Home OBRAZOVANJE Ljerka Car Matutinović napisala feljton o knjigi Daniela Mohorovića

Ljerka Car Matutinović napisala feljton o knjigi Daniela Mohorovića

Na portalu Matica.hr je danas osvanuo feljton Ljerke Car Matutinović koji govori o najnovijoj knjigi labinskog književnika i profesora Daniela Mohorović. Taj Feljton, objavljen i u najnovijem broju časopisa Vijenac prenosimo integralno:


Kad se obnavljaju bića, traži se izvor i smisao. A upravo takav izazov pruža knjiga Daniela Mohorovića Vrajže Istrijanke. Knjiga vrsne publicističke proze donosi posebnost dragocjenih dokaza i odgovornih stavova. Obogaćena je dijalozima, živom i funkcionalnom komunikacijom.

U uvodnom dijelu knjige autor objašnjava simboliku naslova Vrajže Istrijanke, pri čemu su epiteti stvaralački usklađeni asocirajući na nemirna, nestašna, vragoljasta bića u pozitivnom smislu te riječi. Usklađujući fenomen stvaralaštva te riječi modificiraju bića pružajući mogućnost vjerovanja u život. Vrijeme se simbolički zaustavlja, a komunikacija bez distance promiče traženje istine.

Vlastita naklada, Labin, 2020. / Fotografije: Arhiv Narodnog muzeja, Labin

Autor Daniel Mohorović obuhvatio je u svojoj nesvakidašnjoj, autentičnoj knjizi sedam vrajžih Istrijanki asocirajući na mističnost i savršenost broja sedam. Tako se pred nama nižu budne, duhovno i duhovito osmišljene književne crtice u konkretnoj atmosferi slika onih osobnosti koje su imale svoje snove. Kao što i sam autor navodi, četiri od sedam izabranih bile su u središtu dinamizma realne javnosti: Giuseppina Martinuzzi, Marija Crnobori, Tatjana Harambašin, Daša Drndić, a tri odabrane, Kata Pucić (stogodišnjakinja!), Pijerina Juričić („nekanonizirana svetica“) i Tonina Banica, „nepoznate istarske Majke Hrabrost“. U tim združenim osobnostima specifična atmosfera slika ne proturječi odabranim snovima. U njima je ravnoteža onih bića koja misle misli.

Zanimljiv je i inspirativan život „pedantne maještre i amaterske knjižničarke“ Giuseppine Martinuzzi. Jezgrovite crtice i dijaloški zapisi dovode u ravnotežu tadašnje žive i aktivne snove o idejama socijalizma i hrabar otpor fašističkim skvadristima. Giuseppina (Pina!) Martinuzzi živjela je u teškom razdoblju (1884–1925), a Antica Kranjac (Tonina Banica, 1892–1986) nadahnuto je nazočna u „sedam lekcija“ o životu. U zanimljivoj knjizi punoj podataka koja govori o vremenu kad su se pamtili „mirisi rodnog kraja“, čitamo i o „najstarijoj vrajžoj Istrijanki, Katarini Pucić“ (1909–2017). Kratki živopisni zapisi u dijaloškoj razgovornoj formi zaustavljaju vrijeme. Citirat ću autora Daniela Mohorovića: „I njezin je život vrhunsko djelo.“

Listajući knjigu posvećenu vrajžim Istrijankama otkrivamo zapis pod naslovom Gren: Pijerina Juričić (1909–2009). Čitamo pregršt autentičnih sličica u živopisnom i dinamičnom čakavskom kazivanju, uz godinu 2002: „Se na svete son imela. Samo još umrla neson.“ Knjiga Daniela Mohorovića komunikativna je i misaona, ne priznaje distance. Tako se zbiva i susret s vrhunskom glumicom Marijom Crnobori Fotez (1918–2014), koja je nosila počasni nadimak „Kći Istre“. Marija, „čarobnjakinja teatra“ i „izvrsna recitatorica Gervaisa, Nazora i Črnje. Nadasve Mate Balote.“

I na kraju ovoga publicističkog proznog putovanja dvije istaknute književnice: Tatjana Arambašin Slišković (1922–2009) i Daša Drndić (1946–2018). O njima je osmišljen bogat stvaralački zapis, jer da bi se vidjelo ono što treba vidjeti, treba budno gledati, „širom otvoriti oči“. Nekima je budnost u „sreći pisanja“, u istini bez distance. Knjiga Vrajže Istrijanke zaustavila je Vrijeme. Ne treba reći „zbogom“. Treba je čitati. Iz poštovanja prema onima kojih više nema. Tragične su to i združene povijesne sudbine. Dašin otac, Ljubo Drndić, zaželio je da mu, kad umre, sviraju dragu pjesmu Krasna zemljo, Istro mila.

I meni je ta pjesma prirasla srcu.