja; čitaš, istražuješ i čitaš. Opet pitaš i tragaš, postavljaš još više pitanja dok ne dođeš do rješenja, možda opet pitanja. Kvizika je težak rad. Kvizika je umjetnost i znanost, a u ”znanosti započinjemo postavljanjem pitanja”, rekao je Bohrov kolega Werner Heisenberg.

U početku bijaše-pitanje!

NAJSLOBODNIJI ČOVJEK

Najstariji gost emisije Nedjeljom u dva HTV-a Aleksandra Stankovića bio je Stevan Dedijer.

Tog  ožujskog jutra, u svojoj devedeset drugoj,  bivši američki vojnik koji je prilikom Dana D 1944 skoknuo iz aviona i viknuo ”Živio Staljin”, doletio je avionom iz Dubrovnika, odradio televizijski zadatak i istog dana vratio se u Ragusu. Sutra se Stankoviću javio mailom: “Samo da znate, ja sam najslobodniji čovjek na svijetu.”

AUTOKVIZIKA (AUTOINTERVJU, SEBEINTERVJU)

Galerija Western Front Art Centar, Vancouver, 1978. Trideset jednogodišnji brkati mladi umjetnik Dalibor Martinis u nekoliko minutnom videoperformansu, pita budućeg sebe starijeg trideset godina dvadesetak pitanja, kao na primjer:

  • Jesmo li mi ista osoba?

I odgovara:

  • Kako kaže Jacques Lacan, mislim o onom što jesam tamo gdje ne mislim da mislim. Dakle, ako smo mi ista osoba, tada ta osoba nismo ni ti ni ja.

Proći će više od trideset godina. Jednog travanjskog utorka 2010., iza ponoći, u emisiji Drugi format HTV-a srest će se dva Dalibora Martinisa.

Evo isječka tog  desetominutnog autointevjua ili sebeintervjua, razgovora sa samim sobom:

– Što misliš o meni?

– Po pitanjima mi se činiš previše ambiciozan i pompozan. Kao da ti je više stalo do dojma koji ćeš ostaviti, nego do samog razgovora. Ali tko sam ja da prigovaram – odgovara cinično onaj koji je postao ono što je oduvijek bio – Dalibor Martinis.

– Ja ću neminovno postati ti. Kažeš li sebi: Želio bih da sam opet on?

– To je dobro pitanje. Naravno da bi htio opet biti mlad, ali s druge strane, pomisao na tebe je podsjećanje na sve ono što sam mogao biti, a nisam. Ti si ionako dio mene.

Tri godine kasnije Dalibor Martinis postavit će u istoj emisiji, na istom mjestu,  budućem Daliboru Martinisu (iz 2077.) a u sklopu projekta Data Recovery, intrigantna pitanja vezana uz umjetnost, digitalnu vizualizaciju snova, genetski kod supervirusa i ljubav:

– Da li je Dalibor Martinis iz 2077., kodnog imena  DM:2.0.7.7. živ i ako jest po kojoj definiciji života?

– Misliš li da je to sve imalo ikakvog smisla, čitava ta povijest metafizike, od slika na zidovima špilja do digitalne vizualizacije snova, od zagonetnih priramida do otkrića genetskog koda supervirusa, od filozofije do tehnoznanosti, sva ta mahnita strast za preobrazbom u tebe, Drugog?

– Što preostaje od tebe, tvoj drugi ja u slici, ili moj drugi ti u riječima?

-Ima li umjetnosti bez tijela?

– Može li se još voljeti?

– Da li je svijet 2077. bolji od svijeta 2013.

-Spaja li nas ili razdvaja taj osjećaj vremena?

– Tko si ti zapravo   DM:2.0.7.7.?

– Do koje razine se podigla razina mora u Komiži?

-Ima li još drugog formata ili smo svi u istom formatu?

-Pitaj mene.

MALA ZAGA

Postala je skojevka u petnaestoj, udala se sa sedamnaest, Branislavu je rodila sa devetnaest, diplomirala i razvela u dvadeset i trećoj. U partizanskoj uniformi dolazila bi na predavanja. Nakon diplome predavala je u gimnaziji, višim razredima, tada sedmom i osmom razredu, filozofiju, psihologiju i logiku. Neki učenici bili su njeno godište ili stariji.

– Vi ste profesor? – upitala je njena prva, zbunjena direktorica, mladu drugaricu s kratkom, podšišanom kosom.

–  Jesam, evo diplome!

Naslijedila je stariju profesoricu koja čak nije završila filozofiju nego pedagogiju. Ona im je diktirala lekcije iz logike, učenici su pisali i bubali. Potpuno nelogično. Bio im je to najgori predmet.

Kada je ušla u učionicu mislili su da je nova učenica. Jedna djevojka čak joj je ponudila da sjedne s njom u klupu:

– Sjedni ovdje!

Nije sjela. Nikada nije sjela za katedru. Od prvog dana i prvog sata stajala bi i govorila. Bilo joj je jako važno da učenike gleda u oči. Prvih tjedana naišla je na otpor, pravu malu pobunu.

