Home LABIN Labin - ostalo U patnji smo svi jednaki

U patnji smo svi jednaki

Piše: Mattea Grgić

Cijeli život sam okružena životinjama. Kako sam odrastala, s vremenom mi je postalo jasno da je većina ljudi jako okrutna prema životinjama i da zapravo ne postoji vrsta koja je pošteđena ljudskih nemilosrdnih djela.

Najokrutniji smo prema svim ostalim vrstama (s naglaskom na farmske životinje uzgajane u raznim industrijama – koje svakodnevno mučimo i ubijamo samo kako bismo zadovoljili svoje okusne pupoljke, krasili se njihovim krznom, radili nepotrebne pokuse, zabavljali… ), a najmanje prema kućnim ljubimcima (psima i macama najčešće), ali nažalost i za njih se nađe mnoštvo zlostavljača i ubojica. Pa tako se među mnoštvom pronađu takozvani trovači koji periodično ubijaju napuštene gladne duše.

Truju najčešće odbačene životinje kojima je već samo preživljavanje na okrutnoj ulici najveći uspjeh, koje se vesele svakom pronađenom ostatku hrane i svakoj lokvici vode… Dogodi se da se otruje i vlasnički pas ili mačka i tada nastupa puno veći bijes gomile nego li kad se radi o “običnoj” uličnoj životinji. Zašto? Po čemu je njihov život vrijedniji?

To je naš problem. Jer u patnji smo svi jednaki.

Trovači svjesno i namjerno čine krivično djelo trovanja i uživaju u patnji drugog živog bića. Psihologija ovakve osobe opisuje terminima psihopati i/ili sociopati. I svatko od nas je s tim istim ljudima negdje u nekakvom kontaktu. Svatko od nas može sumnjati tko je spreman nekome nanijeti zlo, ubiti namjerno, jer takve osobe se prepozna lako. I svatko od nas ima mogućnosti to spriječiti na način da kazneno djelo prijavi policiji. Ali za to treba imati hrabrosti.

I za to treba biti čovjek, razvijene empatije i suosjećanja, svjesna osoba koja zna da taj isti psihopat ili sociopat na životinjama samo vježba i jednoga dana može preći na ljude. Ne smijemo ignorirati činjenicu da velik broj zločinaca u svojem alibiju ima navedeno zlostavljanje/ubijanje životinja. Ne smijemo napraviti veću uzbunu, potjeru za zločincem ako na otrov naiđe napuštena životinja, vlasnička životinja ili nečije dijete. Da dijete!

Usporedba djeteta i životinje je potpuno smislena i opravdana jer u svojem okruženju imamo ubojicu. Taj isti otrov koje su u ovom slučaju pojele mačke, moglo je pojesti dijete koje se zabavljalo kamenčićima na plaži. Da li bi onda trovanje mačaka u Rapcu bilo na svega par lokalnih portala i na stranicama volontera i zaštitnika životinja dva dana ili bi cijeli grad o tome brujio tjednima i pokušao naći ubojicu?

To je naš problem. Jer u patnji smo svi jednaki.

Svi znamo tko su trovači. Svatko zna tko bi to u susjedstvu mogao biti. Dok sam živjela na prošloj adresi, u stanu peterokatnice, hranila sam ulične mačke – i naravno sterilizirala sve koje su na hranu dolazile. Međutim, uvijek se našlo par susjeda kojima su “te mačke” smetale samom pojavom. Uvijek se našlo tih par koji nisu bili ni svjesni da sam hranjenjem i sterilizacijom tih istih mačaka, njih poštedjela troška, straha od zaraza, bolesti i ostalih fantazija koje su mi znali doviknuti da će im te iste mačke donijeti.

Igrom slučaja, baš te osobe koje spominjem i koje su me ružno gledale dok sam hranila gladne mačke, bile su najaktivnije u lizanju oltara nedjeljom. Nijednu misu nisu propustili, moleći se da im u životu bude dobro, da neki Svevišnji sačuva njihove najmilije. Neka me nitko ne shvati krivo, poštujem svaki oblik vjere dok ista ne zagovara zlo prema ikome i dok njezini zagovornici nisu zapravo obični licemjeri. Onaj koji drugome želi i čini zlo, trebao bi biti svjestan da će mu se jednako vratiti. A oni koji šute i znaju počinioca, takvi su u društvu još opasniji. To su one osobe što Vam neće pružiti prvu pomoć dok umirete. Oni vjeruju da će to učiniti netko drugi umjesto njih.

To je naš problem. Jer u patnji smo svi jednaki.

Meni osobno šetnja Rapcom više ne predstavlja užitak i vjerojatno ću se u svakoj idućoj šetnji sjetiti jadnih maca koje su umirale u agoniji jer su nekome smetale, vani na ulici i daleko od ljudskih toplih domova i komoditeta koje im gladna ulična mačka sigurno nije narušila. Sjetit ću se i divnih ljudi koji su tim istim macama pružili pomoć kad su za njih saznali te napravili sve da ih spase.

Sjetit ću se svih volontera koji se odriču svojih užitaka i često najosnovnijih potreba samo kako bi pomogli najslabijima i onima koji nemaju pravo glasa. Sjetit ću se i kako ovaj svijet ide u krivom pravcu i vrtimo se u začaranom krugu dok svi ne ustanemo i stanemo na kraj svom zlu koje ne janjava u svijetu.

To je naš problem. Jer u patnji smo svi jednaki.

Kao cjeloživotni volonter, zaštitinik životinja te borac za njihova prava pozivam:

1) još jednom sve koji išta znaju ili sumnjaju na počinioca za trovanje mačaka u slučaju Rabac, da se obrate policiji;

2) sve osobe koje hrane ulične mačke da steriliziraju mačke te na taj način spriječe nekontrolirano razmnožavanje te stvaranje velikog broja bolesnih i napuštenih mačića;

3) neodgovorne vlasnike pasa i mačaka da svoje životinje steriliziraju po spolnoj zrelosti u skladu sa Zakonom, a ne stvaraju dodatna ilegalna legla i otežavaju situaciju s napuštenim životinjama;

4) sve koji su u mogućnosti na bilo koji način pomoći neka se obrate lokalnim udrugama koje skrbe o napuštenim životinjama, u ovom slučaju Udruzi Fenix.