Home KULTURA VIKENDOM KONKRETNO | Siniša Majkus: “Simpozij baš s mojom skulpturom sudjeluje u...

VIKENDOM KONKRETNO | Siniša Majkus: “Simpozij baš s mojom skulpturom sudjeluje u obilježavanju stote godišnjice Labinske republike, to mi je velika čast”

Siniša Majkus sa svojim radom na Krvove place, autor fotografije: Tea Bičić

Diplomirao je na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1989. godine. Radovi su mu izlagani na izložbama suvremene hrvatske umjetnost u Europi i svijetu –  u Valenciji, Pekingu, Kairu, Lisabonu, New Delhiju, Berlinu, Budimpešti, Pragu i dr. Autor je javnih skulptura i stalnih postava muzeja u Splitu, Krapini, Šibeniku, Zagrebu, Jakovlju, Puli, Roču, Opatiji i drugdje. Dobitnik je Godišnje nagrade Vladimir Nazor 2004. godine iz područja Likovnih i primijenjenih umjetnosti.

Na studiju Likovne kulture Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci zapošljava se 2001. te surađuje u kreiranju programa Katedre za crtanje Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci na kojoj predaje od njezina osnutka. 

On je Siniša Majkus, drugi po redu umjetnik kojeg imamo priliku predstaviti u kolumni Vikendom konkretno, te jedan od tri umjetnika koji ove godine sudjeluju na Mediteranskom kiparskom simpozijom.

Majkus se javnosti predstavlja skulpturom naziva Dimnjak, a sigurni smo da će zbog njene simbolike, ova skulptura Labinjanima “sjesti”. Osim toga, zanimljiva je i sama lokacija na kojoj će ona biti postavljena. Njegova se skulptura neće nalaziti u Parku skulptura Dubrova, već na Krvovoj placi. Zašto je to tako, saznajte u redovima koji slijede.

Autor fotografije: Tea Bičić

Kako ste izabrani za sudjelovanje na 43. Mediteranskom kiparskom simpoziju?
Kako sam izabran? Ne znam…Prije dvije godine upoznao sam u Puli na nekom otvorenju Teu Bičić koja me tada upitala bih li sudjelovao na Mediteranskom kiparskom simpoziju. Naravno da sam pristao, malo zatečen, jer sam znao da se radi o kamenu kao osnovnom materijalu, a nikad u kamenu nisam nešto izveo konkretno. Naime, ja sebe ne smatram ni da sam kipar u klasičnom smislu. No to me potaklo na razmišljanje i postavio sam si to kao izazov. Uglavnom sudjelovanje ide po pozivu i definira se nakon što stručni savjet Udruge MKS prihvati prijedlog koji se pošalje. Moj Dimnjak je prošao.

Kakav rad ste osmislili? Objasnite nam pozadinu iza kreacije.
Razmišljao sam koja me slika veže za Labin. Labin dobro poznajem, jer su mi tu živjeli nona i nono i dosta sam u djetinjstvu u Labinu boravio, pogotovo ljeti. Sjećam se doba i kada je radio rudnik i dimnjaka toplane iz kojega je uvijek izlazio dim, crni…Ali paradoksalno, to je danas sjećanje na lijepo doba koje sam u Labinu provodio. No ukratko, odlučio sam da kameni dio moga rada bude dimnjak toplane, a završetak crvena žičana instalacija, koja se oblikom nastavlja na oblik dimnjaka. Za mene tu ima i osobne i kolektivne memorije i svakako simbolike ovoga kraja…

Što za vas predstavlja Mediteranski kiparski simpozij kao događaj, a što Park skulptura Dubrova?
Park skulptura Dubrova je toliko važan i impresivan prirodni ambijent, da ga i svi koji njime prolaze isto tako doživljavaju, bez obzira znaju li nešto o kipovima i autorima ili ne. Ideja Bijele ceste jedinstvena je i nije mi poznato da tako nešto negdje postoji u svijetu

Koja vam je najdraža skulptura u Parku?
Nisam ih sigurno sve vidio, ali neke bih spomenuo… Ante Marinović, Milun Vidić, Tomislav Kauzlarić i dionica Bijele ceste Ante Rašića.

Gdje vidite Park za 5 godina?

Postavljanje skulpture, na fotografiji Deni Krizmanić; autor: Mateo Gobo

Ne bih ništa i ne mogu ništa prognozirati, ali Renata i Tea koje vode MKS, kao i jedinstveni Deni Krizmanić iz Kamen Pazina sigurno obećavaju novu dobru budućnost, a i izvrsnih mlađih autora ima sve više kod nas i u svijetu da ne govorimo. Otvorenost ekipe koju sam spomenuo to sigurno garantira.

