Home LABIN VIKENDOM KONKRETNO | Deni Krizmanić: “Najdraži mi je zvuk brusilice koja reže...

VIKENDOM KONKRETNO | Deni Krizmanić: “Najdraži mi je zvuk brusilice koja reže kamen, i špice, i dlijeta koji ga oblikuju – to su zvuci i osjećaji koji me odlijepe od stvarnosti”

Autor fotografije: Tea Bičić

Prošlih tjedana upoznali smo tri umjetnika koji su iznijeli ovogodišnji četrdeset i treći po redu Mediteranski kiparski simpozij u Parku skulptura Dubrova. U realizaciji njihovih ideja i oživljavanju njihovih skica u kamenu ipak su imali pomoć, i to veliku.

Možda nije bio u prvom planu, ali svojim vrijednim radom odigrao je ogromnu ulogu u provedbi Simpozija. On je Deni Krizmanić, majstor klesar koji je odradio veliki dio fizičkog posla na Simpoziju. Upoznajte ovog marljivog i radišnog dečka koji se odavno pronašao u klesarstvu, ovom tradicionalnom zanatu kojeg baš i ne povezujemo s mlađom generacijom.

Kako je i kada započela tvoja suradnja s udrugom Mediteranski kiparski simpozij?
Prošle godine dobio sam poziv od gospodina Peruška Bogdanića, člana stručnog savjeta MKS-a, bi li radio kao klesar na Mediteranskom kiparskom simpoziju u Labinu. Gospodina Peruška znam iz studentske kiparske škole Montraker, u Vrsaru, gdje također sudjelujem kao klesar. I eto, rekao je da će me zvati predsjednica stručnog savjeta MKS – a Tea Bičić i tako je počela moja suradnja s tom udrugom.

Baviš se zanimanjem kojeg ne povezujemo baš s mlađom generacijom ljudi. Možda je to zbog nekih stereotipova, a možda zato što kamenoklesarske škole su zaista ograničene, nema ih puno. Kako te život odveo u smjeru kamenoklesarstva?
Svi zanati pa tako i ovaj kamenoklesarski su na tankom ledu kad je u pitanju interes mlađih ljudi za učenje i kasniji rad u tom zanatu. U Hrvatskoj je jedna jedina klesarska škola i to na otoku Braču, u mjestu Pučišća. Ja sam imao tu sreću da čujem za tu školu i da u četiri godine upijem što više znanja i sposobnosti koje su nam profesori i pravi meštri klesari na praksi rado prenijeli. Želio bih istaknuti da je to škola u kojoj, ako se za to odlučiš i marljivo radiš, izađeš kao kompletna osoba spremna za rad ili daljnje studiranje. I bitan je taj segment, da si udaljen 500 kilometara od svoga „gnijezda“ i da je to prava prilika za osamostaljenje i priprema za svijet koji te čeka.

Od malih nogu „smetao sam“, a kasnije pomagao tati i stricu u izradi i montaži grobnica. Poštom smo dobili CD s prezentacijom Klesarske škole. Bilo je to u 5. razredu osnovne škole. Meni se jako svidjelo i rekao sam – Idem. Nekako me ta ideja sve više privlačila kroz osnovnu školu, a kasnije kada je došlo vrijeme odluke, stvarno se to i dogodilo.

Zaposlio sam se u Kamen Pazin-u, gdje sam dobio priliku za daljnje obrazovanje u grani rudarstva i tako sam spojio klesarstvo s rudarstvom. To mi je u klesarskom smislu još više pomoglo jer sada poznajem kompletan proces od nastanka i vađenja kamena pa sve do izrade i montaže.

Što ti je najdraže u svom poslu?
Najdraži mi je zvuk brusilice koja reže kamen, i špice, i dlijeta koji ga oblikuju. To su zvuci i osjećaji koji me odlijepe od stvarnosti.

Uživam jer je ovaj posao svakodnevno novi izazov, uvijek tjera na razmišljanje i smišljanje kako što lakše napraviti i montirati, a klesanje me opušta.

Autor fotografije: Tea Bičić

Kako podnosiš onu težu stranu posla? Jesu li fizički napor i mogućnost ozljede jedini negativni aspekti kamenoklesarstva?
Težu stranu posla, Bogu hvala, podnosim odlično. Za ovaj posao čovjek mora biti u top formi i dobrog zdravlja. Fizički napor je nešto što je jako lijepo u ovom poslu jer nemam problema s nesanicom. ☺

Mogućnost ozljede uvijek postoji, važno je pravilno se zaštititi i imati malo sreće.

Možda jedna polu negativna strana je ta što je kamen prirodni materijal i kao takav nije savršen u smislu da nema nikakvih nedostataka. Kamen zna imati razne pukotine, vene, šupljine, mikro pukotine koje ako se nađu na krivom mjestu mogu stvarati probleme do te mjere da treba raditi sve ispočetka na drugom kamenu. Zato je važna ta rudarska struka pa je onda puno lakše naći kvalitetan kamen za rad, a posebno za skulpture.

Što bi preporučio mladim ljudima koji bi možda kamenoklesarstvo izabrali kao svoj poziv?
Rekao bih im da pokušaju, odnosno da pitaju nekog klesara kakav je to posao i ako im ne smeta kamena prašina, poneki žulj na ruci i taj divan osjećaj kada zaspiš na nogama, onda je to poziv za njih. ☺ Šalim se. Divno je nešto stvarati svojim rukama što može trajati stoljećima. Klesarstvo je posebno zvanje jer čovjek se zbilja poveže s tim tvrdim i naizgled hladnim materijalom. Ta povezanost s kamenom čovjeka čini boljim.

