Home KOLUMNE Varijacije VARIJACIJE | Bratstvo

VARIJACIJE | Bratstvo

PIŠE: Daniel Mohorović

JEDAN DAN

Zamislimo povijest života na Zemlji kao jedan dan. Dvadeset i četiri sata kao 4,5 milijardi godina. Jučer su nastale materija i energija, atomi i molekule, fizički i kemijski zakoni. U noći, u prva četiri sata, nastaje naša planeta, zakoni biologije, pojavljuju se prvi organizmi. Ljudskih bića nema do 23 sata. U posljednjem satu dana javljaju se i razvijaju u Africi. Prave prve kamene alatke.

Od 23:59 do ponoći u istočnoj Africi razvija se homo sapiens, počinje kognitivna revolucija, počinje povijest, polako izumiru ostale ljudske vrste, sapiens osvaja svijet, lovac i sakupljač sve je manje nomad, sada je poljoprivrednik, izmišlja zajednice, od plemena do kraljevstava i carstva, država, religija, novac, da bi na kraju, kada je osvojio svijet. Spoznao da ama baš ništa ne zna.

Zna se da čovjek nije bio nešto pametniji od dalekih dlakavih rođaka, neandertalac je čak možda bio pametniji od sapiensa, imao je veći mozak; pojedinačni, ali ne i kolektivni mozak. Kvaka je u mnogo povezanog subjektivnog znanja. Lovci i sakupljači bili su samo svjesniji povezanosti ljudi i prirode.

UBUNTU

Svi smo mi učitelji. Svi mi imamo puno učitelja. Imao je i Nelson Mandela. Zatvor je bio njegov najveći učitelj.(Ta je škola trajala dvadeset i sedam godina!) Klan Madiba plemena Tembu bio je njegov učitelj. Njegov otac koji je umro dok je Mandela bio dječak bio je njegov učitelj. Njegova majka, pobožna kršćanka, bila je njegova učiteljica, kao i njegove dvije sestre. Jedan od važnijih učitelja bio mu je i Jongintaba Dalindyebo, kralj naroda Tembu, njegov staratelj, kojem se divio.

Na „dvoru“ je Mandela naučio kako se vlada. Vladar je samo skrbnik, govorio bi kralj Jongintaba. Kraljevi dolaze i odlaze kada vrijeme dođe. Na vijeću poglavica kralj pažljivo sluša, uvijek govori posljednji, sumirajući rečeno, ne nužno odlučujući. Jongintaba ga je naučio slušati, kako biti ljubazan i suosjećajan prema različitima. Ljudi smo preko ljudskosti drugih ljudi.

Ti si, Rolihlahla ono što jesi zato što smo mi ono što jesmo, ponavljao je kralj Jongintaba; „umuntu ngumuntu ngabantu“, što na nguni, jeziku prvih afričkih naroda znači: „osoba je osoba kroz druge osobe“, i možda najbolje opisuje ubuntu, afričku ideju bratstva.

AMEBA I EINSTEIN

Priča ide ovako:

Profesor Karl Raimund Popper drži jedno od svojih slavnih predavanja na Londonskoj školi ekonomije koja je zahvaljujući njemu postala svjetsko središte teorije znanosti. Ne zna se na koju temu. Možda o opovrgljivosti, osnovnom kriteriju znanstvenosti, možda baš o znanstvenoj spoznaji kao sustavu opovrgljivih hipoteza.

Možda o putu od Londona do Edinburgha. Da, da, ovaj slavni britanski mudrac austrijskog podrijetla na primjeru jednog putovanja objašnjavao bi razliku između osobnog (subjektivnog) i neosobnog (objektivnog) znanja. „Ja znam“ je subjektivno znanje. „Znano je“ – objektivno. Sigurno putovanje od Londona do Edinburgha moguće je samo zbog objektivnog, neosobnog, zajedničkog znanja, kolektivne pameti. Niti jedan pojedinac ne može u glavi imati svo znanje koje je potrebno da bi avion poletio u Londonu, letio u zraku i sigurno sletio u Edinburghu.

A možda je pričao baš priču o amebi i Einsteinu:

– Od amebe do Einsteina samo je jedan korak. Oboje uče metodom pokušaja i pogrešaka. Najvažnija razlika je u tome što je Albert samokritičan, a ameba nije. Za profesora Poppera život je proces rješavanja problema metodom pokušaja i eliminacijom ili korekcijom pogrešaka. Na kraju svakog predavanja obično bi se ispričao:

– Svi mi imamo svoje filozofije, bez obzira jesmo li svjesni te činjenice ili ne; one ne vrijede mnogo. Ali njihov utjecaj na naša djelovanja i živote često je poguban. Zbog toga je nužno da ih kritikom pokušamo poboljšati.

Nejednom bi hrabri student kritikom pokušao poboljšati Popperovu filozofiju, a profesor, protivnik svakog dogmatizma, pa i u znanosti, pa i u nastavi, saslušao bi kritiku. Poneki bi student bio izbačen sa predavanja. Kasnije se profesor Popper opravdavao kako je uvijek bio sretan kada bi dobio kritiku, i duboko nesretan kada bi nakon odgovora na kritiku, student tvrdoglavo nastavio s kritikom. To mu je bilo jako nezanimljivo. Nije imao strpljenja. Jedino u tom slučaju, priznao je profesor Popper, izbacio bi dosadnog studenta.

BRAĆA (I SESTRE)

Početak studenog. Audijencija na Trgu svetog Petra. Bijelo žuti šalovi, hrvatske zastavice, papa Benedikt Šesnaesti na hrvatskom jeziku s posebnom radošću pozdravlja hodočasnike iz Hrvatske, među njima i moju „velikost“.

Riječi Benedikta Šesnaestog slušao sam iz prvog reda. Tri mjeseca nakon našeg susreta papa Ratzinger odrekao se službe. (Ako je i ovaj iz prvog reda moja ovca, možda je pomislio, bolje da odstupim.). Grom je (doslovno) udario u kupolu svetog Petra.

Četiri mjeseca kasnije nisam bio na Trgu svetoga Petra. Imali smo goste kada je na televiziji objavljeno: Habemus Papam! (Imamo papu!). Gosti mi nisu zamjerili da se više posvećujem novom rimskom i apostolskom prvosvećeniku, sluzi slugu Božjih. „Braćo i sestre, dobra večer!“, pozdravio je novi papa grad i svijet, i mene, i moje goste.

„Znate da je dužnost konklava bila Rimu dati biskupa. Čini se da su ga moja braća kardinali išli tražiti gotovo na kraj svijeta…, ali evo tu smo. Hvala vam na prihvaćanju. Biskupijska zajednica Rima ima svog biskupa: hvala! I prije svega, želio bih se pomoliti za našeg biskupa u miru, Benedikta Šesnaestog. Molimo svi zajedno za njega, da ga Gospodin blagoslovi i da ga Majka Božja čuva“

Potom su papa i vjernici molili. Nakon Oče naša, Zdravo Marijo i Slava Ocu, papa je nastavio pričati o hodu i putu. Zapamtio sam dvije rečenice: „Molimo uvijek za nas: jedni za druge. Molimo za čitav svijet da vlada jedno veliko bratstvo.“

Prije nego je blagoslovio narod zamolio je narod da zamoli Gospodina da blagoslovi njega, u tišini. Od prvoga dana papa Franjo često spominje bratstvo.

Treću encikliku naslovio je „Svi smo braća“ (Fratelli tutti).

„Da bismo izliječili svijet, trebamo biti braća“, posuđujem papin lijek.