– Vi nama diktirajte, mi ćemo nabubati! – predlagali su učenici rješenja.

– Nema više diktiranja, slušajte, ako vam nije jasno pitajte, pitajte.

Bila je najmlađi profesor u školi u kojoj je završila osmi razred. Znali su je svi profesori. Nisu je oslovljavali sa kolegice, za njih je uvijek bila ”mala Zaga”. Pobunili su se i neki profesori, naročito praktikanti diktiranja, žalili su se na njen rad, i pred njom, u zbornici:

”Ta mala Zaga samo pravi problem!”

”Svaki čas nas nešto pitaju. Ona njih uči da postavljaju pitanja!”

”Dala im je Platonovu Državu da čitaju pa sami o tome pričaju.”

”Zamislite šta je uradila mala Zaga? Rekla je pred učenicima da ne zna ono što su je pitali! Tako se ruši autoritet, ugled profesora!”.

KRUG I KRUŽNICA

Tijekom jednog predavanja profesor Igor Rudan definirao je ljudsko znanje kao  ”ništa drugo nego skup hipoteza o tome kako svijet oko nas funkcionira te vjerojatnosti koje u ovom trenutku pridajemo svakoj od tih hipoteza”. Prikupljanjem novih podataka odnosno informacija neke se hipoteze potvrđuju, druge dovode u pitanje, treće opovrgavaju.

Tako se procjenjuje da se u oko 4,5 milijardi godina, koliko je stara, na Zemlji razvilo oko 5 milijardi vrsta, od kojih je danas živo manje od jedan posto, tek oko deset milijuna. Ljudske vrste nisu bile baš najuspješnije u preživljavanju. Nema više neandertalaca, denisovanaca, Homo naledi, Homo erectusa, nema ni Homo floresiensisa (hobita). Jedino mi, Homo sapiensi, nismo se samo podizali na zadnje noge, već smo razvijali znanost i tehnologiju, postavljali smo pitanja. Profesor Rudan naveo je neka od tih jednostavnih, a tako složenih pitanja:

– Zašto postoji nešto?

Zašto u tome nečemu, u svemiru, uopće postoji život?

Je li doista moguće nastati i razviti se iz jednog od milijuna i milijuna spermija i stotine jajašaca i postati članom jedine od pet milijardi dosadašnjih vrsta koja je razvila znanost i tehnologiju i živjeti baš sada, u vrijeme najvećeg i najbržeg napretka, u skladu s vlastitim genetskim kodom, i to u matematički opisivu svemiru, koji je tek jedan od puno milijardi svemira koji nije eksplodirao niti se urušio sam u sebe?

Je li doista moguće imati baš toliko sreće?

Na kraju je profesor Rudan dodao:

– Vaše, moje, svačije, znanje na razini pojedinog čovjeka, možemo usporediti s krugom koji punimo, a neznanje s kružnicom oko toga kruga, koja čini granicu prema neznanju. Kada punimo vlastiti krug znanjem, i kružnica neznanja postaje sve veća. Ljudi koji imaju najveće znanje istovremeno imaju i najveće neznanje.

ŽIVJETI  PITANJA

René Karl Wilhelm Johann Josef Maria Rilke. Jedna ličnost, šest imena. Sophie Rilke bila je toliko neodlučna kako da imenuje sina da mu je dodijelila svih pet razmatranih muških imena, i jedno žensko, njegove prerano preminule sestrice. Šest imena kao mjera majčine neodlučnosti. Zato je otac, časnik, bio odlučan da mu sin postane časnik. Majka je sina odgajala kao da odgaja djevojčicu koju je izgubila. Rilke je postao pjesnik koje će si uzeti još jedno, sedmo ime: Rainer. U svom  govoru prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost 1987. velikog pjesnika će se sjetiti ruski pisac i disident Josif Brodski:

„Ako umjetnost i uči nečemu, i samog pjesnika prije svega, uči ga izoliranosti ljudskog življenja. Budući da je najstarija, i najdoslovnija, forma pojedinačnog čina, ona voljno ili nevoljno stimulira u čovjeku upravo njegovo osjećanje individualnosti, jedinstvenosti, izdvojenosti; preobraća ga iz društvene životinje u ličnost. Razne stvari možemo dijeliti: kruh, postelju, uvjerenja, voljenu ženu…., ali ne možemo, na primjer, pjesmu Rainer Marije Rilkea.”

Možda kao odgovor na Rainerova pisma mladom pjesniku, i Josifu u budućnosti, na ove Rilkeove misli: ”Vi ste tako mladi, tek na svakom mogućem početku, pa bih Vas htio – koliko god to mogu – zamoliti, dragi gospodine, da budete strpljivi sa svim što je u Vašem srcu neriješeno i da pokušate zavoljeti sama pitanja kao zatvorene odaje ili kao knjige napisane na  nekom Vama vrlo stranom jeziku. Ne tragajte za odgovorima koji Vam se sada ne mogu dati, jer ih ne biste mogli živjeti. A radi se o tom da sve treba živjeti. Živite sada pitanja.”

Pa prigrlite, pitanja.  Živite pitanja!