Home KOLUMNE Varijacije VARIJACIJE | Rovinjski slučaj inspektora Montalbana

VARIJACIJE | Rovinjski slučaj inspektora Montalbana

Piše: Daniel Mohorović

KAĆA I RADE

Kaća je Katarina Samardžić, prevoditeljica (i prijateljica Beckettova), Rade je Radomir Konstantinović, pisac (i prijatelj Beckettov). Kaćina i Radina ljubavna priča započela je u Beogradu u kolovozu 1949. Rade je imao dvadeset i jednu godinu, Kaća devet više, i dva muža više: jednog ex (slikar Milenko Šerban) i trenutnog muža (pisac Eli Finci). Rade je te četrdeset i devete posjećivao Fincija u Zmaj Jovinoj pa se polako spetljao s njegovom gospođom. Rade, naočit mladić, sin uglednog pravnika, ex državnika i ex kraljeva učitelja Mihaila Konstantinovića, govorila je beogradska čaršija, spao je na Kaću, raspuštenicu.

Šokirana obitelj Konstantinović i šokirana beogradska  čaršija zgražaju se nad šokantnom slobodnom ljubavi zaljubljene Kaće i zaljubljenog Rade. Četiri godine trajalo je brakolomstvo Kaće Samardžić. Te 1953 Radi teče dvadeset i šesta, Kaći je i dalje devet više, već ima dva ex muža, i dva sina, i ulazi u treću bračnu zajednicu. Rade, iako je ušao u svoju prvu bračnu zajednicu, i dalje živi u djevojačkoj sobi trosobnog roditeljskog stana na trećem katu Dobračine 29, Kaća u svojoj garsonijeri u Ulici 29. novembra broj 22. Rade i dalje doručkuje i ruča s roditeljima, Radojkom i Mihailom, tek popodne svrati do Kaće, rijetko prenoći. (Živio je tu, i tamo, i između.) ”Uvek sam bio potpuno sam kad ne bih bio s tobom”, piše Kaći, ”pun sam tebe i dobrote koju si mi pružila” zaljubljeno će Rade, oslovljavajući devet godina doživotno stariju Kaću sa ”učiteljice moja”.

LJETOVANJE

Kaća Samardžić i Rade Konstantinović prvi su put ljetovali u Montalbanovoj 27, u Rovinju,  tzv. ”malom Beogradu” (npr. u Bregovitoj 21 kuću su dijelili Oskar Davičo i Dobrica Čosić), u ljeto 1956. Četrnaest godina kasnije postali su vlasnici te nekretnine koju će im devedesetih oteti.

Poslije ljeta, u Rovinju bi ostajali samo Rovinježi, Rade Konstantinović i napušteni psi različitih pasmina, čistokrvni i psi mješanci, koje su turisti dovodili kako bi ublažavali svoju kroničnu samoću,  pa u jesen, onako osunčani, odmoreni i manje usamljeni, ostavljali po Rovinju.

Kaća Samardžić i Rade Konstantinović posljednji su put ljetovali u Rovinju tisuću devetsto devedeset i prve. Borka Pavičević do kraja je života pamtila sliku sa pustog Crvenog otoka, za nju najljepšeg otoka na svijetu,  Kaću i Radu, kako se, bez žurbe, nekako bez oklijevanja,  spuštaju niz stijenu do šljunka. Blago je sunce, nekako zlatasto, Rade ide na špic stijene, za njim i Borkin Jovan, Borka pokušava spriječiti malenog i plavog Jovana da ode, da ometa mislioca.

– Pusti ga – rekla je Kaća.

Pustila je Borka Jovana.

Jovan je nekako dobauljao do Radeta.

Borka se do kraja života prisjećala te dvije plave kose kako se igraju na špicu stijene Crvenog otoka. Tog posljednjeg rovinjskog ljeta Rade je Jovanu poklonio plavi brodić iz Montalbanove 27.

PRAKSA PALANKE

Zamislimo da inspektor Salvo Montalbano, literarni sin Andreje Camillerija koji je sinu nadjenuo prezime Montalbano, u čast  španjolskog pisca Manuel Vázquez Montalbána, dakle zamislite da (izmišljeni) inspektor Montalbano iz sicilijanske (izmišljene) Vigate, sa svojom Liviom ljetuje u (stvarnom) Rovinju, u kojem slučajno (kao da u pričama postoji slučajnost)  upoznaje Boru Čosića, koji ga zamoli da istraži kako je moguće da u ljeto hrvatske demokracije (proljeće je valjda bilo 1971., a ljeto dvadeset godina kasnije) Nepoznati Netko (?) otme/kolonizira tuđu kuću, a da otimačinu potvrdi nezavisni hrvatski sud u neovisnoj državi Hrvatskoj.

Zamislimo da tvrdoglavi  inspektor Salvo Montalbano uz Livijino negodovanje prihvati istražiti slučaj koji zorno pokazuje anomalije jednog društvenog sustava. Bora Čosić predstavio je inspektoru Salvu Montalbanu tko je Radomir Konstantinović, suprug vlasnice kuće u Montalbanovoj 27 Kaće Samardžić: pisac i filozof, rođen u Subotici, živio u Subotici, Beogradu, Ivanjici i Rovinju, umro u Beogradu, Bora Čosić nabrojio je sva Konstantinovićeva djela, a najviše je pričao o kultnoj ”Filosofiji palanke”, koju je Rade napisao i odmah potom javno pročitao kroz dva tjedna kolovoška; u ponedjeljak 4. augusta 1969. (Bora Čosić rekao je augusta) u 21:21 Radomir je Konstantinović u eteru Radio Beograda izrekao danas kultnu rečenicu: ”Iskustvo nam je palanačko.”; nama vama, svima, objasnio je Bora Čosić; palanka nije geografski pojam, palanka je duhovna kategorija, palanka je Rovinj, ali i Zagreb, Montalbanova (izmišljena) Vigata, ali i Rim, Moskva i Washington, Stockholm i Seoul, Beograd i Tokio.

