Home RUBRIKE prepoBOOKe prepoBOOKe | Ana Černjul: “Opravdanost riječi mjeri se po tome koliko je...

prepoBOOKe | Ana Černjul: “Opravdanost riječi mjeri se po tome koliko je u stanju popraviti tišinu”

Za ovo izdanje naših prepoBooka javili smo se Ani Černjul. Pretpostavili smo da to neće biti pretjeran izazov za ovu svestranu ženu koja se više nego odlično snađe u svakom zadatku koji joj njen životni put zada. I bili smo u pravu. U nastavku pročitajte što nam je Ana preporučila.

“Imam tri strasti u životu, ako govorimo o stvarima koje na neki posredan način sakupljamo i koje nam udahnjuju neki viši smisao ili popunjuju one životne praznine – a to su biljke, umjetnine i knjige.

Iznenadila si me, draga Ana, upitom za ovotjednu prepoBOOK-u, jer iskreno govoreći, u zadnje vrijeme okružujem sebe puno više tim svojim biljnim carstvom, bavim se nekom svojom umjetnošću i kreativnošću i poslovnim obvezama, a knjige su trenutno onaj strpljivi suputnik, uvijek dragi prijatelj koji te podržava u tvom trenutnom procesu znajući da ćeš mu se vratiti kada osjetiš zov.

Moram priznati, s malom bojaznošću pišem ove redove o knjigama, imajući na umu da se moram vraški dobro potruditi opravdati napisanu riječ svojevrsne preporuke. Ne znam više gdje sam to „pokupila“, no stalno mi je na umu ona (parafraziram) – opravdanost riječi mjeri se po tome koliko je u stanju popraviti tišinu. Mogla bih šutjeti i vjerujem da bih se sporazumjela s nekima, no izabirem ipak dati djelić sebe u smislu preporuka knjiga koje su promijenile moj osobni način razmišljanja ili pak u potpunosti promijenile životni put.

Sumirajući zadnja dva desetljeća svog života dolazim do jednostavne spoznaje – čitala sam, upijala tražila, istraživala, čak i sama osobno pisala, jer bavila sam se kazalištem i novinarstvom. Svatko tko se bavi kazalištem znade da moraš puno toga „progutati“; bile to knjige, filmovi, predstave, glazba, druženja zbog proučavanja društvenih aspekata ponašanja…

Tko god je barem nakratko zakoračio u uzbudljive novinarske vode svjestan je činjenice da konstantno mora jačati kapacitete svojih moždanih vijuga raznim temama. Danas sam možda u nekim drugim inačicama hranjenja uma, no za sve one koji su poput mene možda malo i nestrpljivi i žele drukčiju knjigu, „brži“ rasplet priče i konkretne stvari, imam par rješenja 😊

Prva knjiga koja me izbacila iz sigurnog kolosijeka, utočišta mirnoće i bezbrižnosti jeste „U potrazi za staklenim gradom“ Željka Malnara i Borne Bebeka. U ruke mi ju je 2010. godine dala ondašnja cimerica Petra, povodom proslave drugog rođenja nakon što sam nastradala u teškoj prometnoj nesreći. Kultni je to putopis iz 80. godina prošlog stoljeća, koji veoma istančano secira put pronalaska svrhe bivstvovanja. Čitam ju jednom godišnje, tek da samu sebe podsjetim na sve mogućnosti. Nisu u ovoj knjizi samo „isprazne riječi“; ovdje su sadržane i antropološke rasprave, imaginacije utopije, filozofske studije… Definitivno knjiga koja se čita u jednom dahu i nakon koje ostaješ s dodatnih stotinu pitanja, ali u tome i jest poanta, jer put ka samoostvarenju pronalaziš sam.

„Frida Kahlo ili o boli“ je još jedna knjiga koju sam tražila, sanjala, žudjela „probaviti“. Slavenka Drakulić inače mi je draga autorica, međutim kada se Slavenka spojila s Fridom – nisam mogla ostati imuna na to. Frida me prati u stopu (ili ja nju!) i čak se na neki način mogu poistovjetiti s njom – taj njezin Tanatos i Eros veoma su mi bliski, a Drakulićkina vječita potraga za ljubavlju i boli, mislim, najiskrenije se i najdublje pronašla upravo u Fridinom svijetu.

Trenutno čitam “Filosofiju palanke” Radomira Konstantinovića (svjesno navodim naziv knjige na srpskom jeziku, jer to je original kojeg čitam). Teška knjiga, dugo ju čitam, jer se uvijek nanovo vraćam na već pročitane dijelove. „Palanka“ predstavlja provinciju i izuzetno mi je uzbudljivo i izazovno suočiti se s nizom primjera koji pokazuju kako nam je gotovo sve „palanačko“ – i iskustvo,i egzistencija, i lijenost, i političko-građanska kultura itd. Filozofsko-esejistička knjiga koju preporučujem svakome tko promišlja „svoju ulogu u svom rodnom mjestu“, no možda ponajviše onima na pozicijama izvršne i predstavničke vlasti.

Ako mi ovdje dozvoliš, istaknula bih i četvrtu preporuku – knjižni biser na kojeg me nedavno podsjetila draga kolegica – „Ne(Istra)žena“, autorice Ive Đorđević, naše Istrijanke, koja na veoma minuciozan način, ponajprije razotkriva, a potom i razumije te čitatelju daje na daljnju njegu – istarsku ženu (ili „samo“ ženu), i to od svih njenih prošlosti koje se isprepliću s neminovnom sadašnjošću. To je, zapravo, više od knjige – umjetničko-istraživački je to projekt koji pokušava odgonetnuti tko su i što su bile (istarske) žene, a sve poradi toga da bismo možda danas, u vremenima kada nam se zadire u utrobu i um, pronašle snagu opravdanja da je to što radimo – dobro, veliko, a najjednostavnije – samo i jedino – ljudski.

Želim vam lijepa lutanja i pronalaske!”