Home KOLUMNE Varijacije VARIJACIJE | ECOlogija

VARIJACIJE | ECOlogija

Piše: Daniel Mohorović

POHVALA ČITANJU

Umberto Eco posljednji je put posjetio Istru krajem 2006. Deset godina kasnije to više nije bilo moguće.

Gostovao je na pulskom sajmu knjiga, družio se s znanim i neznanim, običnim i neobičnim ljudima, doručkovao s Vojom Šiljkom, u društvu prevoditelja Nine Raspudića obišao je Brione/Brijune, šalio se na vlastiti i tuđi račun, čudio se neuništivoj ljudskoj gluposti, uspoređivao televizijske zvijezde s virtualnim bogovima, tepao čitateljima kako su često inteligentniji od kritičara, a bio je Eco manijakalni čitatelj, vlasnik biblioteke od pedesetak tisuća knjiga. Čitanje je put u besmrtnost, ili bolje rečeno u paralelne svemire, čitatelj živi više od jednog života.

Možda se Umberto Eco prisjetio ljetovanja  sa Renate i njihovom djecom, Carlottom i Stefanom u Premanturi 1977; oduševio ga je još tada poluotok poluotoka, susreti s rijetkim pticama, trčkama, fazankama i fazanima, srnama i jelenima, rasprave na terasi vikendice njegove prijateljice Vere Horvat Pintarić, za koju je toga ljeta nacrtao 24 crteža, čiji je glavni junak Gulp, Verin smeđi, oštrodlaki ptičar, kojeg je Eco obožavao. Na crtežima Gulp sjedi na klupi na kojoj piše ”Bloch princip nade” (”Princip nada” trosveščano je djelo marksističkog mislioca Ernesta Blocha), Gulp nosi kapu sa zvijezdom petokrakom, Gulp laje prezime Horvat Pintarić, i komentira raspravu koja se odvijala večer prije na velikoj terasi njezine kuće.

(Napisao sam da je Eca oduševila Premantura. Naravno da nemam dokaza. Pouzdajem se u svjedočenje njegove tadašnje domaćice. Nekako i sumnjam obzirom da je u nedjelju 3. prosinca 2006. ujutro Eco u Puli javno priznao: ”Iako sam doktorirao na estetici, nije mi dovoljno sedamdeset godina da definiram što je ljepota.” )

POHVALA SUBJEKTIVNOSTI

Mira Furlan na losanđeleskoj je filmskoj akademiji predavala nekoliko predmeta. Jedan semestar željela je svoje studente poučiti osnovama fašizma. I oni će se morati boriti protiv tog ustrajnog i zlokobnog virusa, koji se prenosi s čovjeka na čovjeka, a dokazano je virulentan. Na kolegiju “Umjetnost, kultura i društvo” razmatrali su Ecov ”Ur-fašizam”, koji je maestro Umberto prvi put čitao studentima američkog Sveučilišta Columbia 1995.

Za Eca je fašizam sinegdoha. Svi fašizmi njeguju kult tradicije i/ili kult akcije radi akcije i/ili (slobodno umećite i/ili) kult heroizma,  odbacuju modernizam, ne prihvaćaju kritiku (”neslaganje je izdaja”), novogovornom populističkom retorikom dolijevaju ulje na vatru straha od drukčijeg (stranca, Roma, homoseksualca, svejedno), došljaka, fašizmi preziru žene; svi su se oni, neprijatelji, urotili protiv jednog i jedinog, najboljeg Naroda, a Narod je kvaliteta, svetinja, apsolutna vrednota; fašizmi žive za borbu a ne bore se za život….

Nema svaki fašizam sve ove simptome, navedene i nenavedene…dovoljan mu je jedan da započne proces zgrušnjavanja, fašizacije.

Pojam fašizam prikladan je za različite situacije. Ako jedan ili više obilježja/simptoma fašizma, pisao je i pričao Eco odstranite, fašistički režim i dalje je fašistički. “Uklonite iz fašizma imperijalizam”, rekao je i napisao Eco,  “i dobit ćete Franca i Salazara; odstranite iz njega kolonijalizam i dobit ćete balkanski fašizam. Dodajte talijanskom fašizmu radikalni antikapitalizam (čijim čarima Mussolini nikada nije podlegao), i dobit ćete Ezru Pounda. Dodajte kult keltske mitologije i misticizam svetog Grala (potpuno stran službenom fašizmu) i dobit ćete jednog od najuvaženijih fašističkih gurua, Juliusa Evolu.”

Ur-fašizam je tu, oko nas, u nama, ljudima, među nama, i u stvarima, zraku, i tamo, zamaskiran u svakodnevicu svih lijepih naših mjestašaca, sela, gradova, regija, naroda i država, opet regija, kontinenata.

– Došao sam na ovu školu ne da slušam o fašizmu nego da učim o animaciji. Osim toga, vi niste objektivni – prekinuo je pristojno odjeven (s klasičnom počešljanom kosom na stranu) nadobudni student izlaganje profesorice Furlan.

Među studentima je započela žestoka rasprava o objektivnosti. Profesorica Furlan nije se ustručavala izreći svoje SUBJEKTIVNO mišljenje:

– Je li uopće moguće biti “objektivan”? I što zapravo znači “objektivnost”? – upitala je profesorica Furlan. – Objektivnost ne postoji. Sve što mislimo proizlazi iz našeg posebnog, jedinstvenog bića, iz našeg posebnog, jedinstvenog iskustva. Ukoliko nismo božanska bića, možemo biti samo subjektivni, tj. misliti, govoriti, glumiti, pisati i živjeti samo onako i upravo onako kako to naše biće diktira. Ili smo “autentični”, tj. vjerni sebi, ili smo ništa.