Iskustvo nam je palanačko, između sela i grada, rekao je Radomir Konstantinović u ponedjeljak 4. kolovoza 1969., ovako zaboravljen, svet palanke nije ni selo ni grad. Duh njegov, poentirao je Radomir Konstantinović, međutim, jeste duh između plemenskog, kao idealno jedinstvenog, i svetskog duha, kao idealno-otvorenog.

U mene bio je ključ Radetove kuće – potvrdio je Bora Čosić inspektoru Montalbanu u restoranu Sidro koji je prije rata nosio naziv ”Kod Nišlije” –  ali ispostavilo se, kada sam onamo dospeo, da više nema time se šta otključati. Jer vratnice su bile razvaljene, nameštaj ispreturan, a rukopisi i knjige razvučeni. Osim po koje razbijene čaše Kaćine nisam našao ništa, njihov je dom već bio razdomljen, od otimača. Bilo je to golemo smetlište iz jedne Beckettove dramske igre. Đubre epohe i praznina ljudskog života. Bio je jedan momenat u toj godini slobode kada je cela ulica montalbanska bila popločana papirima iz kuće Konstantinovića, među njima, papirima, uništena su i Beckettova pisma Radomiru. Spasao sam jedan primerak ”Novosadskog pravopisa”, na ćirilici. Praksa palanke, dragi moj inspektore Motalbano, praksa palanke, palanka na delu, ili bolje rečeno palanka na nedelu.

Utvrdio je inspektor Montalbano osnovne činjenice. Niži (općinski) i viši (županijski) sud 1994. godine su presudili: kuća je protupravno zauzeta. Sedam godina kasnije uzurpator traži uknjižbu vlasništva nad kućom. U kupoprodajnom ugovoru, sklopljenom u Subotici, pisalo je da je Kaća Samardžić, koja je umrla 13. travnja 1996. (na Beckettov devedeseti rođendan) u Beogradu, pet godina kasnije u Subotici (čudni su putevi posmrtni) prodala kuću u Montalbanovoj 27 za četrdeset tisuća maraka.

Prošetao je inspektor Montalbano višekratno do Montalbanove 27, razgovarao uz simultani prijevod Bore Čosića sa susjedima.

Ne znam tko je vlasnik kuće – rekao je susjed.

Godinama su iz kuće dopirale francuske riječi – dodala je susjeda.

Ta kuća vam je tko zna koliko puta preprodavana – priopćio je susjedov susjed.

Poznavala sam Kaću i Radu – pohvalila se susjeda susjedova susjeda, koja je tri puta naglasila da je purgerka, Zagrepčanka – Rade vam je bio jedan fin gospon, jako lijep, nekako šutljiv, povučen, diskretan, a Kaća sušta suprotnost.

Posredstvom Bore Čosića upoznao je inspektor Montalbano kroničara Kronstantinovićeva života Radivoja Cvetičanina (njegova Hronika izašla je u Beogradu 2017., na osamstotinjak stranica), koji je također ljetovao u Rovinju.

Rade je u sredu 26. septembra 2001. dobio rešenje iz Rovinja kojim mu se oduzima kuća u Montalbanovoj 27 – ispričao je Radivoje Cvetičanin znatiželjnom inspektoru Montalbanu.  – Nije gubio nadu. U svom dnevniku iz dvehiljaditih piše o čarobnoj Istri, njegovoj velikoj-izgubljenoj ljubavi. U snovima vozi folksvagen, Kaća sjedi do njega, ćuti, pita se je li mrtva? Je li on mrtav? Vozi dalje svoj folksvagen, u društvu noćnih leptirića. Plakao je zbog Montalbanove 27. I bio radostan. ”Ja sam dobro živeo” piše u dnevniku, ”život je bio dobar prema meni”.

Kada je doznao da je mrtva Kaća prodala kuću živom otimaču bio je krajnje rezigniran, bez volje da poduzme ikakvu pravnu akciju. Advokat Špiro Galović nagovorio ga je da ipak podnese žalbu. Priložili su Kaćinu umrlicu kao dokaz. Žalba je upućena 28. septembra 2001., na dan umrle ex socijalističke i ex federativne republike – 29. novembra 2002. isti sudac koji je uknjižio prodaju odbija žalbu. ”Meni će vratiti moju kuću kad Tuđman bude hteo u Europu” mislio je Rade devedesetih. Tuđman je umro 1999. Rade 2011. Hrvatska je ušla u Evropsku uniju 2013. U Montalbanovoj 27 žive neki drugi ljudi rekao je Radivoje Cvjetičanin koji je dvijetisućitih bio i ambasador u Hrvatskoj.

Niti inspektor Salvo Montalbano nije uspio riješiti rovinjski slučaj-njegov jedini neriješeni slučaj.

P.S. Još se jednom palanka osvetila svom interpretatoru, analitičaru i sintetičaru 2020. kada je izdano prvo hrvatsko izdanje ”Filosofije palanke”. Hrvatsko ministarstvo kulture nije ni razmatralo otkup knjige za hrvatske knjižnice “ jer je na srpskom jeziku”. ”Iskustvo nam je palanačko.” napisao je Radomir Konstantinović na srpskom jeziku. Na lijepi naš hrvatski jezik prevedite sami.