Vaši radovi izloženi su na izložbama suvremene hrvatske umjetnost u Europi i svijetu –  u Valenciji, Pekingu, Kairu, Lisabonu, New Delhiju, Berlinu, Budimpešti, Pragu i dr. Što vas inspirira i motivira da konstantno stvarate? Imate li ikad kreativne blokade?
Inspiracija je, ja mislim, mistifikacija. Toliko  ideja i njihovih varijacija se meni mota po glavi…I to je sasvim uobičajeno. Ne mislim da se po tome razlikujem od drugih, samo sam usredotočen i ustrajan, pa ideje i izazovi koji i meni izgledaju teško mogući i ostvarivi, postanu realni. Tada na neki način prestane „magija“ i idemo dalje.

Vaše umjetničko stvaralaštvo zaista je bogato. Imate li jedan rad koji vam je najdraži i na kojeg ste izrazito ponosni?
Ne bih rekao da sam ponosan na neki rad, samo sam sretan i zadovoljan da sam ga uspio napraviti kako sam zamislio. Ideja stvara vizualizaciju slikovnih misli, a kad bih bio siguran u tu „sliku“, sigurno ne bih ništa ni radio. Stvaranje i opredmećivanje misli je to zbog čega radim, a rad može ispasti i čudan, pa i neuspješan. Iz „grešaka“ po mome iskustvu dolazi do novih nepredviđenih situacija. Grešku znam sljedeći put koristiti kao glavnu ideju. Inače se ne bi ništa mijenjalo.

Za vas i vaša djela najčešće se vezuje pojam crteža u prostoru. Je li to zato što se u svom stvaranju niste mogli opredijeliti za jedno područje ili na neki način volite kršiti pravila u umjetnosti?
Crtež mi je od početka bio najvažniji i puno sam crtao, a na Akademiji sam ga počeo širiti najprije u reljef na papiru, pošto mi je ploha postala sve manje zanimljiva, pa se to počelo sve pretvarati u prostorne sklopove. Nakon akademije pronašao sam žicu kao najjednostavniji materijal kojega sam mogao oblikovati..A usput sam zašao u sve medije, pa nisam ni kipar ni slikar ni grafičar, što mi baš odgovara.

Autor fotografije: Tea Bičić

Bavite se pedagoškim radom, predajete na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti. Koje su sličnosti, a koje različitosti današnje generacije studenata umjetničkih smjerova i generacije kada ste vi bili student?
Da, prošlo je 20 godina pedagoškog rada, najprije na Odsjeku Likovne kulture, Filozofskog fakulteta u Rijeci, da bi pet godina kasnije osnovali Akademiju primijenjenih umjetnosti. Razlike postoje. Od kada sam ja diplomirao prošlo je više od 30 godina. Nas je na Akademiji bilo 6 studenata na odsjeku. Ovdje ih primamo puno više tako da to nije usporedivo, iako ne mislim da je danas lošije. Svaki je student onda i sada odgovoran za svoju buduću afirmaciju. Vrijeme je danas neusporedivo drugačije, pojavili su se drugi mediji, povezanost sa svijetom je velika, informacija dostupnija. Jedino što osigurava uspjeh je neumoran rad i tada i sada.

Kakav je dojam sudjelovanja u kiparskoj rezidenciji u Labinu?
Nemam riječi kako je dobro organizirano i zabavno. Nas trojica autora se poznajemo od ranije. Samo saznanje da će moj rad biti dio Labinskog simpozija i fundusa je jako ugodno, a i „Dimnjak„ će biti postavljen u Vinežu na Krvovoj placi, što me posebno raduje. Bit će postavljen na javnoj površini i činiti novi „stari“ izgled punkta koji je jako važan za labinsku povijest. Simpozij baš s mojom skulpturom sudjeluje u obilježavanju 100-te godišnjice Labinske Republike. To je mi je velika čast.

Kakvi su Labinjani kao domaćini?
Kako sam i ranije više puta spomenuo Labin i Labinjane poznajem od ranije, labinske umjetnike također, često sam u Labinu na izložbama, imam i kolege na Akademiji iz Labina, studentice i studente… Ukratko, najugodnije i najzabavnije… to je moje iskustvo.

Ima li po Vama Labin što ponuditi umjetniku posjetitelju, gostu…?
Labin je izrazito neobičan. Grad Labin, jako je slikovit, moguće najslikovitiji istarski grad. Podlabin nešto potpuno drugačije, nosi jedan racionalni urbanizam i arhitekturu početka 20. Stoljeća, vezan uz rudnik, ali humano osmišljen. Lamparna odlično izgleda. Ta napuštenost prostora i nagriženost daju poseban osjećaj. Nikada ga ne bi trebalo dotjerati po mome mišljenju.

Koji su vaši planovi za daljnje autorsko stvaralaštvo? Na čemu trenutno radite?
Radim, više ustvari osmišljavam seriju radova, objekata koji su se pokazali dosta fizički teški, pa mi to predstavlja neke probleme praktičke naravi, koje pokušavam riješiti, pogotovo ako budu velikih dimenzija kao što obično radim.