Home KOLUMNE Varijacije VARIJACIJE | Bolji život

VARIJACIJE | Bolji život

PIŠE: Daniel Mohorović

Ja hoću život, bolji život
da ga zgrabim poput tigra
život nije dečja igra

– Cijo, si pogleda se epizodi Boljega života?

– Son. Ki zno po ka put.

Posljednji put za božićno-novogodišnje praznike. Nekoliko epizoda zajedno s Matiasom, najdražim, i jedinim netjakom. (Imam i najdražu, jedinu nećakinju, Anteu, trogodišnjakinju, njoj ću za nekoliko godina projicirati seriju.). Razumio je netjak taj naš, strani jezik. Smijao se svakoj pogledanoj epizodi. A rođen je točno dvadeset godina od snimanja posljednje, osamdeset i druge epizode serije, točno dvadeset godina od raspada Jugoslavije u krvi naših naroda i narodnosti.

Ja hoću više, hoću bolje još
hoću sve pa kako bude
što to vredi kad ne spadam
u taj soj jer život traži bolje ljude

Beogradska televizija snimala je Bolji život u dva ciklusa. U prvom ciklusu, kroz 1987. i 1988. četrdeset i sedam epizoda, u drugom ciklusu (1990./1991.) trideset i pet.

Bio sam mlađi od mog netjaka kada je emitirana prva epizoda Boljeg života. Te 1987. Jugoslavija se radovala Univerzijadi, uspjesima mladih nogometaša (omladinski prvaci svijeta) i košarkaša (juniorski svjetski prvaci), Jugoslavija je puno čitala, ili mogla čitati: izdano je više od deset tisuća knjiga u skoro sedamdeset milijuna primjeraka. Jugoslavija nije nikada toliko štrajkala kao te, još jedne krizne, godine stezanja remena, nikada toliko radnika nije privremeno obustavljalo rad. Najviše, jedan mjesec, trideset i četiri dana u rudnicima Labin, Raša, Ripenda i Tupljak. Štrajk je počeo točno šezdeset i šest godina nakon gušenja Labinske republike. Četiri mjeseca kasnije Slobodan Milošević postaje vožd.

Vratimo se Boljem životu.

Glavni junaci su Popadići. Dostojanstvena gospođa Emilija, potomak prijeratnih bogatuna, nastavnica latinskog, koja se  između migrena i Chopina zaljubljuje u kolegu Dušana Marinkovića, profesora matematike; i srčan i glasan Dragiša, pravnik i sindikalac u raspadajućem poduzeću, kavgadžija po kafanama i kancelarijama, koji zna da se bije i da pije. Dvije su niti radnje: razvod Popadića i borba za nasljedstvo tetke Jovanke, Gigine sestre, nasljedstvo uz ispunjavanje određenih uvjeta.

Popadiće su izmislili Pavići. Svakog ponedjeljka sam čekao što su novo smislili beogradski Sinjanin, pravnik i pisac Siniša Pavić, tvorac Tesne kože i Vrućeg vetra, i njegova supruga Ljiljana. Danas znam da je Antun Vrdoljak, Tuđmanov herold na Hrvatskoj televiziji jednoga dana, vjerojatno u ime Vrhovnika, odlučio da se Bolji život više neće emitirati. Nije očekivao lavinu nezadovoljstva. Postignut je kompromis: svaka nova epizoda emitirat će se s danom zakašnjenja, u ponedjeljak, da dežurni inženjeri duša stignu provjeriti sadržaj. Jednog ponedjeljka prestao je raditi naš televizor tako da jednu epizodu nisam ni pogledao do prije nekoliko godina.

Ja hoću život, sve il’ ništa
hoću glavni zgoditak
to moj je moto ali šipak
nešto ipak tu ne štima
život nije loto

Bolji život alegorijska je priča o Jugoslaviji na samrti.

Dragiša Popadić je Balkan, Giga Moravac je patrijarh bez moći, skrbnik kojeg nitko, pa ni vlastita obitelj ne šljivi pet posto/odsto. Kao što ostale jugoslavenske republike ne poštuju Srbe, najmnogoljudniji narod, pobjednike u ratu, gubitnike u miru.

Emilija Popadić je Hrvatska, želi se osamostaliti, okrenuti leđa brdovitom Balkanu. Njen ljubavnik je Slovenija, dijele iste, naravno građanske vrijednosti, sanjaju o samostalnom životu.

Tetka Jovanka Popadić, bogata tetka, je Brisel, tadašnja Evropska zajednica, nudi po dvije milijarde (starih, pokojnih) dinara uz uvjet da njezini nećaci maturiraju, ili se udaju, ili nađu posao.

