Home KOLUMNE Priroda i društvo KOLUMNA – MATTEA GRGIĆ: Male stvari

KOLUMNA – MATTEA GRGIĆ: Male stvari

Piše: Mattea Grgić

Nije loše grabiti puno i koračati hrabro.

Bez velikih snova i sama noć je tužna.

Nisam nikad bila sanjar, u smislu da bih od života tražila više nego što mi smije dati ili mogu podnijeti. Vjerujem da treba biti realna osoba, skromnih želja, prizemljena sa očekivanjima i nekim uobičajenim prohtjevima. Ali to je samo moje osobno mišljenje.

Možda je, priželjkivati si da radiš ono što voliš, s onime koga voliš, brinuti o onima do kojih ti je stalo, viđati prijatelje i drage osobe često, imati vremena za sebe i ono što voliš, možda su to u današnje vrijeme veliki neostvarivi snovi. Ali ja ih nikad nisam takvima smatrala i kakve god životne situacije doživjela, od snova nisam odustajala. Vjerujem da je to zapravo jedan jedini temelj koji trebam da budem ja. Da to zapravo i jesam ja i da me to čini potpunom.

Jer je to i jedini način da čovjek izgura sve ono loše što se dogodi, sve ono teško i neizdrživo. U svakom takvom trenutku, podsjetila bih se na novo zašto je tomu tako i kako je moguće da mi cilj s vremenom, zapravo izgleda sve dalje umjesto bliže? Kao da je izmicao, kao da mi je život odgađao taj period kad će sve doći na svoje. I na tom putu nestrpljivosti, nemoći i iščekivanja, shvatila sam da taj cilj i nije ono što me drži i nije ono za što živim.

Živjela sam za male stvari. Za sitnice koje su me na tom putu održale optimističnom, učinile sretnom na trenutke i zapravo motivirale da takvih trenutaka bude sve više. Pod male stvari valja ubrojiti one koje si svatko može priuštiti, da li materijalne, duhovne ili ostale. Nisu to one stvari koje si želite dugi niz godina, to su stvari koje se mogu dogoditi svaki dan bezbroj puta, samo ako ih zaista priželjkujete i trebate. To je sve ono šta izmami osmijeh na lice bez velikog luksuza.

To je ono za što se živi, barem bi se trebalo. Ono što su objesni ljudi zaboravili i ostavili godinama iza sebe. Ono što su osobe prevelikih ega i ponosa ostavili u prošlim dimenzijama.

To je onaj zagrljaj drage osobe nakon dugo vremena, to je vic koji vam ispriča skroz nepoznata osoba – onako usput u trgovini, to je pružanje pomoći nekom nemoćnom, to je razgovor s nekim tko se bori s teškom mentalnom borbom i rijetki to shvaćaju, to je onih 5 min. kojih izvučete “na kapaljku” da s nekim još izmijenite dvije, tri riječi, možda poljubac, možda nešto više ili manje, to je kad dan prođe bez stresa, tuge i boli, to je kad izdvojite pola sata vremena samo i isključivo za sebe i provedete ih bolje nego na bilo kojem tulumu ikad, to je ono kad prošetate prirodom i dišete punim plućima, ne razmišljajući o sutrašnjem danu na poslu, o obavezama koje čekaju kod kuće, to je ona samo jedna sretna vijest u moru nesretnih.

I svatko si te male stvari može priuštiti… Za snove se isplati polomiti i porušiti sve što ste ikad izgradili, pa sagraditi na novo. Isplati se živjeti u nadi i imati viziju za dalje. Ali za male stvari se živi. U njima je sve ono što će jednom prerasti u nešto veliko. Možda se i sami snovi neće ostvariti, ali put će biti ispunjen malim stvarima koje će u potpunosti i prikriti samu svrhu sna.