Ajmo malo na ovogodišnji simpozij. Kakvi su tvoji dojmovi Simpozija? Kaži nam neke zanimljive informacije iza kulisa. Kako je sve proteklo? Jeste li se susreli s nekim poteškoćama?
Ovogodišnji simpozij, kako onaj prvi dio na Pelješcu tako i ovaj drugi dio u Parku skulptura u Labinu, bio je divan! Sve je proteklo u najboljem redu.

Ukupno su izašle četiri nove skulpture što je odlična brojka. Na vrijeme smo počeli pripremati tako da je sama izvedba onda lakša.

Poteškoća nije bilo, ako i je nešto sitno, to se sve odmah rješavalo jer Tea i Renata rade svoj dio posla zadivljujuće kvalitetno.

Zanimljiva informacija iza kulisa je sljedeća: Pelješac ima vrhunska vina! ☺

Autor fotografije: Tea Bičić

Koja ti je najdraža skulptura u Parku?
Ne bih niti jednu posebno istaknuo jer bit je u samome Parku skulptura kao cjelini. Raditi, šetati, sjediti u tom Parku… To je jedan poseban osjećaj!

Pitali smo sve autore, pitat ćemo i tebe: gdje ti vidiš Park skulptura za 5 godina? Kako bi ga ti dignuo na višu razinu?
Park vidim bogatijim za 15 skulptura raznih autora iz Hrvatske, ali i puno šire, iz cijeloga svijeta. Bitno je Park pokazati svijetu jer oni će ga više cijeniti od nas samih pa ćemo onda možda i mi!

Park ima velike potencijale, jer je jedinstven. Osim simpozija koji privlače najviše publike, možda kroz nekakve suradnje s drugim zemljama postoji mogućnost dodatnog predstavljanja Parka pa će i interes biti veći i doći još neka nova ideja.

Kako je družiti se s kiparima, raditi s njima, asistirati većem broju kipara istovremeno?
Druženje s kiparima je poučno iskustvo, posebno s više njih kao ove godine jer onda iz prve ruke naučiš i vidiš različite načine rada svakog od njih i njihov pogled na umjetnost, formu.

Najvažnija je komunikacija odnosno shvaćanje ideje i konačne vizije skulpture koju kipar želi. Kada se to ostvari onda je meni kao klesaru lakše raditi, a kipar će kao autor lakše dati upute meni klesaru.

Kipari rade u različitim materijalima; drvo, željezo, plastika, glina, bronca, itd. Tako da ne mora uvijek značiti da radi i u kamenu i da s kamenom ima iskustva, ali svaki od njih ima tu konačnu viziju svoje skulpture i to je onda jedan sklad i rad više ljudi koji dobro funkcionira. Potreban je pravi timski rad koji rezultira skulpturama ovakvih veličina.

Autor fotografije: Vedran Ivančević (Tango media)

Kakvo ti je bilo iskustvo raditi Spomenik domovini? Što u slučaju kada npr. ne bude dočekano s oduševljenjem u javnosti, uspiješ li se odmaknuti od toga ili se osjećaš odgovornim?
Iskustvo rada na projektu Spomenika domovini je neprocjenjivo. Spomenik domovini je najmonumentalnija stvar na kojoj sam radio, i najzahtjevnija u smislu oblikovanja. Veliki izazov od samog vađenja bloka takvih gabarita (4x4x2,3m) i završne težine 43 tone do toga da je cijeli obrađen ručno. Sam proces obrade trajao je puna tri mjeseca. Možda se nikada više neće raditi ništa slično u takvoj veličini. Tih 500 sati tvrdoga rada neću nikada zaboraviti. Za mene je to bilo veliko iskustvo koje mi može poslužiti za buduće suradnje.

Što se tiče kritika, one negativne me sigurno neće dotaknuti. Naručitelj je zadovoljan, stručni ljudi su zadovoljni, projekt je izveden kako treba i sve je uspjelo i na kraju ideja nije moja, ja sam radio ono što je arhitekt naručio. Projekt uvijek potpisuje autor.

Na kakvim projektima ne bi nikad sudjelovao?
Ne bih sudjelovao na projektima koji bi u meni probudili nemir u trenutku kada čujem o čemu se radi.

Kakve su tvoje ambicije za budućnost? Može li se strast prema kamenu pretvoriti u kiparstvo?
Ambicija o budućnosti je rad, rad i samo rad. ☺

Definitivno se strast prema kamenu može pretvoriti u kiparstvo, ali nisam siguran hoće li tako biti i kod mene. Nisam još došao do razine realiziranja svojih ideja, lakše mi je izraditi i realizirati tuđe želje i ideje. Trenutno je tako, a što će biti, vidjet ćemo.

Ima li Labin što ponuditi mladom čovjeku poput tebe i kakvi su Labinjani domaćini?

Naravno da ima, najprije Park skulptura Dubrova, a onda razno razne djelatnosti za rad i kulturne programe.

Labin je naša kolijevka rudarstva pa je to za mene posebno zanimljivo. Cijela ta rudarska i industrijska baština koja i sada živi i oživljava se s novim koncertima, filmovima i sl. nešto je zaista posebno, a svakako bih volio ući u jednu od labinskih rupa uskoro i uvjeriti se uživo kako to ustvari izgleda.

Labin je prilično odmaknuo od mnogih istarskih gradova i ima se čime ponositi, ali isto tako velika je to odgovornost za ljude koji ga vode. Labinjani kao domaćini su veseli, nasmijani i kulturni ljudi, spremni za pomoć i suradnju. Barem oni koje sam ja upoznao. ☺