Ja hoću život, bolji život
lupam glavom posred zida
gde je tanko tu se kida

Siniša Pavić opisuje nastanak meni jedne od najzanimljivijih dramskih (”Komedija nije ništa drugo nego drama koja je napisana na duhovit način” poentira Pavić) situacija, iz armije: ”Stavio sam pet momaka različitih nacionalnosti koji skrpe orkestar. Oni se svađaju koju će pesmu da pevaju, ali ne mogu da govore koju, jer svako vuče na svoj zavičaj, odnosno svoj narodni melos.

Pošto nije bilo Makedonca među njima, poručnik presudi i kaže im: „Sviraćete ’Biljana platno beleše’.” Vojnici ga pitaju, zašto tu pesmu, a poručnik im  kaže: „Zato što je lepa.” Šest meseci posle snimanja, već je bio kraj devedesetih godina, u sarajevskim novinama je izašla kritika da sam smislio da zavađene narode miri, niko drugi, nego Veljko Kadijević. Već je smetalo to što neko u komediji kaže da momci ne treba da se svađaju čija će se pesma pevati, već čija je najlepša. Kada se rastaju iz vojske, pet momaka se rastaju kao prijatelji.

Ali, rastaju se kao bend koji je tamo rođen, u vojsci, pod preporukom da je to internacionalni sastav. I kažu – niko to više ne može da sastavi, samo mi. Naravno da 1986. godine, kada sam počeo da pišem „Bolji život”, nisam verovao u raspad Jugoslavije. Preživeli smo rat, ali nismo mir. I kad ponovo pogledam kako nam mašu sa aerodroma ti momci, jasno je da je to bio adio”.

Jedan miroljubivi Makedonac, Pavićev kolega, pravnik, partizan, vijećnik AVNOJ-a i tajnik ASNOM-a, sukreator jugoslavenske privredne reforme i supotpisnik posljednjih ustavnih reformi (uz Hrvata Miku Špiljka, a ne Tita, maršalova potpisa nema), prvi predsjednik samostalne Makedonije, Kiro Gligorov opisuje stvarnu dramatičnu situaciju koja se odvija paralelno s izmišljenim posljednjim epizodama Boljeg života.

U Beograd stiže ”trojka iz Evropske zajednice”: Jasques Delors, Hans van den Broek i Jacques Santer. Iako sam tada imao dvanaest godina već sam intenzivno pratio politiku, poznavao sve naše i strane dužnosnike, i tako zasluživao petice kod strogog profesora povijesti Stjepana Pavišića. Znao sam dobro, a znam i danas, tko su Hans i dva Jasquesa. Za velikim beogradskim stolom okupili su se trojka, osmorka (članovi predsjedništva SFRJ), i šestorka (predsjednici predsjedništava jugoslavenskih republika).

Jacques Santer, bogati europski ”tetak” pročitao je prijedlog Evropske zajednice. Prvo, političkom odlukom Jugoslavija će biti odmah primljena u političku Europu. Drugo, ako uspiju reforme Ante Markovića, Jugoslavija će iz europskog proračuna dobiti pet i po milijardi dolara. Jugoslavija bi bila konfederalno uređena, a republike koje bi se htjele osamostaliti išle bi na referendum.

Poput svoje kolegice, tetke Jovanke Popadić, Santer je ponudio ”nasljedstvo” uz određene uvjete, reforme. Gligorov umeće i dramatične stanke.

Milošević je rekao: ”Ja smatram da treba da stvorimo čvrstu i modernu federaciju sa centrom u Beogradu”. Tuđman se ispovjedio: ”Ja osjećam da imam povijesnu misiju da obnovim hrvatsko kraljevstvo. Mi smo imali državu, i sad je treba obnoviti. I drugo me ne zanima”.

Alija Izetbegović je prosio: ”Molim vas nemojte tako, hajde da prihvatimo kao osnovu za razgovor, pa će tu biti sugestija raznih. A ako toga ne bude u Bosni će biti krvi do koljena”.

Da je taj plan prihvaćen, smatrao je mudri Gligorov, stvari na Balkanu krenule bi u posve drugom pravcu. “Da je bivša Jugoslavija ostala cijela izbjegavši pogubne ratove devedesetih i ušla u Evropsku uniju, ne samo da bi ljudima u regiji bilo bolje, već bi i Evropska unija bila bolja”

Ja hoću ipak da ostvarim san
želje sve, pa kako bude
šta to vredi kad ne spadam
u taj soj jer život traži bolje ljude…

4.5.2021.