POHVALA PAMĆENJU

Dvije godine prije smrti Umberto Eco poslao je pismo unuku koje je nekoliko tjedana kasnije mogla pročitati cijela Italija, Talijani u zemlji i dijaspori, ma cijeli svijet. Pismo je pod naslovom “Caro nipote, studia a memoria” objavljeno u tjedniku L’Espresso, za koji je Eco desetljećima pisao kolumne. Nono Umberto unuka je htio upozoriti na bolest koja je zahvatila njegovu generaciju, i onu prije njega, i dati mu samo jedan, preventivan savjet protiv te pošasti.

Bolest se zove: gubitak pamćenja.

Dobra je vijest, piše nono, što samo jednim klikom njegov unuk može doznati sve što ga zanima; loša je vijest shvaćanje da računalo može u bilo kojem trenutku odgovoriti na svako postavljeno pitanje pa nije potrebno ništa (za)pamtiti. Ovaj fenomen Eco opisuje na primjeru osobe koja zbog činjenice da autobusom ili automobilom može uvijek da dođe iz točke A u točku B, jednostavno odlučuje da više ne hoda. ”Ali ako prestane da hoda, pretvorit će se u osobu koja je prisiljena da se kreće u invalidskim kolicima. Mozak je poput mišića na nogama. Ako osoba prestane da vježba, postat će mlitava i pretvorit će se u idiota.”

Lijek je: vježbanje pamćenja.

U cilju sprečavanja posjete Herr Alzheimera u starosti doktor Eco preporuča cjeloživotno treniranje pamćenja. Uz tijelo valja bildati i mozak. (Pažljivo pročitajte cijelu uputu prije nego počnete uzimati ovaj lijek jer sadrži Vama važne podatke. Ako primijetite bilo koju nuspojavu, potrebno je obavijestiti liječnika ili ljekarnika.)

Način primjene:

  • Svako jutro naučite barem jednu pjesmicu.
  • Natječite se prijateljima u pamćenju naslova knjiga, imena i prezimena njihovih junaka. Glava će vam biti puna likova, priča, uspomena.
  • Ako ne volite poeziju ili prozu onda trenirajte pamćenje bilo koga ili čega, recimo sastava omiljenog nogometnog kluba, ali ne samo omiljenog, i ne samo aktualnu momčad…

Računalo su nekada zvali elektronički mozak zbog toga što je osmišljeno po uzoru na naš mozak. Ova naša crno/crvena i  sivo/ bijela vodenasta tvar je računalo koje je uvijek uz nas. Za razliku od elektroničkog mozga vježbanjem se ljudske mozgovne mogućnosti proširuju, mozak ne gubi brzinu. ”A vaš vas mozak neće izdati ni do devedesete godine, a sa devedeset (ako ste ga vježbali), pamtit će više nego što se sjećate sada. Također, besplatno!”

(To potvrđuje i znanost. ”Mozak nema bora. Ako naporno radi, stalno se regenerira, čak i nakon osamdeset godina. Štoviše, za razliku od drugih organa, pod stare dane može se čak i poboljšati”, rekla je nobelovka Rita Levi Montalcini, a znala je što govori: bila je aktivna do smrti u sto i četvrtoj.)

Važno je i povijesno pamćenje.

Istražiti što se dogodilo prije našeg rođenja. Internet to omogućuje. Nono Eco unuku je čak  dao prijedlog istraživačkih avantura: ”Kako su dinosauri izumrli? Kako se zvao predak bika? Prije stotinu godina više je bilo tigrova nego danas, zašto? Tko je bio drugi papa u povijesti? Kada je stvoren Miki Maus?

Mogao bih da ova pitanja nižem beskonačno i sve bi to bile sjajne teme za istraživanje. Sve ovo se mora zapamtiti. Doći će dan i ostarit ćeš, ako sve ovo saznaš i upamtiš, osjećat  ćeš se kao da si živio tisuću života. A tvoji prijatelji koji ne istražuju, ne čitaju i ne pamte, živjeti će samo jedan mali, kratki, bijedni život.”

POHVALA NONETU

Na oproštaju od Umberta Eca u milanskom Castello Sforzesco, mnoštvu znanih i neznanih, običnih i neobičnih, obratili su se i  gradonačelnik Giuliano Pisapia, jedan ministar i jedna ministrica, čak i Oscarovac Roberto Beningni (”Ljudi poput tebe služe na zemlji, a ne na nebu.”), ali najdirljivije je bilo obraćanje Ecova najstarijeg unuka, kojem je nono Umberto uputio danas svjetski poznato pismo. Petnaestogodišnji Emanuele, Stefanov sin, odgovorio je na nonetovo pismo  javno, jedva susprežući suze:

”Dragi nono, želio sam napraviti popis, jako si volio popise,  popis svega što smo radili zajedno u posljednjih petnaest godina. Ali bila bi to preduga lista, i ne bih je imao vremena pročitati.  Kao što dobro znaš mnogo su me puta pitali kakav je osjećaj imati noneta kao što si ti, a ja nikada nisam znao odgovoriti. S godinama sam naučio cijeniti tvoju ljubav, velikodušnost, a najviše tvoju mudrost, tvoju inteligenciju, tvoje znanje i tvoj smisao za humor kojeg ti nije manjkalo.  Želim ti zahvaliti za sve priče koje si mi ispričao, za križaljke koje smo zajedno rješavali, za knjige koje si mi poklonio, za glazbu koju si me tjerao slušati i za razna putovanja koja smo nas dvoje sami poduzimali, za sve što si mi prenio, a  što osjećam da moram prenijeti na svoga brata Pietra i rođakinju Anitu. Vraćam se na pitanje koje mi oduvijek postavljaju. Mogu reći da me činjenica da si bio moj nono ispunjava ponosom.”